ZAGREB »Odmorite se, itekako ste to zaslužili«, bila je to itekako očekivana i razumljiva odluka stručnog vodstva, poruka igračima koji su s Mađarima otplesali onaj virtuozni ples na rubu ponora i zadržali ravnotežu gledajući kako gosti propadaju u ambis. Navijačima je svakako san teško dolazio na oči poslije tolikih stresova, tko zna kakve su se sve sekvence rukometne drame sa sretnim završetkom javljale u mislima u nastojanju da se bilo kako odmori, čekajući veliki ogled polufinala s Francuskom.

– Naravno da su dečki dobili vremena za spavanje, u tom »danu poslije« nije bilo ni obaveznog doručka, jednostavno su igrači dobili slobodno – kaže slavno, trofejno riječko ime Valter Matošević, trener vratara u reprezentaciji. – Svatko je čovjek na svoj način, neki su ipak ustali ranije, neki su pak jednostavno krenuli malo »prođirati«.

Strašna atmosfera

»Ludovanje« na tribinama, ali i diljem Hrvatske tolikih koji su nakon silnog strahovanja slavili ovaj trijumf kapetana Duvnjaka i njegovih mlađih suigrača, tako se jednom rječju može okarakterizirati raspoloženje nakon priredbe koju su razdragani tifosi dočekali uzdignutih ruku. Junaci pobjede bili su u središtu tog grotla u kojem su se na koncu opekli Mađari.

– Bila je to strašna atmosfera u dvorani, to je bilo ozračje koje nas je uistinu guralo do ovog sjajnog uspjeha, do možda najveće pobjede hrvatskog rukometa. To govorim s obzirom na cjelokupnu situaciju kojom smo dočekali utakmicu, kako što se tiče ozljeda, tako i svega drugog. Ostvariti ovo, pobijediti jednu takvu reprezentaciju nakon minus četiri četiri minute prije kraja, to je sve zajedno jedna ogromna stvar. Ne znam reći drugo nego da se zbilja treba nakloniti ovim momcima. Spominjemo stalno te silne zdravstvene probleme, ali oni kao da ih zanemaruju. Igraju s ozlijeđenim mišićima, s hematomima i tko zna čime ne. Na kraju krajeva, Mandić je sa Slovencima odigrao čak 45 minuta s puknutom šakom. Stoga mislim da je sve ovo zbilja čudo, čudo, čudo…

Hrvatska reprezentacija kao da režira reprizu one popularne TV serije »Bolnica na kraju grada«. Koliko god stručni stožer ima briga i poslova oko razmišljanja o najpogodnijoj taktici, skautiranju suparnika i svemu nužnome kada je riječ o igri, toliko su, ako ne i više zaposleni ljudi u zdravstvu, red je kao na blagajni u nekoj trgovini.

– U svakom slučaju ti ljudi koji brinu o zdravlju igrača su zbilja prezaposleni, ta se trojica stvarno narade. Recimo i kada smo nakon pobjede s Mađarskom došli u hotel, njih su trojica, naši omiljeni Joža, Sale i Željac, radili do kasno u noć.

Između tog povratka u hotel i onog razdraganog čestitanja na klupi i diljenja radosti s navijačima smješten je ugodan ulazak u svlačionicu gdje se hrvatska reprezentacija dodatno mogla prepustiti emocijama i feštati velik, dugo čekani uspjeh.

– U svlačionici je vladalo veliko veselje. Mi jesmo vjerovali, ali s obzirom na cjelokupnu situaciju bilo je bojazni. Jer mislim da smo bili kompletni i da su svi zdravi, ta bi utakmica bila »pet plus« za nas, a ovako smo se potajno nadali, vjerovali i na kraju nas je dragi Bog nagradio s ovim, s golom Šipića u posljednjoj sekundi.

Osigurači

Dominik Kuzmanović i Ivan Pešić opravdavaju iz utakmice u utakmicu na SP-u da će biti pravi hrvatski »osigurači«.

– Vratari nam jesu osigurači. Cijelo ovo prvenstvo Kuzmanović brani na vrhunskoj razini, Pešić je isto tu jedan ogroman osigurač. Vidjelo se s Mađarima što znače njegove obrane kojima je preokrenuo rezultat i uveo nas u polufinale.

Nema se vremena razmišljati o tome da se stiglo pred vrata finala niti kako se do njih stiglo, danas ih se već mora pokušati otvoriti.

– Ja sam recimo odmah dan poslije počeo raditi pripremu za Francusku. Zbilja nema vremena, utakmice su svaki drugi dan, ali tako je to u rukometu. Puno je velikih natjecanja, svake godine jedno, a uz prošlogodišnji EP bile su i kvalifikacije za Olimpijske igre te same Igre. Tu su i ljudi koji igraju Ligu prvaka. Puno je utakmica, recimo da momci između dobiju 3-5 dana slobodno pa idu na nove pripreme za zahtjevno natjecanje kao što je Svjetsko prvenstvo. Nije ni čudo što su igrači svi izranjavani, ali nekako guramo. Nadam se da ćemo uspjeti.

Ime Francuske se desetljećima s velikim štovanjem izgovara u rukometu, Hrvatska se nada uspjehu s ovom generacijom Trikolora.

– I Francuzi su sretno i spretno u posljednjim sekundama prošli Egipat. Vrhunska su reprezentacija, kao dizelaši su, jedva prolaze skupinu, ali kada dođu u najbitniju fazu, od četvrtfinala pa do polufinala i finala, tu su najjači. Ali, čeka ih pakao u Areni. Najvažnije je da nam se vrate neki igrači koji su ozlijeđeni, da zaliječe rane. Vjerujem u novo čudo u 60 minuta u paklu Arene. Iako smo već i do sada napravili ogroman uspjeh, vjerujem da tu nećemo stati.