Ugledni riječki izdavač Ex libris nam se u nizu, probranih, sjajnih naslova koje već godinama objavljuje, nedavno predstavio s jednom uistinu izuzetnom i po hrvatsku poeziju i kulturu općenito, značajnom knjigom; u sklopu izabranih djela Predraga Lucića tiskana su u dva opsežna toma (na više od 700 stranica teksta) njegove izabrane pjesme naslovljene »Južno dvorište« koje je znalački priredio Damir Šodan (pjesnik, dramski pisac i prevoditelj s respektabilnim opusom) i popratio instruktivnim predgovorom (»Dugokosi bard u patikama ili križni beat južnog dvorišta«) u kojem se osjeća s koliko se poštovanja odnosi prema po-etičkom stvaralaštvu, ali i uopće književnom djelu ovoga autora, ne izostavljajući pri tome ni njegove brojne, impresivne kolumne (Feral Tribune, Novi list…) kojima je godinama plijenio pozornost, ne samo hrvatskog, već i daleko šireg regionalnog prostora, odnosno tzv. ex-jugoslavenskog čitateljskog kruga. Oni koji su ga uvažavali, uživali su u njegovim lucidnim i majstorski, kritički iznijansiranim, često provokativnim tekstovima pisanim besprijekornim, argumentiranim stilom, ali jednako tako su ga pozorno čitali i oni koji se nikako nisu slagali s njegovim stavovima; pratili su ga znajući da se radi o jedinstvenom eruditu, osobi širokog, gotovo enciklopedijskog znanja kojem nije nakana nikoga povrijediti, ili uvrijediti, već precizno i jasno, istina oštrim, beskompromisnim vokabularom, ukazati u čemu vidi slabosti, nedorečenosti, općenito mane, posebice tzv. domoljubno-klerikalnog mišljenja koje našem (po)ratnom društvu (pre)punom deficita, umjesto da otvaraju, zapravo zatvaraju demokratsku perspektivu i mogućnosti izgradnje punog, pristojnog građanski uljuđenog društva kao takvog.

Subverzivni izričaj

Imao je Lucić nešto iskonski anarhističkog u sebi i to je vidljivo u cjelini njegova rukopisa, ali upravo je ta neizmjerno znatiželjna, razbarušena, vječno plamteća, neuništiva slobodarska, prometejska duhovna dimenzija davala njegovom biću jedinstveni žar kojim se uvelike razlikovao od svih drugih i utoliko su i njegovi tekstovi prštali od originalnosti i odudarali od svake banalnosti i strasno su, ali jednako tako do kraja i bez ostatka promišljeno prozivali i raskrinkavali svekoliku lažnu, domoljubnu i klerikalnu patetiku, licemjerje ideologije, bezočna politička podmetanja: jednom riječju sve ono što se danas, gotovo bez pogovora, čak bedasto radosno, prihvaća kao alternativna činjenica, alternativna istina, a koje nažalost sve više i jače dominiraju našim javnim prostorom i zapravo tek sada možemo vidjeti, uvjeriti se koliko nam Predrag Lucić i njegovi tekstovi nedostaju, koliko bi nam, sada i ovdje, značila njegova autentična, snažna riječ, ispisana kroz pjesmu, dramu, satiru, kolumnu…

