Iako se po recentnoj službenoj studijskoj diskografiji kultne alt.country dive Lucinde Williams to ne vidi (izdala je dva autorska albuma u pet godina), od 2020. zapravo hiperaktivno štanca nova izdanja. Doduše, nije riječ o njenim pjesmama, već odavanju počasti glazbenim velikanima, žanrovima ili jednostavno prigodničarskim djelima poput albuma božićnih standarda objavljenim krajem 2021. godine. Lucinda je tako u zadnjih pet godina zaredala s tribute albumima redom, Tomu Pettyju, Bobu Dylanu i Rolling Stonesima, a u međuvremenu prepjevala još i stare južnjačke r&b standarde, te klasike countryja iz 60-ih godina. Sveukupno skoro 80 pjesama koje smo već čuli, ali ne u specifičnoj Lucindinoj glazbenoj maniri.

Sad ih je dodala još 12, ovaj put svojih favorita iz diskografije Beatlesa, materijala kojeg su se u zadnjih 55 godina, koliko slavne četvorke na okupu više nema, mnogi rado hvatali, i velikani i jedva vrijedni spomena, ali rijetko tko je uspijevao iz originala izvući nešto novo, a kamoli bolje. Da otklonimo glavno pitanje ovdje, recimo odmah da je Lucinda Williams posao odradila decentno i drugačije. Dovoljno za pozitivnu ocjenu, ali daleko od osjećaja da ovdje imamo posla s nečim izvanserijskim.

U globalu sve je ovdje učinjeno po istoj špranci kao i kod drugih gore spomenutih hommage albuma, dakle u ogoljelom blues rock stilu s atmosferom žive svirke, no ovdje ima određenih specifičnosti. Prije svega, kao što i naslov „Lucinda Williams Sings The Beatles From Abbey Road“ sugerira, djelo je uživo snimljeno na mjestu rođenja ovih pjesama. I ima nešto posebno u tom studiju, bar tehnički gledano, za razliku od prethodnih njenih albuma, ovaj pruža istinski audiofilski užitak. Lucinda je odlučila podijeliti izbor pjesama na kombinaciju prvoloptaških hitova i manje pohabanih stvari Beatlesa uglavnom iz kasnije faze, od „Bijelog albuma“ nadalje. Zanimljivo, jedna od uspješnijih prerada „Can’t Buy Me Love“ datira iz samih „nevinih“ početaka liverpulske četvorke. Ovdje je nalazimo usporenu, „prevedenu“ na blues koračnicu. S unjkavim i tugaljivim Lucindinim glasom, prošaran zvukom Hammond orgulja i odrješitim solom „masne“ fuzirane gitare, prastari poletni hit je dobio svježu dimenziju.

U originalu producentski savršene i redom kompleksnije stvari iz zrele faze Beatlesa i inače nisu neka sreća za obrađivanje, pa se na nekim mjestima nehotice poskliznula i Lucinda Williams. „Don’t Let Me Down“ u njenoj izvedbi ne izaziva emocije kao original, baš kao ni „umorna“ verzija „I’m So Tired“, manje eksploatirana pjesme s „Bijelog albuma“. S druge strane „Yer Blues“, i nače najeksplicitnija blues pjesma u Beatles katalogu, te Harrisonov bezvremenski hit „While My Guitar Gently Weeps“ više odgovaraju njenom umjetničkom habitusu.

U uspjelije obrade ubrajamo i „With A Little Help From My Friends“ prije svega jer je verzija grublja, s rokerskom oštricom, odnosno dodatnom energijom, kao i zaključnu „The Long and Winding Road“ koja je dobila satenski finu country auru. Šteta što odmaci od originala nisu na ovoj kolekciji od 12 stvari češći i radikalniji. Zbrojeno i oduzeto, „Lucinda Williams Sings The Beatles From Abbey Road“ pruža ugodne minute, dobar je to podsjetnik na vitalnost važne alt.country dame u godinama koja ipak ostaje uvjerljivija kao autor negoli izvođač tuđih pjesama, ali i na neprolaznost genijalnosti glazbenog opusa slavne četvorke.