RIJEKA  Riječanin Boris Konjuh, višedesetljetni rukometaš i rukometni radnik, član Upravnog odbora Hrvatskog rukometnog saveza i čelnik Rukometnog saveza PGŽ-a, ponosan i zadovoljan će danas ući u zrakoplov za Oslo, krenuti na feštu koju jedva čeka cijela Hrvatska, na dvoboj za zlato izabranika Dagura Sigurdssona. Spominjanje islandskog stručnjaka na hrvatskoj klupi u razgovoru s Konjuhom nije slučajna, on je jedan od onih koji se od Dagurova dolaska u Hrvatsku o njemu izražavao s pohvalama, sada mu činjenicu na parketu potvrđuju kako ono nije bio optimizam bez pokrića, da se s pravom nadao kako ova posada može ostvariti krupan ulov poput tog bombastičnog plasmana u finale Svjetskog prvenstva.

– Moja vjera u ovu reprezentaciju bila je neupitna od samog početka. Uostalom, još sam u posljednjem javnom nastupu, u razgovoru za našu Radio Rijeku, poručio kako ćemo mi osvojiti zlato – podsjeća zadovoljni Konjuh u svom poznatom odrješitom stilu.

Naklon izborniku

– Nije sve to bilo bez razloga, vjerovao sam, naime, u cjelokupni ovaj projekt. Također sam vjerovao u ove dečke, u tu našu rukometnu mladost koja dolazi na velike scene, novi naraštaj našeg rukometa koji se sada iskazao na ovakav način. Vjerovao sam, što je također jako važno, u samog trenera.

Ne može pritom zaobići režisera ovih velikih hrvatskih predstava na SP-u, jedan je u nizu zadovoljnih njegovim ostvarenjima.

– Naš je islandski trener pokazao da se ovakvim njegovim radom može postići nešto tako veliko. Nisu svi u nas razumjeli njegove poteze. Bilo je dosta ćakula, primjedbi i povika te raznoraznih drugih reakcija. Međutim, što biste vi sada mogli reći za čovjeka koji se tako suvereno nadmetao s Francuzima i plasirao se s reprezentacijom u finale SP-a? Možemo mu se svi samo duboko nakloniti i zahvaliti mu i na tome što je bio strpljiv da čak i otrpi možda nekakve stvari koje nisu bile primjerene i da dokaže da je veliki trener. Doveo nas je u finale, a ne znam tko je osim nas »zagriženih« i tih vječitih optimista vjerovao da naša Hrvatska može doći u ovakve visine. Budimo realni, recite sada jeste li i vi kao kroničar vjerovali u ovo? Niste. Uočjiva su reagiranja na klupi čovjeka koji je zadovoljan što ostvaruje uspjehe s tako malom zemljom koja ima tako velika rukometna dostignuća. Prirodno se mora dogoditi da se katkad ne osvoji medalja, ali eto, Hrvatska je opet izronila na površinu.

Boris Konjuh/V. KARUZA

I na hrvatskom jugu i sjeveru, istoku i zapadu, razni su gradovi ponosni na momke iz svog grada koji su među junacima ovog SP-a. Zadovoljni su i Riječani, veseli ih što je nastavljena višedesetljetna tradicija, započeta od samog nastanka hrvatske reprezentacije. Momci iz grada na Rječini uvijek su među osvajačima medalja na najvećim međunarodnim natjecanjima. Čelnik ovdašnjeg Županijskog saveza sada samo može podsjetiti da je Rijeka uvijek bila i ostala zapaženo rukometno središte.

Identitet i brend

– Mi smo dokazali da smo najtrofejniji grad u Hrvata kada je riječ o osvajanju medalja, po tom pitanju imamo tek nekakav rivalitet s Metkovićem. U Oslu su Glavaš, Lučin, Načinović i Pešić, koji je Senjanin, a ja ne volim svojatati. Ali, on se vratarski razvio u Rijeci. Nisu ovi momci sami, potencijalni reprezentativci su Fran Lučin, Martinović i još neki koji su u širem krugu kandidata. Dokazali smo što smo, jedino što imamo problem identiteta u vlastitom gradu. Pitanje je kako se postavljamo, ponašamo, radimo, izdvajamo sredstva i kako brinemo o rukometu. Je li pitanje prije svega da politika vodi ovaj sport u Rijeci ili ga trebaju voditi sportaši? Činjenica je tek da mi imamo proizvod, Rijeka je brend u hrvatskom rukometu i neophodna je u tom sportu u našoj zemlji. Naš bi grad trebao biti u vrhu hrvatskog rukometa, tim više što smo dali toliko asova. Eto, recimo, sada dajemo jednog od ključnih, ja ću reći i najboljeg igrača u cijelom ciklusu ovog SP-a, to je Filip Glavaš. Mislim tu na početne utakmice, one u skupini pa u četvrtfinalu i polufinalu. Ne mogu se oteti dojmu da je on svoju igru podigao značajno više u odnosu na prije. Ona u napadačkom segmentu nikada nije bila upitna, oduševio me je sada u obrambenim fazama igre.

Krčenje puta do finala bilo je i prolaz kroz trnje, dovoljno se sjetiti šokantnih preokreta sa Slovenijom i Mađarskom.

– S Egiptom smo dobili pljusku koja nam je trebala i dobili smo je u pravo vrijeme. Nakon toga se pokazala snaga ove momčadi, momci su je dokazali. Vidjelo se to povratkom s minus pet protiv Slovenaca, koji su tada imali i igrača više. Sjetimo se susreta s Mađarima kada smo im na posljednji napad odigrali toliko kompaktnu obranu, do sada neviđenu, zonu takvu da netko u posljednjem napadu napravi probijanje i mi damo gol u posljednjoj sekundi. To je neviđena mentalna snaga ekipe.