Predrag Lucić je s Viktorom Ivančićem i Borisom Dežulovićem, posebice u tzv. vunenim vremenima naše suvremene povijesti (a koja samo naizgled smanjenim intenzitetom još uvijek traju, bez izgleda da uskoro okončaju, dapače) činio jedinstveni trolist novodobnog hrvatskog novinarstva i kulture u širem značenju te riječi i svojim su tekstovima, ali i svekolikim javnim angažmanom stekli svojevrsni kultni status. Nesumnjivo to su intelektualci kojim će se jednog dana (s pravom) ovaj narod ponositi, u najmanju ruku upravo u onoj mjeri koja je razmjerna silini napada, objeda, prijetnji i prolivene žuči »jakih domoljubnih snaga« kojima su bili prozivani kao izdajice vlastitog »roda i doma«, ali priznajem, barem meni osobno, i u takvom odabranom klubu, Lucić se izdvajao; nije bio ništa bolji, pametniji, duhovitiji ili obrazovaniji od svojih, ovdje spomenutih prijatelja i kolega, ali se nečim, nekakvim posebnim, teško objašnjivim, nedokučivim spleenom razlikovao. Upravo možda time što sam čitajući njegove tekstove (kolumne koje je tako raskošno ispisivao u svojoj čuvenoj rubrici Trafika, u Novom listu, imaju u mom sjećanju posebno mjesto) uvijek sam, gotovo u svakoj rečenici prepoznavao, skoro pa fizički osjećao taj njegov poetski, (samo)ironičan, melankoličan, a opet tako buntovnički, subverzivni izričaj i specifični, gospodstveni prezir prema (bez)brojnim glupostima i drskim bedastoćama kojima se ova naša, liliputanska zajednica tako samodopadno i bez ikakvog zazora diči, čime se, bez ikakve sumnje, bilo to kome drago ili ne, svrstao u same vrhunce (i ne samo) suvremene hrvatske literature.

Nadahnuto prisjećanje

Također se u kratkom, ali i nadahnutom prisjećanju na prijateljstvo i suradnju, odnosno na lik i djelo Predraga Lucića, osvrnuo neponovljivi Vojo Šindolić, jedan od onih iznimnih ljudi za koje nismo ni svjesni koliko su duboki trag zaorali svojim svekolikim autorskim, prevodilačkim, uredničkim i inim »poslima« i koliko su nas zadužili što smo imali prilike upoznati mnoge, barem meni osobno malo ili posvema nepoznate pjesničke »planete« i stoga nije ni čudo da su se takve dvije osobnosti zbližile, drugovale i međusobno se obogaćivale; gotovo pa da čovjek povjeruje kako ništa što nam se događa u životu nije slučajno. Istina, osobno baš i nisam u to uvjeren, ali tko zna; na njihovom primjeru stvari su se poklopile i možemo usudu ili slučaju, na koncu nije ni važno, svejedno komu, zahvaliti za takav rasplet. Između ostalog, Šindolić je napisao: »Rijetki su danas oni koji nisu čuli za Predraga Lucića i ostale urednike Feral Tribunea, i za njih ne znaju kao za narodnu legendu. Ne znam boljeg pjesnika Predragove generacije. Jedva nekoliko pjesnika bili su takve javne ličnosti ili umjetnici i nitko nije imao tako brz uspon i uspješnu karijeru pjesnika, režisera, pisca dramskih tekstova, novinara, kolumnista i sjajnog izvođača vlastitih pjesama. Još prije puno godina držao sam pjesničke večeri zajedno s Predragom i vidio sam njegovu odlučnost da u tome ustraje. Kada čitam Predragova pisma, pjesme koje smo zajedno napisali, gledam u naše zajedničke fotografije ili čitam njegove zbirke poezije ili novinarske tekstove-osjećam voljenog prijatelja koji mi nedostaje. Dok pišem ovaj tekst, barem donekle me tješi pomisao da smo Predrag i ja jedan drugom davno kazali sve što smo imali, baš kao što smo, uvjeren sam, jedan drugog voljeli.«

