OSLO  »Fly Robin fly«, kao Silver Convention mogli su zapjevati izvođači našeg loptačkog hita, koji su došli na završni čin Svjetskog prvenstva kao istaknuti protagonisti, večerašnji finalisti (18 sati). Težak je i naporan, ali zato i jako ugodan bio put uoči ulaska u zrakoplov kojim su u petak sletjeli u Oslo, sve nakon što su nizom velikih pobjeda oni već ranije poletjeli u visine. Tko bi spavao nakon veličanstvene pobjede u polufinalu nad Francuskom, bučno slavljene s razdraganim navijačima koji još sat vremena nakon te veličanstvene priredbe nisu izlazili iz dvorane, slaveći i pjevajući dok su igrači feštali u svlačionici. Predigre tom značajnom činu bile su dramatične predstave za pobjede nad Slovenijom i Mađarskom, sve redom događaji koji su izazivali veliko bujanje emocija. Pod dojmove, osim velikog uspjeha su karlovački ispraćaj i doček po matiranju Francuza, sve zajedno slilo se u silnu rijeku adrenalina koja se jučer polako smirivala, »dan poslije« je bio za momcima koji su polako ulazili u redovni ritam života na ovom SP-u, počev od doručka i treninga do sastanaka na kojima je analizirana danska igra za koju je pripremana adekvatna taktika pred večerašnji veliki finale.

– Pregrš lijepih događaja je za nama. Recimo, ljudi u Karlovcu su nas fenomenalno dočekali nakon pobjede s Francuzima, isto tako su nas sjajno ispatili na taj dvoboj, zbilja svaka im čast – kaže riječki junak briljatnih hrvatskih dostignuća, desno krilo Filip Glavaš, prvi strijelac hrvatske reprezentacije s 37 golova, na čiju su adresu ovih dana upućene tolike pohvale.

– U samoj Areni, vidjeli ste kako je bilo, sve je bilo super, ljudi su nas podržavali od početka do kraja. Bio je zbilja fenomenalan osjećaj igrati u takvom ozračju koji ću pamtiti cijelog života. Divno je kada se dobije u ovakvim utakmicama. Poslije svega onoga nije se baš previše spavalo iako smo svi za to dobili upute, potom je pred nama bio put za Oslo, nije bilo puno vremena za razmišljanje. Bio je to skoro pa cijeli dan putovanja, čak i više nego što bi netko mogao pomisliti. No, okončano je i ovo, došli smo u to Oslo gdje smo se brže bolje aklimatizirali na promjenu baze, od one hrvatske do ove skandinavske.

Zafrkancija

Momčad je u vrhunskom sportu kao u nekoj vojnoj postrojbi koja je zajedno na dužim putovanjima, odmara se i trenira zajedno, sve je protkano velikim, stresnim utakmicama. Nema dileme da u takvom boravljenju 24 sata zajedno među ljudima mora vladati prijateljsko raspoloženje u obavljanju fizički i psihološki tolikih teških zadaća.

– Dobro je među nama, uvijek je tako, atmosfera je već uobičajeno na zavidnoj visini. Ima momaka koji imaju smisla za šalu, ako nam možda nečega i nedostaje, zafrkancije među nama nikada ne fali. Svi smo jako dobre volje, nema tko nije tako raspoložen među nama. Uostalom, kako će netko biti loše volje kada se sjetimo kako smo osvojili medalju na SP-u. Svi su dečki na razini kada je riječ o raspoloženju, svi su sretni, naravno i zaslužuju biti sretni i nasmijani poslije ovoga što smo ostvarili.

Dobro je ekipi kada u njoj imamo Glavaševu ljevicu, jedan je od komentara kada je Riječanin zabio iz važnog sedmerca uoči finiša. No, kako nitko ne bi htio biti u njegovoj koži kada je stao na liniju od 7 metara, pune tribine i gledatelji uz TV su bili uz njega s nadom i strepnjom, ali samo je on odlučivao u izvođenju sedmerca koji je gledala cijela zemlja. Sačuvao je živce i mirnu ruku, nakon gola bi pak svatko bio u njegovoj koži.

– Svakako da je prisutan pritisak u onakvom trenutku, pogotovo što nisam iskoristio onaj prethodni sedmerac. Ali, nisam se smio obazirati na to. U biti, znao sam da ćuga zabiti, vjerovao sam u sebe. Bitno je što sam imao tu svoju sigurnost. Ne treba posebno isticati koliko mi je drago da sam ga uspio realizirati. Opisujući onaj trenutak, znam da je osjećaj prije pucanja iznimno težak, ali je zato osjećaj dobar kada daš gol.

