Posljednjeg dana siječnja riječki koncert održat će Željko Bebek. Prepoznatljiv vokal krasi ga više od pet desetljeća karijere, a koncert u sklopu turneje kojom ovaj vremešni mladić obilježava pedeset godina na sceni bit će održan u Dvorani mladosti.

Lijep trenutak za brojenje

Izrazite scenske energije, vokalnog i glazbeničkog umijeća, Željko Bebek veliko je glazbeno ime čiji rad poznaje publika. A kako i ne bi bio, kada u pedeset godina stanu mnoge pojedinosti koje karijeru čine.

– Rijeka ima posebno mjesto u mom srcu, a ovaj koncert će biti prilika da zajedno proslavimo 50 godina ljubavi prema glazbi. Hvala svima koji su bili uz mene na ovom nevjerojatnom putovanju, najavio je Bebek svoj riječki koncert.

U intervjuu za naš list uoči njegovog posjeta Rijeci govorimo o desetljećima njegove karijere, dugovječnosti, minulom radu i aktualnim stvarima te drugim pojedinostima.

Gospodine Bebek, najavljujemo vaš riječki koncert u sklopu turneje kojom obilježavate pedeset godina uspješne karijere. Ako govorimo o pedeset godina vaše karijere, koja je ta referentna točka od koje ste krenuli brojati godine karijere?

– Godine 1973. kao grupa Jutro nas petorica objavila smo singl-ploču »Kad bi’ bio Bijelo dugme«. To je i meni, i ostalima, bio prvi put da smo objavili autorske pjesme, i to još na nosaču zvuka. Tada je započeo naš put osvajanja glazbene scene. Danas mislim da sam izabrao lijep trenutak za brojenje. Time je svima nama započela karijera. A meni, do 2023. godine, eto, nabrojalo se pedeset.

Publika svih generacija

U podcast intervjuu otprije godinu dana kazali ste kako vam je peto desetljeće karijere najjače u životu, što poslovno, što privatno. Stoga, što odlikuje tako uspješno desetljeće o kojem govorite?

– U svakom desetljeću, od 70-ih do danas, imao sam razdoblja odlične produkcije, pa me zapravo publika zadržala kao osobu koja uvijek ima što reći. Moje pjesme su stalno na radiju i na TV-u, što me dovelo do mog osmog desetljeća.

Sve što radim sastoji se od beskonačnih putovanja i bezbrojnih koncerata koje sam izvodio uz pomoć svojih prijatelja. U ovom posljednjem desetljeću sve je postalo još ozbiljnije.

Živim pravi glazbenički život – putujući, snimajući i nastupajući na pozornicama diljem svijeta pred brojnom publikom svih generacija, uz podršku glazbenika i autora. Svi koji me prate posljednjih deset godina znaju da je energija koju nosim sa sobom i pokazujem na koncertima ono što me čini rock glazbenikom, a sve oko mene uvijek je šareno, glasno i žestoko.

Nastavno na to, postoje li posebna životna pravila kojih se držite ulazeći u šesto desetljeće karijere?

– Osvrnem se često na vrijeme iza sebe i vidim mnoge osobe koje su bile uz mene, ali su odlazile, zapravo nestajale. I sam sam dio tog procesa. To su poznate bendovske priče. Opstaješ ako si na sto posto i na sto stupnjeva, privatno i poslovno. Ja ne znam drukčije. Ima nešto u toj rock infekciji koju imam od šezdesetih…

Kad sam jednom pomislio da će sve u životu ostati isto i da će naboj pasti, moj je sin Zvone u 15. godini sport zamijenio glazbom. Od najdražeg gosta na mojoj pozornici pretvorio se u mog najznačajnijeg partnera u rock&rollu i počeo sam živjeti neku novu, lijepu priču.

Naravno, sada je to naša zajednička priča u kojoj nosimo koncertni naboj rock & rolla sa samih početaka, pa nam se u publici okupljaju sve generacije, posebno mlađi, koji se senzibiliziraju na onaj zvuk koji je bio superioran na samom početku.

Potrebna je i doza ega

Govoreći o vašoj mladosti… Možda je manje poznato kako ste u jednom trenutku radili kao činovnik u javnoj službi. O kakvom poslu je bila riječ i kako ste se ipak odvažili da se glazbom bavite kao poslom?

– Prvo sam bio sportaš, zatim glazbenik amater, pa student. Potom sam se zaposlio, kupio svoju prvu gitaru, vratio kredit banci i svojoj majci te postao profesionalni svirač i pjevač. Bilo mi je jasno da se neću vratiti ni na fakultet niti u firmu. Sada sam siguran da se to nikada neće dogoditi.

Prilično ste dugovječni u karijeri, slično Tomu Jonesu ili Rolling Stonesima. Što vas drži toliko aktivnim te kako održavate svoju izvođačku formu? Uviđate li sličnosti s navedenim izvođačima?