Testamentarno izdanje

Prvu knjigu »Južnog dvorišta« priređivač izabranih pjesama Damir Šodan razvrstao je u tri cjeline: »Boginje«, poezija (na)pisana u razdoblju od 1982. do 1992. godine, dok su »Ljubavnici iz Verone« nasta(ja)li 2007., a »Mjesec iznad Splita« 2012. godine. Druga je knjiga sadržajno nešto razgranatija i podijeljena je u pet »formata« (koje je priređivač također vremenski datirao), kako bi se i mi čitatelji, u tom složenom po-etičkom korpusu i opsežnom pjesničkom opusu mogli suvereno kretati: »Rajčice za Ždanova« (1979. – 1983.), »Pepeo je izdaja vatre« (1984. – 1986.), »Trovanje bijelim crnilom« (1987. – 1989.), »U svom svjetlu brodolomac« (1990. – 2016.) i »Nije razlog« (1981. – 1994.). Interesantni su i »znakoviti« (u obje knjige) uvodni citati (pre)uzeti iz djela pjesniku dragih autora kojima je Šodan kao nekom vrstom ouverture »najavio« tu »zaglušujuću tišinu« iz koje su potom rađali, nasta(ja)li stihovi i rečenice nemira i prezira, taj kaleidoskop glasova, ali i začuđujuće skladni kor, pravi vatromet misli i osjećaja, iz kojeg su naprosto isijavali, emanirali, »frcali« duboko uznemiravajući sadržaji i različite forme promišljanja života, a posebice ta tako duboka i ujedno tako radosna melankolija osobne i kolektivne egzistencije koja nas prati »od kolijevke pa do groba«.

U prvoj knjizi Šodan se poziva na riječi Fernanda Pessoe, velikana portugalske i uopće svjetske literature:

»Spavam budan sa snovima što su ludost, jer nisu snovi«, odnosno na američkog barda Charlesa Bukowskog i njegov stih: »…ali u svim stvarima/ideja je nježna/dosljednost«, kao egidu pod kojom je Predrag skladao svoje pjesme. Da skladao, a ne pisao. Sličan je postupak (u)slijedio i u drugoj knjizi, samo se ovdje Šodan pozvao na Jacka Kerouaca:

»Želim da ljudi u meni vide jazz pjesnika koji svira neprekidni blues na tužnom nedjeljnom popodnevnom jam sessionu«, odnosno na pjesničku (o)poruku nezaboravnog »nježnog raskolnika« Borisa Marune, kojem su i emigracija i povratak u domovinu nakon niza godina progonstva podjednako teško pa(da)li: »U tome se sastoji poezija: da nikada ne propustiš spomenuti cvijet sa zubima, žezlo u ruci idiota.« Šodan je u predgovoru naznačio kako se radi o »testamentarnom« izdanju »kojim se književnoj publici prvi put na uvid podastire manje-više cjelokupni Predragov pjesnički opus, uključujući i onaj najraniji koji je stjecajem okolnosti godinama ležao rasut u njegovim bilježnicama i poetskim dnevnicima, koje je uz veća ili manja odstupanja vodio tijekom cijelog svog, nažalost, nedovoljno dugog života«.

Ludistički glas

Lucić je u svom stvaralaštvu imao mnoštvo književnih »uzora«, ali im nije podlijegao, samosvojno je brusio svoje stihove, međutim Šodan je posvema u pravu kada tvrdi da je »prijelomni trenutak u Predragovoj pjesničkoj evoluciji svakako otkriće američkih bitnika, književnika poput Allena Ginsberga, Jacka Kerouaca i drugih, koji su tada počinjali biti dostupni i kod nas prvenstveno zahvaljujući prijevodima neumornog Voje Šindolića. I naravno, na Predraga je snažan dojam ostavio bard s dna kace američkog egzistencijalizma, nenadmašni Charles Bukowski«. Ali, last but not least valjalo bi podsjetiti, ističe Šodan, kako je u njegovom »osobnom kanonu upečatljivu ulogu imao nezaboravni Johnny Štulić«, perjanica jugoslavenskog Novog vala koji je »svojim realističnim, ali i krajnje poetičnim tekstovima« izazvao pravu »urbanu revoluciju«. Upravo je tako i Lucić reagirao svojom poezijom na svijet oko sebe, »bilo da je riječ o društveno-političkom okruženju ili osobnom intimnom životu, ispisujući nerijetko impozantne stihove prepune nestvarno uspjelih pjesničkih slika, ali i bravuroznih retoričkih figura…«

