RIJEKA – Dugogodišnji predstojnik riječke Klinike za kirurgiju i Klinike za urologiju koja je u njegovo vrijeme, 2007. godine postala Referentni centar Ministarstva zdravstva za transplantaciju bubrega, professor emeritus Sveučilišta u Rijeci, prof. dr. Željko Fučkar, preminuo je jučer u Rijeci u 80. godini.

Ovaj kirurg, urolog i ultrasonografičar, koji je čitav svoj radni vijek proveo u Kliničkom bolničkom centru Rijeka, rođen je u Zagrebu 26. ožujka 1945. godine. U Rijeci je završio gimnaziju 1964. godine, a studij medicine 1970. godine te doktorirao 1980. tezom Plastike urinarnih puteva vijugom tankog crijeva.

Od 1972. radi na riječkim kirurškim klinikama gdje 1979. završava specijalizaciju iz kirurgije, a 1997. i iz urologije.

Od 1985. znanstveni je asistent riječkoga Medicinskog fakulteta, 1989. postaje docentom, 1992. izvanrednim, a 1997. redovitim profesorom. Kao zamjenik pročelnika katedre za kirurgiju uvodi 1994. urologiju kao zaseban kolegij, od 1997. njezin je pročelnik i predstojnik Klinike za kirurgiju Kliničkoga bolničkog centra u Rijeci.

Još davne 1975. godine počeo se među prvima u Hrvatskoj baviti ultrazvučnom dijagnostikom u urologiji i abdominalnoj kirurgiji. Uveo je ultrasonografiju kao rutinsku kliničku metodu u urologiju, napose u patologiji transplantiranog bubrega, primjenjujući je i u bolestima gornjeg abdomena, retroperitoneuma i vaskularnog sustava abdomena. Također prvi u nas radi urološku endosonografiju uz intervencijske zahvate u urološko-nefrološkoj patologiji.

Uvijek dostupan

Prof. dr. Fučkar bio je izuzetno vezan uz KBC Rijeka i klinike na kojima je radio, a ujedno je i prvi predstojnik Klinike za urologiju osnovane 2005. godine. U svojem radu bio je i mentor mlađim kolegama na oko 30 doktorskih radova, 50 magistarskih, ali i mentor svim specijalizantima urologije u vrijeme njegovog vođenja odjela, a kasnije i klinike. I danas na riječkoj Klinici za urologiju od ukupno 18 urologa, njih trinaestero primio je prof. dr. Fučkar.

Sadašnji predstojnik Klinike za urologiju prof. dr. Josip Španjol, također jedan od njegovih učenika, za svojeg mentora i kolegu kaže da je imao bremenit, ali sadržajan život.

– Iako je bio aktivan i na Medicinskom fakultetu, njegov je život bio u prvom redu bolnica. Kliniku za urologiju vodio je do 2010. godine te nastavio raditi na njoj sve do umirovljenja 2013. godine kada ujedno dobiva zvanje professora emeritusa.

Josip Španjol

U njegovo vrijeme vođenja Klinike za kirurgiju i Klinike za urologiju, u KBC-u Rijeka učinjeno je oko tisuću transplantacija bubrega i za svaku od njiih može se reći da je on u njoj sudjelovao, bilo kao kirurg u sali bilo kao savjetnik za kojeg možete biti sigurni da će vam se uvijek javiti. Naime, profesor Fučkar bio je uvijek dostupan i mogli ste ga dobiti i u dva sata ujutro, istaknuo je prof. dr. Španjol.

Trenažni proces

Prof. dr. Fučkar postao je liječnik riječke bolnice u vrijeme doajena riječke kirurgije prof. dr. Vinka Frančiškovića nedugo iza prve transplantacije bubrega u Rijeci te ujedno i prve transplatacije ovog organa na prostorima bivše države.U jednom od svojih posljednjih razgovara za Novi list, svojeg se šefa i mentora prisjetio biranim riječima zahvalnosti, otkrivajući pritom i svoj uzor.

– Petnaest sam godina proveo u radu s njim od čega tri godine kao volonter, a cijenio sam ga posebno kao neprikosnovenog autoriteta i dobrog vođu. Bio je vrlo zahtjevan, ali i popustljiv u nekim segmentima kao što je to bila mladenačka zafrkancija po bolnici, gdje nas je i branio. Njegova su vrata uvijek bila otvorena, a često smo ga zvali i u operacijsku dvoranu kada je »zagustilo«.

Nije se ljutio, završio bi operaciju i uredno nas je podučio oko učinjenog zahvata. Isključivo ga je interesirala dobrobit bolesnika i naši operacijski rezultati. A tu nije bilo milosti – ili si vrijedio, ili letiš. Nikada nismo odlazili doma nakon dežurstva, već smo nastavili raditi normalno po operacijskim dvoranama, ambulantama i odjelima.

Naravno, neplaćeno. Najvažniji segment u edukaciji mlađih bio je u trenažnom procesu razvoja.

Svakodnevno smo bili na standby poziciji, jer nismo unaprijed znali što nas čeka u operacijskim dvoranama. Tek smo nakon jutarnjeg sastanka saznali što nam predstoji, a to je bilo vrlo zahtjevno i raznoliko. Jedan dan na traumatološkim operacijama, drugi dan struma štitnjače ili karcinom dojke, treći dan varikozne vene ili kamenac u bubregu. I tako iz dana u dan, iz godine u godinu.

Prof. dr. Miljenko Uravić i ja smo zadnja generacija tako treniranih općih kirurga, a ta su nam iskustva uveliko pomogla u Domovinskom ratu gdje nam ni jedan ranjenik nije umro, rekao je prije četiri godine prof. dr. Fučkar za naš list.