RIJEKA – U HNK-u Ivana pl. Zajca gostovala je predstava »Razvojni put Bore šnajdera« Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda. Riječ je o komediji Aleksandra Popovića, koja se smatra jednim od najznačajnijih djela srpske dramske književnosti. Djelo je napisano 1967. godine, u vrijeme socijalizma, no kako objašnjava redatelj predstave Egon Savin – Popović je bio pisac satiričnih farsi što nije nailazilo na dobrodošlicu u tadašnjoj javnosti. »Mnoga su mu djela zabranjivana, ali je ipak živio i ostat će uz Steriju i Nušića najznačajniji srpski dramski pisac«, naglašava Savin.

Drama je prvi put izvedena 1967. godine i iste godine je nagrađena Sterijinom nagradom za najbolju suvremenu dramu, a po izboru kritike, u konkurenciji od 710 drama na srpskom jeziku, proglašena je najboljom dramom u periodu od 1944. do 1993. godine. U njoj se na satirički, ali i stilski neobičan način, prikazuje tadašnji socijalistički mentalitet. Ekranizirana je dvaput – kao televizijska drama 1972. i 1983. godine. JDP premijerno ju je izveo u ožujku 2023. godine u režiji i adaptaciji Egona Savina.

Socijalistička ikonografija

U svojoj interpretaciji Savin i dramaturg Božo Koprivica nisu krenuli u smjeru radikalnijeg osuvremenjavanja – mjesto i vrijeme radnje jasno su scenografski naznačeni (scenograf je Egon Savin) – sjedište je to neke općine izvan Beograda, u provinciji, u doba Jugoslavije, s prepoznatljivom socijalističkom ikonografijom i pjesmama koje su se pjevale u tom razdoblju. Već je vizualni aspekt predstave znakovit – zgrada općine, doznat ćemo kasnije, nalazi se na klizištu pa je u njoj sve pomalo nakošeno, krov prokišnjava, a zidove nagriza vlaga. Scenografski je to okvir predstave koji se ne mijenja, signalizirajući moralni i svaki drugi raspad jednog posve trulog društva.

U žanrovskom smislu »Razvojni put Bore šnajdera« mogao bi se odrediti kao komedija mentaliteta, no stalnim kretanjem po rubu groteske i karikaturalnosti zapravo ukazuje na tragično lice jednog društvenog sustava koji nam se možda čini dalekim. Ali zapravo nije, jer i iz samoga predloška i iz Savinove adaptacije možemo povući paralele s današnjim vremenom i ne samo srpskim društvom, već i hrvatskim i ostalim društvima bivšeg zajedničkog prostora na kojemu se sistem promijenio, ali ne i palanački mentalitet. Kao što to sugerira i sama predstava, društva su to u kojima se kupuju diplome, u kojima vladaju neznanje i neobrazovanost, mito i korupcija, lopovluk i protuzakonito bogaćenje pojedinaca na vlasti. U tom smislu lik Bore šnajdera, koji je dakle kao običan krojač odlukom Partije postavljen za načelnika općine, postaje paradigma moćnika koji su se domogli vlasti – od lokalnih do nacionalnih – koji poziciju moći koriste jedino za vlastito zgrtanje materijalne koristi, a pritom je njihovo ponašanje obilježeno svekolikim nemoralom, nepoštenjem i koruptivnim djelovanjem.

Fotelja i lisice

Naslovnu ulogu Bore šnajdera glumački moćno i dojmljivo odigrao je izvrsni Nenad Jezdić, koji je ovaj lik utjelovio i sitnim, karikiranim gestama, ali nikada ne prelazeći u površnu karikaturalnost. Vrhunac njegove interpretacije je scena u kojoj Bora, uz glazbenu pratnju harmonikaša Luke Lopičića, u ritmu s muzikom pečatira bezbrojne fakture s krajnje sumnjivim »javnim nabavama« koje ne razumije i o kojima ne zna ništa, a koje će na kraju završiti u mašini za rezanje papira. Šnajderu, koji očito dobro zna svoj zanat, ali je krajnje nekvalificiran za načelnika općine, pridružuje se plejada isto tako nekvalificiranih i primitivnih, čak nepismenih osoba, koje se žele zaposliti i uhljebiti »preko veze« ili postajući ljubavnice moćnika. Slika je to jednog prošlog, propalog društva, u kojemu se zrcali i ovo današnje. A kao i nekad, tako je i danas simbol toga društva fotelja za koju će se Piklja Širgić, kojega igra Branislav Lečić, doslovno zalijepiti, a iz nje će ga izgurati Bora šnajder koji na kraju komada s foteljom na leđima i lisicama na rukama odlazi u zatvor. I poručuje nam, slično kao i Nušićeva gospođa ministarka Živka, »evo mene opet«. S obzirom na današnje postsocijalističko društvo u kojemu živimo, izgleda da se Bora šnajder doista i vratio.

Nakon poduljeg vremena bilo je lijepo ponovo vidjeti neka stara glumačka lica, poput Irfana Mensura koji tumači staroga partijca Selimira. U predstavi glume i Radovan Vujović (Vitomir Kambasković), Nebojša Milovanović (Špira Klonfer), Ognjen Nikola Radulović (Miloje), Branka Šelić (Lina), Tamara Dragičević (Rozika), Marija Klanac (Goca) i drugi.