Na koncu, zar nije zajedno sa svojim dugogodišnjim prijateljem i suborcem Borisom Dežulovićem, legendom našeg novinarstva, ali i piscem prepoznatljive, specifične, zasebne književne forme, godinama nastupao diljem Hrvatske, kao i velikog dijela regije i svojim su kabaretskim, tzv. sit down comedy, satiričkim, pjevačko-recitatorskim nastupima oduševljavali publiku, ne samo svojim duhovitim kalamburima, jezičnim »zajebancijama«, stvarajući na licu mjesta nove lucidne sadržaje kao šarmantne, a opet tako opore replike na aktualna »bespuća naše političke i društvene (neo)zbiljnosti«. Te oštroumne rugalice, pune parodije i sprdačina, »balkanalije« sakupljene u »Melodijama borbe i pretvorbe«, koje je, čini mi se Siniša Vuković dobro okarakterizirao pojmom »šašavizam« (a odnosi se i na njegovu »ozbiljnu« poeziju), kod publike su izazivale oduševljene salve smijeha, sve do suza, ali istodobno su nas svojom tegobnom, »verističkom« istinitošću političkih komentara o nama samima, kakvi ustvari jesmo, a ne kakvim se pravimo da jesmo i o vremenima u kojima živimo, iznova dovodili do suza, ali onih koje nastaju (samo)spoznajom bijede i očaja u kojem živimo i iz kojeg ne vidimo put izlaska. Taj »renesansni«, ludistički glas bio je za Lucića jedino mogući odgovor na prolaznost života kao mjeru života i smrt kao oblik trajanja, koje dodatno začinjavamo vlastitim glupostima, rasprodajom moralnih vrijednosti zarad pukih hedonističkih interesa, pristajanjem na svaku vrstu zla, sve samo kako bi (p)ostvarili korist (u pravilu na štetu drugog), koja nam u biti i ne treba, već nas samo moralno deformira i duhovno degradira.

Nježni barbarin

Ali, ta urnebesna, po mnogo čemu ridikulozna, a opet tako ingeniozna inverzija brojnih naziva, naslova, pojmova u širokom rasponu od estrade, preko politike do literarne i uopće kulturološke klasike raznih žanrova, samo je dodatno iskazivala svekoliku »baroknu« raskoš njegova uma i duha, koja je do punog izričaja dolazila u njegovim »pravim« pjesmama. Vjerujem, kada bi kojim čudom mogao (pro)čitati ovo što sam napisao, ne bi mogao odoljeti, a da me onim svojim tako sjajnim očima i prodornim, pomalo podrugljivim pogledom presječe i ironično ne upita: kako mislim, koje su to prave, a koje lažne pjesme? I bio bi u pravu, jer i one njegove naizgled »najšašavije« pjesme, zapravo su u svojoj biti itekako ozbiljne, kao što su i one najteže i najbolnije, barem u nekoj mjeri »šašave« i mogu se čitati u »karnevalskom« ključu. On je, kako je to sjajno zapazio Damir Šodan, ujedno i »bogohulni agnostik« i »vragohulni gnostik«, ali uvijek skeptik koji se inteligentno, kozerijom brani od raznih napasti i iskušenja pred kojima ne želi pokleknuti, iako dobro zna da se svaka takva borba u konačnici svodi na poraz. Ali i u porazu treba znati biti dostojanstven, pravi gospar duha sve svoje bitke uporno vodi, čak i onda, zapravo, prije svega onda, kada zna da su mu zaludne i osuđene na poraz. Stoga, Šodan zaključuje: »Predrag je svojom poezijom neprestano i uporno preispitivao prije svega samoga sebe, dok je svojom satiričkom lirikom prokazivao i izrugivao društveno zlo.«

Ukratko, njegova poezija nije bila nikakva više ili manje vješta i zgodno sročena »tekstualna praksa«, već svojevrsni sentimentalni »govor srca«, koji je upravo svojom melankolijom i nostalgičnim sentimentima plijenio čitateljstvo; bio je ono što je Bohumil Hrabal, slavni češki pisac posebnog, očaravajućeg humornog kova nazivao »nježni barbarin«.

