OPATIJA  Obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na holokaust i sprečavanja zločina protiv čovječnosti, u organizaciji UABA-e Opatije, održat će se danas uz 18. Memento pod nazivom »Justo Terčić – svjedočanstvo iz logora Dachau«. Memento će biti u opatijskoj Villi Antonio s početkom u 12 sati i uz slobodan ulaz, a uoči njegovog održavanja, posjetili smo najstarijeg člana Udruge antifašista i antifašističkih boraca grada Opatije, 96-godišnjeg Božidara Turkovića, rodom iz mjesta Veli Ježenj kod Pazina.

Oni »stari Opatijci« koji se mogu prisjetiti prošlosti vjerojatno ga pamte po radnom mjestu u opatijskoj policiji gdje je kao upravni pravnik godinama »potpisivao dokumente«, uz ostalo i putovnice. Naime, gospodin Turković, koji inače živi u opatijskom naselju Kosovo, u mirovinu je otišao 1982. godine s mjesta šefa Odsjeka za upravne i opće poslove u tadašnjem Općinskom sekretarijatu za unutrašnje poslove.

U mirovini je već pune 43 godine, a uz svoju profesiju i hobije poput čitanja knjiga i pjevanja u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Opatija, u sretnom braku s Linom Gemmom, također rodom iz Istre, dobio je dvije kćeri te danas ima i četvero unuka i sedam praunuka.

No, kako će potvrditi jedna od njegovih kćeri koju u Opatiji također »mnogi znaju«, Ester Starčić, koja je do nedavno bila dugogodišnja tajnica Udruženja obrtnika Opatije, »danas tata živi sam, ali je vrlo vitalan i spreman iz vlastitog iskustva posvjedočiti o važnosti antifašizma«. Baš poput nešto mlađeg, no za očuvanje antifašističkih vrijednosti izuzetno zaslužnog Opatijca Olega Mandića ili još puno, puno mlađeg Brune Starčića, aktualnog predsjednika opatijske UABA-e koji je inače Turkovićev zet…

– Mislim da je jako dobro to što UABA u Opatiji redovito surađuje sa školama i mladi ljudi, učenici mogu putem različitih manifestacija i predavanja saznati više o nekim vrijednostima koje se moraju čuvati i nikada zaboraviti – rekao je Božidar Turković koji i dalje voli puno čitati, a donedavno je uspijevao pročitati i do 1.000 stranica različitih knjiga mjesečno. Prisjetio se djetinjstva te svojih predaka iz Istre…

Najstariji član opatijske UABA-a, 96-godišnji Božidar Turković / Foto: A. KUĆEL ILIĆ

Upisan kao Teodoro

– Rođen sam u Velom Ježenju kraj Pazina 1928. godine od majke Danice rođene Križmanić i oca Slavka Turkovića. Moji su preci imali osrednje poljoprivredno gospodarstvo te su uz mukotrpan rad živjeli skromno. Naime, 1920. godine požar im je potpuno uništio obiteljsku kuću pa su se zbog njezine obnove zadužili, a dugove je trebalo vraćati. Budući da sam rođen u vrijeme talijansko-fašističke vlasti u Istri, a matičari su imali strogu zabranu upisivati rođenu djecu hrvatskim imenima, bio sam upisan pod imenom Teodoro iako mi je pravo ime bilo Božidar – naveo je gospodin Turković koji je u nastavku posvjedočio o važnosti antifašističkih vrijednosti koje se ne bi smjele zaboraviti budući da je zemlja u kojoj živimo na njima i utemeljena.

– Moj je otac još prije kapitulacije Italije bio organizirani antifašist zajedno s drugim aktivistima iz sela i okolice. Tako je 8. rujna 1943. godine, kasno navečer, nekako saznao da je talijanska vlada potpisala kapitulaciju pa me je došao dignuti iz kreveta, rekavši mi da je rat završio i da idemo slaviti. Kada smo izašli iz dvorišta, na putu je bilo nekoliko ljudi. Išli smo kroz selo, pridružilo se još ljudi, pjevalo se hrvatske pjesme i veselilo se. Na putu kod drugog sela, u mrkloj noći, sreli smo dva karabinjera u patroli s puškama na ramenu. Ostali su iznenađeni, ali mirni kada su vidjeli veću grupu ljudi.

Netko iz grupe i moj otac rekli su im o čemu se radi pa su oni išli svojim putem, a mi produžili svojim. Već drugi dan, 9. rujna, moj otac je s grupom aktivista-ustanika išao u Sveti Petar u Šumi razoružati karabinjere, a kasnije istog dana je veća grupa ustanika namjeravala razoružati i postaju karabinjera u Pazinu.

