Sudeći po polupraznim i za petak vrlo slabo popunjenim parkiralištima najvećih goranskih trgovačkih odredišta i Gorani su se jako ozbiljno priključili bojkotu trgovina. S ugostiteljskim objektima je ipak nešto drugačije, mada je i tu u pravilu posjet bio slabiji od uobičajenog petkom koji je, uz subotu, najjači dan za dobar posao.

Potrošači su, kako kupci u trgovinama, tako i ljubitelji druženja u kafićima, odlučili “pokazati zube”, a koliko će taj “pokret otpora” trajati te kome će donijeti štete, a kome korist tek će se vidjeti.

Realna je opasnost da bi ovaj bojkot mogao najprije naštetiti malima, dakle manjim gradskim i mjesnim trgovinama koje na duge staze neće moći izdržati bijes kupaca.

Ines Bukovac, voditeljica najbitnijeg goranskog obiteljskog malog trgovačkog lanca Ingro Valentin, koje u goranskim naseljima ima desetak dobrih i ljudima dragih trgovina, rekla nam je kako se današnji protest kupaca osjetio i kod njih.

Nije dobro

– Pretpostavka da će kupci bojkotirajući velike doći k nama malima nije se ostvarila. Kupaca je i kod nas manje, a hoće li, kao u prethodnom bojkotu, pojačati dolazak dan-dva kasnije tek ćemo vidjeti. Sve što se događa, gledajući sa stajališta nas koji njegujemo postojanje malih obiteljskih trgovina, nije nimalo dobro, rekla je Bukovac.

Pokušaji razgovora s rijetkim kupcima koji su izlazili iz trgovačkih centara bili su redom neuspješni, a odgovori ostalih koji su na ulici bili spremni govoriti zajednički su nazivnik imali u stavu kako ne samo ovaj tjedan, već nekoliko narednih mjeseci treba što manje ići u trgovine i kafiće jer su, kako nam je rekao jedan sugovornik, cijene “bezobrazno drske” pa kad trgovci i ugostitelji shvate da će kupaca i gostiju biti sve manje i manje, počet će valjda razmišljati na drugačiji način.

Neće to tako lako i jednostavno ići, rekao nam je jedan ugostitelj koji također želi ostati anoniman.

– Mnogi od nas ne dižu cijene jer su pohlepni, već stoga što su cijene svega što prati ugostiteljstvo jako skočile. ‘Ajmo samo pogledati kavu. Njena je cijena bitno porasla, puno su više i cijene prijevoza robe, plaća djelatnika… svi troškovi su narasli, kako ja onda mogu kavu, a tako je i sa svim drugim, nuditi po cijenama kakve su bile ranije, jada se ovaj goranski ugostitelj.

Vrlo zanimljivo razmišljanje o aktualnoj krizi ima i Željko Mihelić, vlasnik firme Vitek iz Liča koja se bavi poljoprivredom i stočarstvom. On tvrdi kako je kriza posljedica toga što država ulaže u trgovinu, ali ne i u privredu, poljoprivredu i stočarstvo.

– Prije više od četiri godine ja sam u Novom listu u razgovoru s vama rekao kako bi se brzo moglo dogoditi da kilogram krumpira dosegne cijenu od jednog eura. Kad se taj tekst pojavio, mnogi su mi se smijali.

Kolika je danas cijena krumpira? Pa čak i više od jednog eura! A bit će i veća. Zašto? Zato jer nismo ulagali u svoje potencijale, nego u strane trgovine. Zato danas imamo situaciju da imamo slabašnu proizvodnju krumpira i ovisimo o uvozu, a kad je tako, onda vam oni koji prodaju krumpir formiraju cijenu kakvu hoće.

Kad bismo mi, primjerice, u svakom većem naselju Gorskog kotara imali nekoliko malih proizvođača krumpira koji bi krumpir nudili po 0,2 ili 0,3 centa po kili, onda, uvjeravam vas, krumpir u goranskim trgovinama ni slučajno ne bi dosegao cijenu od eura po kilogramu.

No, mi tih malih proizvođača nemamo, pa trgovci mogu raditi što hoće. I to ne samo s krumpirom. Drugim riječima “ubili” smo i oslabili svoje potencijale na svim područjima i sad nam ta “politika” dolazi na naplatu.

Rješenje

Bojkot trgovine neće donijeti sniženja cijena, ali će snažno ugroziti hrvatske male i srednje proizvođače prehrambenih proizvoda. Hrvatska je u proteklih 30 godina uništila pogrešnom poljoprivrednom politikom proizvodnju hrane i rezultat toga je da ovisimo o uvozu hrane.

A s obzirom na to da su trgovački lanaci poduzetnici koji za svoje vlasnike moraju zaraditi profit, oni samo koriste priliku za zaradu. Uvijek i svugdje u svijetu je domaća proizvodnja hrane sidro koje drži razinu cijena u nekoj ravnoteži jer onaj tko uvozi prehrambene proizvode mora paziti da nije skuplji od ponude na domaćem tržištu.

Kod nas, nažalost, politika nije stimulirala proizvodnju, već je poticaje u poljoprivredi koristila kao socijalno demografsku mjeru pa je dovela do toga da je poljoprivredni sektor na nivou tek 30 posto produktivnost ostalih članica EU-a.

Dakle, hrvatski poljoprivrednik ne može proizvesti hranu po konkurentnim cijenama. Zato je jedini put prema nižim cijenama prehrambenih proizvoda – povećanje poljoprivredne proizvodnje u RH, zaključio je Mihelić.

Zašto, zašto…

Mihelić veliku krivicu za sadašnje stanje vidi u u ponašanju Vlade RH.

– Zašto Vlada traži od privatnog sektora da se odrekne svog profita, a u isto vrijeme se ne odriče svojih prihoda? Zašto ne smanji PDV?

Zašto ne ukine trošarine na gorivo, što bi automatski smanjilo izdatke građana, a u isto vrijeme snizilo troškove logistike, što bi smanjilo trgovačke troškove? Zašto se uvijek od drugih traži odricanje, pita Mihelić.