Filipova oca Željka, jednog iz dua »Pips i Pops«, pamte dečki s plaže na Pećinama. Na kupanje je dolazio s nekom knjigom pod rukom. Sin mu nakon tolikih desetljeća demonstrira »čitanje« na terenu u velikim utakmicama. Riječ je uvijek dobrodošlim krađama lopti o kojima mogu uzdisati i Mađari i Francuzi koje je tim potezima od napadača pretvarao u žrtve isporukom ekspresnih golova ili zarađivanjem njihovim isključenja. Glavaš stalno kao da dokazuje da ima poseban njuh za osvajanje lopte. Dio je to njegove igre u mozaiku sprečavanja suparnika. S raznih strana su Filipu upućene poohvale baš za igru u obrani.

– Volim se igrati s napadačima, ispada da mi je to čak i draže nego zabiti gol. Čitaš igru, pratiš suparnika i spriječiš ga. Automatski presiječeš loptu i nastane neka kontra ili polukontra. Sve je ovo jedan segment u obrani koji je po mom mišljenju iznimno važan u igri. Mnogo ljudi i ne zna za to i ne prati to, gledaju samo tko daje golove, ali onaj tko poznaje rukomet zna da je segment obrane možda važniji nego napad. Jako sam sada sretan da sam tu i da mogu prosperirati. Jako pazim na igru u obrani i u reprezentaciji i u Zagrebu. Drago mi je što mi je izbornik Sigurdsson dao šansu jer Mario Šoštarić je isto fenomenalan, čovjek igra Ligu prvaka, igramo »pola pola«. Na krilu imamo jedan tandem koji je stvarno svjetski.

Spomenuti tandem s desnog krila je samo dio hrvatske momčadi za koji promatrači stalno tvrde da ima itekako kvalitetna imena od vratara pa do svih pozicija u igri, isto tako i u obrani. Momci to dokazuju i na Svjetskom prvenstvu.

– Apsolutno da su dečki kvalitetni, od prvog do posljednjeg. Svi imaju ekstremnu kvalitetu, drago mi je jako da se ovim uspjesima vratilo sve onima u koje su neki sumnjali. Uspjeli smo pokazati koliko vrijedimo i koliko smo truda uložili u sve to. Krasi nas zajedništvo, svaka čast svim dečkima.

Ubojite ljevice

Dio je kolektiva koji je iskazivao veliku mentalnu snagu, ekipa za koju je predaja apstraktni pojam. Naizgled već poraženi sa Slovencima i Mađarima, izašli su s terena uzdignutih ruku.

– Kolektiv smo, vlada veliko zajedništvo, postali smo jedna prava obitelj. To nas krasi i kada je teško i kada nam ne ide, znamo da se možemo osloniti jedan na drugoga i da se možemo izvući i iz najgoreg scenarija.

Riječko podneblje kao da je stvoreno za ubojite ljevice s desnog krila. Filip Glavaš je sada nasljednik ljevorukih riječkih golgetera Deana Ožbolta, jednog Mirze Džombe, Vlade Matanovića …

– Drago mi je čuti spomen imena, ali ovo sve možda neka bude poruka da se u Rijeci uloži više u rukomet. Riječani dosta daju našem rukometu, eto sada smo tu trojica, uz mene tu su Lučin i Načinović. Naravno, ne zaboravljamo Pešića, on je naš iako je Senjanin.

Tolike uzbudljive rukometne pucnjave su za nama, cijela Hrvatska s puno nade čeka ovu posljednju, večerašnji finale s Dancima.

– I mi jedva čekamo Dansku. Gledali smo ih malo u petak, još ih malo analiziramo uz taktičke treninge. Spremni dočekujemo Dance, s ovom ekipom i s ovim dečkima ne bojim se nikoga. Neka se nas drugi boje. Kako god da bude, želim da uživamo u Oslu jer ovi dečki su to i zaslužili. Daj Bože da se na kraju ori Lijepa naša.

Hrvatska peti put igra u finalu svjetskih prvenstava. Zlato je osvojeno 2003. u Portugalu, srebra 1995. na Islandu, 2005. u Tunisu, 2009. u Zagrebu, a bronca 2013. u Španjolskoj.