Od početka godine njurgamo na vrijeme. Najprije višednevna hladnoća što nije popuštala ni usred dana, iako u priobalju i na otocima minuse nismo bilježili. Potom južina, visoke temperature za siječanj, obilna kiša… Sve skupa primjerenije sredini jeseni, nego srcu zime. Tako je uvijek s vremenom, ne možemo birati, i ne smijemo se žaliti, nego prihvatiti što nam je priroda podarila. Stari ribar koji je mirovinu dočekao na moru, uvijek ponavlja: »Sve je u Božjim rukama, protiv njegove volje ne možemo!«

Proteklih tjedana spoznao sam da i nepovoljno vrijeme ponekad dobro dođe. Duže zadržavanje u kući, u zatvorenu prostoru može se iskoristiti, na primjer, za više čitanja. Paralelno sam čitao dvije knjige i – puno pročitao! Jedna je elektronska, druga klasična, papirnata. U pravilu, počinjem čitati s kompjutera, pa kad se zasitim gledanja u ekran uzimam pravu knjigu u ruke. Ni jedna ne spada u kategoriju književnosti, beletristike, ali su vrijedne i meni zanimljive. Friške, ne baš kao današnje novine, ali – skoro. Jedna je objavljena prošle godine, a drugoj tek predstoji tiskanje.

Ona papirnata, lani objavljena dolazi iz daleka, preko oceana, iz Kanade. Tema je, moglo bi se reći, svjetska, a akteri su naši ljudi i njihovi potomci. Otočani, Lošinjani koji su egzistenciju potražili i – našli, daleko od rodnog otoka, u Amerikama. Knjiga ima naslov »S otočja Apsyrtides u Novi svijet« s podnaslovom »Lošinjski pomorci i brodograditelji u Amerikama«. Izvorno napisana na engleskom jeziku knjiga je naslovljena »From the Apsyrtides Islands to the New World«. Autor je Grant Karcich iz Kanade, rodom iz Malog Lošinja, a prije odlaska u daleki svijet već u ranom djetinjstvu, živio je na otoku Unije. Hrvatsko izdanje objavljeno je dvojezično, na hrvatskom i engleskom, a nakladnik mu je Klub pomoraca Lošinj.

Razasuti širom svijeta

Naslov knjige dovoljno govori što je Karcich napisao, u kakav se istraživački zahvat upustio. Istina je, usmjerio se samo na mali dio naših iseljenika, na one s lošinjskog otočja. Njih, međutim, ima po čitavu svijetu. U svom djelu obuhvatio je dva američka kontinenta. Da je htio širiti, nema sumnje, našao bi ih i drugdje, ali to je prezahtjevno za jednog čovjeka, tim više što je izvorno izdanje na engleskom jeziku u Kanadi tiskao u vlastitoj nakladi.

Lošinjsko otočje nije veliko čak ni u našim hrvatskim razmjerima, a ljudi s Lošinja, Suska, Unija, Velih i Malih Srakana, te Ilovika razasuti su širom svijeta. Naprosto je nemoguće zamisliti da je Grant Karcich izvorne otočane i njihove potomke »otkrio« na velikom prostranstvu globusa, od Aljaske do Čilea i Argentine. Što bi nam tek ponudio na čitanje da se upustio u šire istraživanje.

Na rodnom otoku, a to vrijedi za sve naše otoke, ne samo za lošinjske, stoljećima nije bilo dovoljno kruha za sva usta. Iseljavanje je bilo svakodnevica. Dolaskom u »novi svijet« mnogi su nastavili raditi ono što su znali, što su radili prije donošenja velike životne odluke i odlaska s rodnog ognjišta. Uglavnom su bili usmjereni na more, plovidbu, brodogradnju, ribarstvo…

Sadržaj knjige dosta je širi od onoga što Karcich naslovom sugerira. U podužem Uvodu pred čitatelja najprije iznosi, u kratkim crtama, osnove povijesti lošinjskog otočja. To je važno za ono što slijedi, a naslovljeno je »Rani dolasci u Ameriku«. I drugo poglavlje bavi se iseljavanjem, onim malo kasnijeg datuma – »Prekoatlantska putovanja u 20. stoljeću! U njemu se dominantno bavi brodarskom kompanijom Austro-Americana – Cosulich Lineiz Trsta, ali u vlasništvu lošinjske obitelji. U drugom dijelu daje prikaz brodogradilišta Malog Lošinja u prvoj polovici 20. stoljeća.

Potom slijedi glavna tema kojoj pripada najveći dio knjige – lošinjski brodograditelji u svijetu, na američkim kontinentima. Počinje s Južnom Amerikom, gdje zasebno obrađuje Argentinu – Buenos Aires, Santa Fe, Rosario i Bahia Blanca. Callao je luka u Peruu u kojoj nalazi Lošinjane, a u Čileu to su Iquique, Tarapaca i Tocopilla. Lošinjani valjda nisu došli do Punta Arenasa, najjužnijeg grada Čilea, i jednog od najjužnijih na globusu, iako su lošinjski kapetani u više navrata na jedrenjacima oplovili čuveni Cape Horn.