– Ima neka vidljivo neiscrpna energija dugovječnih glazbenika, kako vani, tako i u nas. Ima »ono nešto« posebno, neki mikrosvemir. I sebe vidim takvim. Vjerujem da je moj život samoodrživ u okružju velike obiteljske ljubavi, velike ljubavi prema glazbi, nekih važnih ljudi koji su jednom ostali, i uvijek nekih novih koji žele ostati. Ah da, potrebna je i doza ega.

Spominjete svoju mladu obitelj; koliko vas ona održava u snazi? Doima se da vam se obistinio stih »Da vječno budeš mlada, da vječno budem mlad« iz pjesme »Kupit ću nam sat«.

– Sjajno je kako pjesmu »Kupit ću nam sat«, koju je napisao također stariji autor (Mario Mihaljević), podjednako veselo doživljava i starija i mlađa publika. Ma zamisli: »Da vječno budeš mlada, da vječno budem mlad, da zauvijek te volim i vječno sam ti drag!«

Sin Zvonimir mu je kolega na sceni, Foto: SIMONE DI LUCA

»Kakav otac, takav sin«

Poseban odnos gajite sa sinom koji vam je kolega na sceni. Kako ste na odnos oca i sina nadogradili odnos kolega glazbenika pa onda i snimili duet »Kakav otac, takav sin«? Podsjeća li vas Zvone na vas kad ste bili mladi?

– Naravno da je između nas poseban odnos, ali Zvone nije imao nikakvu protekciju. On je uredno talentiran, vrijedan, inventivan i ambiciozan. Završio je Rock akademiju, sklon je novim edukacijama vezanim za studijski rad, a ono gdje smo slični, ili čak isti, jest naša bezgranična ljubav prema glazbi. Rock glazbi. O tome imamo i pjesmu »Kakav otac, takav sin«.

Koja je vama omiljena pjesma Željka Bebeka? Postoji li neka koju biste izdvojili kao najbolju?

– Ne bih htio to sugerirati. Zapravo, već 50 godina to osluškujem od publike.

Govoreći o velikim obljetnicama, ove godine navršava se 40 godina od projekta YU Rock misija i pjesme »Za milijun godina«. U kakvom vam sjećanju ostaje taj projekt i glazbenici koje je okupio?

– Kada govorimo o velikim obljetnicama i toj 40. godišnjici YU Rock misije, u sjećanju su mi dvije stvari. Prva je humanost na djelu u svjetski poznatoj akciji Glad u Africi. Druga je činjenica da sam tada pjevao, ali više ne kao član Bijelog dugmeta.

»U inat svima«

U svojoj karijeri imate zavidnu paletu dueta. Uz spomenuti duet sa sinom, jedan od najupečatljivijih bio bi »Jabuke i vino« sa Zanom ili »Ako voliš ovu ženu« s Oliverom. Kako ste kroz godine birali suradnike u duetima?

– Duet je rijetko ozbiljan projekt, ali ako bi me netko od kolega pozvao, pristao bih… Uvijek bi presudilo prijateljstvo. Tako su nastali dueti sa Zanom, Majom Marijom, Alkom Vuicom, Žerom (Crvena jabuka), Teškom industrijom, Frajlama, Severinom i Gospodarima noći. Moj izbor za duete bili su Halid Bešlić, Oliver Dragojević i Zvone Bebek. A kada spominjem Halida Bešlića, »Da zna zora« jedina je narodna pjesma u mojoj karijeri. Ona pripada miljeu kulturne baštine BiH. Otpjevao sam je u rock maniri, u aranžmanu Nikše Bratoša.

Bili ste vokal Bijelog dugmeta. Što ste dugmetovsko ponijeli i u solokarijeru? Koje pjesme iz vremena benda izvodite na svojim koncertima?

– Godine 1973./1974. osnovao sam Bijelo dugme. S ostalom četvoricom svirača ostao sam punih deset godina. U tu sam formaciju unio cijelog sebe – svoj talent, rad, odricanje i sve ono što i danas ljudi pamte i govore.

Sve miriše na Bebeka… A onda je došao kraj, kao što se događa u mnogim domaćim i svjetskim bendovima. Da! Tada sam Bebeka ponio sa sobom na daljnje životno putovanje. I danas sam tamo – ako me tražite ili ako me sretnete.

Nakon što ste 2022. godine objavili autobiografiju »U inat svima«, najavili ste kako nije isključen niti nastavak knjige.

– Kada sam birao naslov za autobiografiju, sjetio sam se kako je moj životni put, kao i kod svakoga, uglavnom posut trnjem. I kad pomislim – odakle onda ja, sretan, ovdje? Bit će valjda da je to zato »U inat svima«.