Ubojito pero

U Lucićevim riječima, u njegovom biću prebivala je »nepoljuljana vjera u neprikosnoveno dostojanstvo riječi«.

Obraćajući se (1934.) studentima madridskog sveučilišta i najavljujući stihove velikana hispanoameričke literature Pabla Nerude, perjanica modernog španjolskog pjesništva, Federico Garcia Lorca, izrekao je mnogo toga što bi se u najvećoj mjeri moglo preslikati i na poeziju Predraga Lucića: »Savjetujem Vam da pozorno poslušate ovog velikog pjesnika i pokušate suosjećati s njim: svatko na svoj način. Poezija iziskuje dugu inicijaciju, poput bilo kojeg sporta, no u istinskoj je poeziji miris, akcent, to osobito blistavilo koje sva stvorenja mogu opaziti. I ako Bog da, neka vam posluži da njome nahranite ono zrnce ludosti koje svatko od nas nosi u sebi, koje mnogi ubijaju natakajući mrski monokl knjiške sitničavosti, a bez kojeg bi bilo posve nerazumno živjeti.« Svojim istančanim, rafiniranim književnim ukusom i stilom, ali i ubojitim perom, Lucić je slijedio svoju zvijezdu ludosti, bilo da je u svojim kolumnama, bez predrasuda raskrinkavao sve nacionalističke, klerikalne, ustašoidne i ine devijacije našeg/naših tranzicijskih društava, ili da je u svojoj poeziji sumnji i strahova, a ona je nesporno bila »njegova kuća bitka«, tražio rješenja zagonetki koje pred nas stavlja život, tako lijep i uzvišen, a opet tako bolan i tragičan.

Lucićeve rečenice, kako u poeziji, tako i u prozi pravi su praznik duha i duše, mnoge imaju nesporno antologijski sadržaj i opseg, pa i doseg, jer su kao u Pessoe, tog produhovljenog šetača kroz labirinte Lisabona i »kontemplativna proza, intimni dnevnici duše, poezija bez stiha, filozofski eseji i tanana psihološka Biblija uznemirenog čovjeka u kojoj se osjeća svaki treptaj pjesnikove duše i odzvanja kao u praznoj crkvi razbijeni kristalni bokal u kome se umjesto posvećenog vina nalaze tajne našeg pada«. Čemu se onda čuditi kada Hemingway piše roman »Za kim zvono zvoni«, a Lucić mu svojom poezijom replicira i potvrđuje da uvijek zvoni upravo nama samima. Predragova poezija, ma koliko naizgled bila »konkretistička«, u ovom se ključu naprosto nameće i kao nešto izvanvremensko, jer o poznatom progovara na novi i drukčiji način, predstavlja se svojom dubinom i oštrinom kao neuhvatljiva istina stvari »koja kao da nikada i nije bila predodređena da se izgovori«, ali pak izrečena na »lucićevski« način otvara se pred nama u posvema nepoznatim dimenzijama koje nas plaše, ali ujedno i privlače, jer u opskurnim vremenima koja glorificiraju slavu, uspjeh, glupost, zabavu, komfor i buku, istinska poezija (p)ostaje pravi, gotovo jedini djelotvoran protuotrov, himna neuspjehu, svladavanju poteškoća i inteligenciji, svojevrsna osvježavajuća glazba za naše uši, jer nas svaka druga izgovorena riječ izdaje.

