RR nije nikakva lozinka iz neke od špijunskih priča, već sukus opisa starta hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Ono početno R je rapsodijama orisana prezentacija s »velesilama« kalibra Bahreina i Argentine, za tili čas je na dnevnom redu ono drugo, bolnije R, razočaranje, točnije razotkrivanje brojnih slabosti.

Kao da odjednom više nije riječ o istoj toj momčadi, s istim igračima. Ispada da je u nas lakše prijeći iz krajnosti u krajnost nego s pločnika na drugu stranu ulice kraj tolikih automobila čiji su vozači stalno u žurbi. Uglavnom, i s vrha Učke stjecao se dojam kako se napuhuje balon silnim epitetima, tepanjima momcima zaboravljajući pritom da je riječ o susretima malo težim od nekog trening-susreta u kojima je rasterećena momčad sa suparnicima igrala igre mačke i miša, bilo je prostora i za ekshibicije na radost nakrcanih tribina. Brza igra i tzv. brzi centar praktički su se nudili protiv gostiju koji su učestalo, onako nemoćni, gubili lopte.

No, i tada je već stigla prva naoblaka u vidu ozljede legendarnog đakovačkog kapetana Domagoja Duvnjaka, nova je bila činjenica da je iz istih razloga Svjetsko prvenstvo već gotovo za ogulinskog golgetera Luku Cindrića. Te najave rukometnog nevremena s Egiptom pokazivale su se opravdanima već od prvih minuta, kada su Afrikanci zagospodarili rezultatom, a onda metodički diktirali igru ritmom koji im odgovara, a pritom im voda na mlin bila hrvatska igra, idealan štof za krojenje pobjede. Recimo, predvidivi napad koji su »čitali« još prije no što bi im stigao pred zonu i to toliko lako da momčad Dagura Sigurdssona u eri kada je lovila zaostatak, u drugom poluvremenu dugih 12 minuta nije pogodila mrežu.

Uz sve parole o modernom rukometu, svjedočili smo brojnim individualnim rješenjima, traženju prolaza kroz sredinu ili guranju lopte na crtu istaknutom Šipiću koji se naradio, nazabijao i nadobivao batina. Brzi protok lopte oko zone i »višak« za kvalitetna krila kalibra Glavaša i Šoštarića umjesto pravila bili su izuzetak te je svaki dao tek dva gola iz igre. Slijedom svega korpulentni golman Aly je promoviran u junaka. Kako napad nije štimao, vapilo se za pomoć obrani i golmanima, oni i zona odigrali su relativno solidno, ali nedovoljno dobro za suparnika čija je igra za razliku od one hrvatske, imala glavu i rep, Egipćani su recitirali, a naši igrači zamuckivali.

Od srijede i utakmice sa Slovenijom počinje nikada ugodna »akcija vađenja kestenja iz vatre« pri čemu borbenost u obrani i čekanje čudesnih vratarskih obrana jesu obavezan postulat, no i nisu dovoljan kapital za nužni dobitak s ekipom kao što su »Fantje«. Uklanjanje »smetnji na vezama« za brži protok lopte i samim time za raznovrsnije akcije je nešto što se očekuje od ekipe koju su na Svjetsko prvenstvo pratile glasne najave. »Na muci se poznaju junaci«, hoće li Martinović i društvo biti jaki baš kada je teško, to je odgovor koji sa strepnjom čekaju tolike navijačice i navijači, isto kao što Sigurdsson i njegova momčad trepere smišljajući neku kraticu do nužnih bodova.