Dana 12. prosinca 2024. na svom rodnom otoku Ugljanu preminuo je Šime Radulić, pukovnik Hrvatske vojske, dragovoljac, branitelj i zapovjednik Ratnog štaba Teritorijalne obrane (TO) Općine Rijeka.

Šime Radulić rođen je 24. prosinca 1940. godine u mjestu Ugljan. Potječe iz radničke obitelji. Osnovno školovanje započeo je u Zadru, nastavio u Dubrovniku i završio ga u Rijeci (OŠ Podmurvice). Srednju tehničku građevinsku školu i Fakultet građevinskih znanosti završio je u Rijeci. Vojni rok odslužio je u tadašnjoj Artiljerijskoj školi rezervnih oficira u Zadru (XVII. Klasa) 1960./1961. godine i kao prvi u klasi, u činu vodnika stažista ostao u AŠRO-Zadar na dužnosti komandira pitomačkog voda i asistenta predavača iz gradiva: pravila službe, strojevo pravilo, čitanje karata, pravila gađanja zemaljske artiljerije i obuka na oruđima zemaljske artiljerije.

Radna karijera

Paralelno s ustrojavanjem Teritorijalne obrane (po tadašnjem Zakonu o obrani to je bila republička vojska), bio je na nizu tečajeva za usavršavanje u vođenju jedinica Teritorijalne obrane i to: 1972. godine u Vinici-Rakitje na kursu za komandira specijalne čete za protudiverzantsku borbu; 1975. godine u Sarajevu, Tarčin, Hadžići na kursu za komandanta bataljona TO i 1980./81. godine u Beogradu, na Komandno-štabnoj akademiji kopnene vojske na Banjici na kursu za komandanta ratnih pukova i brigada. Sudjelovao je na brojnim vojnim vježbama u razdoblju od 1965. do 1984. godine na kojima je obavljao sljedeće dužnosti: komandira baterije (haubica 105 mm i minobacača 120 mm), komandira specijalna čete TO za protudiverzantsku borbu, komandanta bataljona TO i komandanta brigade TO »Vitomir Širola-Pajo«.

Jedinice koje je kao zapovjednik vodio na brojnim vježbama dobile su priznanja: 3. bataljun brigade TO »Vitomir Širola-Pajo« je 22.12.1977. godine proglašen za najbolji bataljon u Republici Hrvatskoj i dobio je Vjesnikovu nagradu, dok je brigada TO »Vitomir Širola-Pajo« 22.12.1980. proglašena od strane nekadašnjeg SSNO najboljom brigadom TO u SFR Jugoslaviji. 1982. godine Šime Radulić bio je unaprijeđen u čin majora.

Kad je u pitanju radni odnos, treba istaknuti da je u ukupno 48 godina rada uspješno radio u Komunalnom poduzeću Voplin Rijeka gdje je od mjesta pripravnika napredovao do mjesta direktora, Ini rafineriji nafte Rijeka na poslovima koordinatora gradnje Dina-Petrokemije i na kraju u Rijekaprojektu, gdje je osnovao jedinicu Rijekaprojekt inženjering. U mirovinu je otišao 31. 12. 2007. godine. Valja istaknuti da su iza njega ostali brojni izvedeni projekti od kapitalnog značaja za Republiku Hrvatsku.

Kad je u pitanju društveni angažman, Šime Radulić je već u srednjoj školi bio primljen u SKJ (1958. godine), u kojem članstvu je ostao sve do transformacije Saveza komunista Hrvatske u SDP 1989./90. godine, od kada nije više bio član nijedne političke stranke, ali je i dalje ostao uvjereni ljevičar i antifašist.

Aktivan je bio i u Savezu rezervnih oficira gdje je obnašao funkcije predsjednika u Općinskoj konferenciji SRVS-a Rijeka i bio član Savezne konferencije SRVS-a. Bio je i vijećnik Skupštine Općine Rijeka (za mandata gradonačelnice Nede Andrić).

Za svoj predani rad i obnašanje vojnih dužnosti primio je brojna odlikovanja i dobio niz priznanja: Orden rada sa srebrnim vijencem i Red Hrvatskog pletera, Medalju za vojne zasluge, Plaketu Republičkog štaba TO, Plaketu Štaba TO Zajednice općine Rijeka, Spomenicu Domovinskog rata i Zlatnu plaketu Štit 91.

Ratni štab

Angažman Radulića u Ratnom štabu TO općine Rijeka započeo je 24. kolovoza 1991. kada je Izvršno vijeće Skupštine općine Rijeka donijelo odluku da on postane zapovjednikom tog Štaba.