Dva stoljeća iseljavanja

Jasno, najviše ih je na sjevernoameričkom kontinentu, na kojemu autor počinje s Meksičkim zaljevom, pa prelazi istočnom obalom prema sjeveru, preko New Yorka i New Jeresyja, do Portlanda i Bostona. Obuhvaća zatim Kanadu, zapadnu obalu Sjeverne Amerike, a posebno treba istaknuti da Lošinjane nalazi na Trinidadu, te Arktiku i Aljasci. Veliki je posao samo pronaći sve te ljude, ciljano registrirati Lošinjane (i ostale s otočja) u američkom prostranstvu. Grant Karcich otkriva detalje iz njihova života i poslovanja, prati njihove potomke na životnom putu. Zakoračio je daleko u prošlost pa, između ostaloga, saznajemo za otočane koji su se borili u američkom građanskom ratu. Na drugom mjestu otkriva brodograditelje lošinjskih korijena koji su gradili brodove za Ratnu mornaricu SAD. Da, bili su tako uspješni i kvalitetni!

Značajan dio knjige objavljene na nešto više od 300 stranica zauzimaju prilozi. Bogatstvo dokumentacije na jednom mjestu, velika vrijednost za sva vremena sačuvana od zaborava. Najprije donosi Genealogiju lošinjskih brodograditeljskih obitelji, a dalje slijede brodovi, pa opet brodovi, brodogradilišta i brodarske kompanije. Sve s lošinjskim vezama, odnosno korijenima.

Za kraj, umjesto zaključka, citiram uvodni odlomak autora: »Ovo je priča o 200-godišnjem imigriranju grupe otočana iz jugoistočne Europe u razne lučke gradove Novog svijeta. Unutar ovih redaka pronaći ćete priču o pomorcima i brodograditeljima koji su iz malenog grada na Jadranskom moru, zvanog Mali Lošinj, plovili prema Sjevernoj i Južnoj Americi gdje su se smjestili i osnovali brojna brodograđevna poduzeća. Sve počinje 1748. godine dolaskom mornara i časnika u Meksički zaljev. Danas, njihovi su nasljednici raspršeni diljem Amerika i njihovi brodovi nastavljaju ploviti Meksičkim zaljevom i vodama regije Pacific Northwest.«

Od djetinjstva u Kanadi

U hrvatskoj javnosti, pa čak i na “svojim” otocima, Grant Karcich praktički je nepoznat. Upoznao sam ga prije nekoliko mjeseci u Nerezinama, kratko smo popričali teško se sporazumijevajući, ali o njemu osobno nisam ništa saznao. Malo više ispričao mi je, a tko bi drugi, nego Julijano Sokolić. “Znamo se godinama, ali Karcich je samozatajan čovjek, trebao sam biti dovoljno uporan da izvučen osnovne podatke”, napisao je Julijano.

Grant (Graziano) Karcich rođen je u Malom Lošinju 1955. godine od oca Ivana i majke Josipe – Pine Carcich – Sburka. Kad su mu bile četiri godine pobjegli su iz Unija u Italiju, i nakon godine dana nastavili put prema Kanadi, iako su trebali ići u SAD. Karcich je kao bistar i vrijedan čovjek pohađao State University New Yorka u Buffalu. Diplomirao je 2003. godine biološku antropologiju. Prethodno je diplomirao 1987. godine u Kanadi za knjižničara na University of Western Ontario, te stekao naslov magistra bibliotekarstva i informacijskih znanosti. Radio je kao knjižničar u državi Virginia (SAD) te u Ontariju i na kanadskom Arktiku.

Michael Buble

U cjelini, priča o brodograditeljima kao osnova, a oko nje puno povijesti, lošinjske i američke. Grant Karcich nije se zadovoljio samo faktografijom, često širi temu. Zanimljivo je, međutim, da uvijek i svugdje nalazi neku lošinjsku vezu, makar se ona ponekad držala na tankoj niti. Prati Lošinjane i dalje od mora, izvan brodograđevnih navoza, pa tako otkriva da je Joseph Cattarinich početkom 20. stoljeća bio uspješan profesionalni sportaš u Montrealu, nadasve u hokeju na ledu gdje je bio član momčadi pobjednika čuvenog Stanley Cupa. Bio je vratar, kasnije trener, suvlasnik kluba i izuzetno uspješan sportski promotor. I još zanimljivije, lošinjskih je korijena i velika glazbena zvijezda iz Kanade – Michael Buble. Kada to piše Karcich mora mu se vjerovati!