Božidar Turković s kolegama u Opatiji – jedna stara kartulina

No u Pazinu je bilo i naoružanih fašista, koji su pružali otpor. Predvečer je cestom iz Pule stigla kolona od nekoliko kamiona punih talijanskih vojnika, koji su vjerojatno namjeravali produžiti prema Trstu. U to doba smo ja i susjeda tri godine starija od mene nosili u Pazin hrane našim očevima. Na cesti prije spuštanja u Pazin, zaustavio nas je jedan naoružani partizan koji nam je rekao da je opasno poći u grad jer da se dolje puca pa smo se sklonili u ukop željezničke pruge i stvarno čuli puškaranje. Tako smo čučali u onom ukopu možda jedan sat ili čak i više, kada nam je onaj isti partizan koji nas je tu i doveo rekao da će ta pucnjava vjerojatno trajati cijelu noć i da je najbolje da se vratimo kućama. Tako smo i učinili, a on nas je ispratio jedan dio puta.

Drugo jutro otac je došao kući i ispričao da su ustanici propustili kolonu talijanskih vojnika da nastavi put prema Trstu, a Pazinski garnizon su uspjeli razoružati.

Kratka sloboda

Tako je Pazin, kao i cijela Istra, osim Pule, slavio kratku slobodu sve dok početkom listopada nije u Istru nahrupila Romelova oklopna divizija.Tada su kao civilne žrtve rata ubijeni moj ujak i još jedan čovjek iz sela. Kasnije su pale još tri civilne žrtve nacista iz našeg sela.

Moj otac je i nakon tih događaja bio uključen u organizaciju narodnooslobodilačkog pokreta. Ali, iznenada je u selo došla iz Pazina jedna veća grupa njemačkih vojnika. Ja sam tog dana bio na pomoći ujku, bratu moje none, u čijem dvorištu se vršilo žito, koje se u snopovima do tada čuvalo na sjeniku. Kolona njemačkih vojnika zaustavila se na putu pred tim dvorištem i njihov zapovjednik je tražio osobne isprave svih u tom dvorištu, pa i moje.

Moj ujak je bio u austrijskoj vojsci, gdje je naučio njemački jezik, pa je nekako saznao da su ti njemački vojnici predvođeni dvojicom pazinskih fašista došli da odvedu u internaciju mog oca i druge članove obitelji.

U jednom momentu ujak me je pozvao u kuću i rekao zbog čega su Nijemci došli u selo i da bi bilo najbolje da se izgubim u dvorištu jer da bi na odlasku mogli i mene pokupiti.

Božidar Turković u mladim danima

Na ulasku u dvorište stigao je stražar, ali na sreću dvorište je imalo i drugi izlaz u vrt i vinograd, koji sam ja po uputi ujaka iskoristio i otišao dalje od sela. Kasnije sam, s jednog brežuljka, daleko od puta vidio kako tim putem odlazi njemačka kolona vojnika i između njih nekoliko zaprega volovskih kola nakrcanih sa svime što su pokupili iz naših konoba, štala i svinjaca. Kada sam vidio da su njemački vojnici otišli, vratio sam se kući.

Tada sam od none saznao da su odveli oca, majku, sestru, godinu i pol stariju od mene, i nonota. Kod kuće su ostali stara nona, moj mlađi brat i dvije najmlađe sestre. Ostao je i stric, brat od nonota, koji je živio u obitelji kao neoženjen, a koji se bio sakrio u sjeniku. Nonota su nakon nekoliko dana pustili kući, vjerojatno jer je bio boležljiv. On nam je ispričao da su bili zatvoreni u pazinskom kaštelu i da su onaj dan kad su njega oslobodili, mog oca, majku i sestru otpremili u Njemačku.

Povratak 1945.

Tog dana, 24. studenoga 1944. godine, njemački vojnici opljačkali su sve. Bila je kasna jesen pa su svi poljoprivredni proizvodi bili u spremištima.

Ustvari, da nismo imali unaprijed sakrivene hrane, bili bismo gladovali mi koji smo ostali doma. Kasnije smo saznali gdje su bili otac, majka i sestra. Majka je prva došla kući već krajem travnja 1945. godine. Ona je, kako je ispričala, bila u Stuttgartu i radila kao čistačica u tvornici aviona. Krajem svibnja došla je kući sestra koja je bila na teritoriju Austrije i radila kod nekih seljaka.

Otac, koji je došao kući kasnije, bio je u jednom logoru u blizini Auschwitza. Njega je iz logora oslobodila ruska vojska pa su ga otpremili s drugim logorašima u neko sabirno mjesto u Ukrajini, da bi konačno preko Mađarske došao u Jugoslaviju i konačno kući.

Kada je 1945. godine konačno rat završio, svi su se muškarci morali prijaviti u komandu mjesta i mene su rasporedili u Narodnu stražu, kasnije preimenovanu u Narodnu miliciju – ispričao je Božidar Turković koji se svega što je bilo vrlo jasno prisjeća i ima materijala »za cijelu knjigu«.

– Želim reći ono što je bila istina, da se ne zaboravi – zaključio je Turković koji se za kraj prisjetio i detalja iz školovanja i radnog vijeka koji su ga preko raznih mjesta u Istri, Pazina, Cerovlja, Tinjana i Momjana, preko školovanja u Zagrebu i Sremskoj Kamenici 1953. godine doveli u Opatiju.