Čovjek izvan svih kanona

Pisati znači pretvarati snove u predmet, jer za pravog pisca, a to je Lucić svakako bio, kako kaže Pessoa »jedina prava komunikacija koja se može tolerirati jest napisana riječ, ona nije kamen u mostu duše, već zraka svjetlosti između zvijezda«. Stoga, kao sjajan primjer navodim samo jednu od brojnih Lucićevih pjesama (bez naslova, datirana: Split, 9. rujna 1985.) koja je upečatljiva potvrda tog i takvog mišljenja: »Nisam okrenuo svijet/Nisam prepišao more/Ni smrdljivi atentat nisam izvršio/Ne znam reći ništa osim/Jebi ga/Istina/Mršav sam i visok/Duboka glasa/I sjajnih očiju/Jebi ga/I to je nešto«. Drugim riječima, ne može se izgubiti ono što nikada nismo imali; utoliko naš um i našu dušu, ali prije i iznad svega srce moramo otvoriti, »napuniti« vrijednostima za koje ima smisla živjeti i (iz)boriti se za bolji svijet. Ali, čak ni to, nikada ne treba do kraja i bez ostatka, dakle pretjerano ozbiljno prihvaćati »zadaću života«, jer se čak i onda kada to iskreno ne želimo, »navučemo« na patetiku, a ona je uvijek početak i kraj slobode; osim toga sprječava nas da se u zrcalu ogledamo na ironijski način i tako si uskraćujemo pravo, a još i više mogućnosti (samo)kritičkog odmaka od stvar(nost)i koju nam uvijek oblikuju drugi.

Naravno, uvijek nas uvjeravajući kako je to u našem interesu, samo smo mi toliko glupi pa to ne vidimo i upravo je na tom fonu pobune do boli sarkastično pjevao i pisao Lucić, uvijek pronalazeći prave riječi u pravom trenutku. I stoga se nikada ne treba pretjerano kajati, pa čak ni onda kada znamo da smo počinili grijeh gluposti; samo ako smo doista ljudi, moramo to (pri)znati i još važnije htjeti ispraviti. Patetika i fundamentalizam idu pod ruku; razlika između vjernika (u najširem značenju te riječi) i nevjernika, slobode i autoritarnosti obilježena je uvijek tankom linijom koju često ne znajući za to olako prelazimo, uvjereni da postupamo ispravno, ali tražeći istinu lako se izgubimo na tom putu. Za vjernika je to grijeh, za slobodnog čovjeka samo jasan znak kako je osvajanje vječnih istina »nemoguća misija« i stoga se Lucić nikako nije mogu prestati čuditi i pitati: zašto se vjernici vječito osjećaju ugroženo od nevjernika, posebice ako oni »znaju« da imaju ekskluzivno pravo, čak monopol na istinu? Zašto su opsjednuti našim grijesima, našim grešnim životima, zar imaju tako malo povjerenja u sebe same? Lucićev je odgovor kristalno jasan: opsjednuti su tuđim grijesima kako bi prikrili vlastite, grijeh je odraz njihova vlastita iskušenja s kojim se ne znaju nositi. A, za slobodnog čovjeka željnog »ljepote i ljubavi«, a to Lucić uistinu jest bio, grijeh je kazna i pokora, ali i put kako se kroz vlastita iskušenja osloboditi svih idola koji nas opsjedaju, u konačnici čak i idola slobode, jer bezgranična sloboda gubi smisao i opasna je, ako je ne znamo, ili ne želimo odgovorno ograničiti.

Predrag Lucić (Split, 12. veljače, 1964. – 10. siječnja 2018.), pjesnik, satiričar, dramatičar, kazališni redatelj novinar, jednom riječju: čovjek izvan svih kanona i intelektualac izvanserijskog, posebnog formata, zapravo je pravo čudo naše javne kulturne i društvene scene; stvorio je impresivno djelo kojem tek predstoji puna i prava valorizacija, naravno ako je pameti i volje da nadvladamo svedominirajući palanački duh i turbofolk političkih sablasti i demona koji nas opsjedaju; nadam se, iako nisam siguran, da će i to vrijeme ipak doći. Ali, Lucićeve knjige su tu, one su trag kojim treba ići.