Vrlo brzo, već 27. kolovoza, donio je zapovijed za upotrebu jedinica TO u obrani Grada Rijeke, a svega nekoliko dana kasnije bio je imenovan za zapovjednika obrane Grada Rijeke. Od 9. do 12. rujna 1991. godine pod njegovim vodstvom održana je smotra Riječke brigade u tadašnjem Omladinskom naselju »Lovorka Kukanić«, kojoj se odazvalo 6.700 vojnih obveznika (jedan od najvećih odaziva u Republici Hrvatskoj), a ta je brigada bila temelj kasnije ustrojene 128. brigade.

Ratni štab TO Općine Rijeka odradio je kasnije brojne zadatke, od kojih ćemo spomenuti samo neke od njih: čuvanje raketne topovnjače po imenu »Kralj Petar Krešimir IV.« sve do njenog odlaska iz Kraljevice; postavljanje i ustroj protuzračne obrane oko Rijeke i Kraljevice; blokade kasarni JNA, preuzimanje skladišta i vojarni JNA nakon odlaska JNA iz Rijeke; inženjerijsko raščišćavanje skladišta Pulac i Zahum nakon eksplozija istih i organizirano uništavanje preostalih ubojitih sredstava, te izuzimanje ispravnih bojnih sredstava i dostava istih na bojišta diljem Hrvatske itd. Sve te zahtjevne aktivnosti i zadatke uspješno je izvršio Ratni štab TO Općine Rijeka na čijem čelu se nalazio Šime Radulić, čija uloga je u svemu tome bila od krucijalne važnosti.

Odlučan karakter, osjećaj za organizaciju, sposobnost da sluša i uvaži prijedloge svojih podređenih, kao i razumnost da ispravno procijeni posljedice danih zapovijedi, bile su kod Radulića dragocjen i često puta ključan doprinos uspješnom radu cijelog zapovjedništva Ratnog štaba.

Njegova nepokolebljivost, energičnost i osobna hrabrost došle su posebno do izražaja 13. rujna 1991. godine, kada se je odlučno bio suprotstavio zapovijedi tadašnje Vlade RH da se napadnu vojarne JNA u Rijeci. Ispravno je tada procijenio da još nisu postojale dovoljne snage s naše strane za uspješnost takvog napada, a taj je stav na kraju prihvatio i usvojio predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman.

Osjećajna osoba

Tada je Grad Rijeka izbjegao vrlo realnu opasnost od mogućeg rušenja i razaranja od strane topništva JNA, kao i od zrakoplovstva i ratne mornarice JNA, što bi zasigurno dovelo i do civilnih žrtava u Rijeci.

Pitanje je bi li neki drugi zapovjednik Ratnog štaba TO u takvoj situaciji našao hrabrosti da se suprotstavi takvoj zapovijedi Vlade RH, posebno u svjetlu činjenice da se Rijeka tada od nekih u Hrvatskoj smatrala bastionom ljevice i da zato izbjegava sukob s JNA, što je bila totalno kriva postavka.

No, uza sve te brojne i teške vojničke zadaće, za obavljanje kojih kao da je bio predodređen, Šime Radulić je bio i vrlo human i osjećajan čovjek s naglašenom brigom za sve svoje suradnike i branitelje kojima je zapovijedao.

Bio je spreman uvijek pomoći koliko god je mogao. Zato je vrlo teško pomiriti se s njegovim odlaskom jer je s njim nepovratno otišao i taj osjećaj da ima netko tko stalno brine za sve branitelje kojima je zapovijedao tijekom Domovinskog rata.

Svi koji su imali tu sreću da im se životni put isprepleo s njegovim na bilo koji način, znaju da je bio posebna, upečatljiva i nezaboravna osoba. A isto tako je dobro znano s kolikim se je žarom, ljubavlju, požrtvovnošću i odanošću odnosio prema svojima najbližima u obitelji: supruzi Gertrudi, djeci Sanji i Damiru, unucima Luki, Janu i Danielu i praunučici Lei.

Svi oni utjehu mogu pronaći u činjenici da su imali sreću što su svoje živote dijelili s osobom koju je krasilo toliko mnogo vrlina. Mogu se svi samo ponositi takvim suprugom, ocem, nonićem i pranonićem.

Šime Radulić će i dalje živjeti u srcima svih onih koji su ga poznavali sve dok oni žive. Šimu Radulića je jednostavno nemoguće zaboraviti. Rijeka, koju je toliko volio i kojoj je toliko dao, uvijek će ga pamtiti.

Članovi Ratnog štaba
TO Općine Rijeka