Zahvaljujući nepresušnom entuzijazmu, malog, ali uglednog i u izdavačkom svijetu već etabliranog zagrebačkog nakladnika DAF i njegovog upućenog i agilnog urednika Zorana Sente, neumornog promotora niza vrijednih knjiga, odnosno ideja i fenomena koji su (tek naizgled) rubno oblikovali našu epohu sa svim njezinim burnim političkim, kao i revolucionarnim mijenama, usponima i padovima, u nas se prošle godine pojavila jedna, u svakom pogledu iznimno vrijedna i za našu opću kulturu važna knjiga ruskog anarhista Petra Aršinova »Povijest Mahnova pokreta«, u prijevodu Igora Buljana s ruskog jezika.

Iako je knjiga bila objavljena još davne 1923. godine (istodobno u Berlinu i Zaporožju), tek je nedavno našla put i do našeg čitateljstva, čime će se u bitnom upotpuniti i proširiti slika događaja vezanih uz Oktobarsku revoluciju u Rusiji 1917. godine, a posebice burnih zbivanja (primarno na području Ukrajine) koja su uslijedila nakon što su boljševici preuzeli vlast u svoje ruke i u krvavom, višegodišnjem građanskom ratu (o)branili je svim raspoloživim sredstvima pred brojnim vanjskim i unutrašnjim snagama koje su ugrožavale novu »radničko-seljačku« državu koja je trebala postati svjetionikom nove, pravednije, humanije i solidarnije ere ljudskih odnosa naše civilizacije.

Aršinov, naravno iz svog iskustva, aktivnog sudionika u svim tim krajnje opasnim i turbulentnim vremenima i sukladno svom anarhističkom svjetonazoru, ovom knjigom nas je uputio (i upoznao) na čitav niz (ne)namjerno, dakako prije svega iz raznoraznih ideoloških razloga i predrasuda, zaboravljenih, zapostavljenih i(li) izostavljenih događanja i ličnosti anarhističkog svijeta koji su imali značajnu ulogu u formiranju tog »novog društva«, ali su imali i vlastita mišljenja i viđenja, često radikalno suprotstavljena boljševicima, kako urediti novu zajednicu, te su otvoreno, kritički iskazivali da se ne slažu s nizom ideja, načina i metoda kako su boljševici osmislili tu borbu, odnosno vodili sve te »revolucionarne« procese, a još i više kako su »organiziranom tiranijom« i manipulacijama otuđili revoluciju od njezine izvorne biti i počeli realizirati »autentičnu proletersku državu«, a sve u ime, kako se ubrzo pokazalo, lažne socijalne pravednosti, ekstremne ideološke isključivosti i permanentnog ugrožavanja, tj. nepoštivanja temeljnih ljudskih prava i elementarnih moralnih normi.

Anarhističke ideje

Knjiga Petra Aršinova je kroz dramatičnu i tragičnu, burnu povijest tzv. mahnovštine – odnosno pučkog pokreta seljaka i radnika Ukrajine, ali u kojem su jednako tako participirali i Velikorusi, Grci i Židovi (posebice smješteni u azovskoj regiji), te narodi Kavkaza, kao i pripadnici brojnih drugih etničkih skupina, što samo pokazuje i dokazuje da pokret kojem se na čelu nalazio karizmatični anarhist Nestor Mahno (kako su ga još od milja zvali »baćko Mahno«), vođa, odnosno predsjednik Revolucionarne ustaničke ukrajinske armije i autor značajnih anarhističkih tekstova i programa – pokazala da suprotno boljševičkom objedama i podmetanjima nije bio »nacionalistički« obojen i da se pokret, tijekom cijelog vremena svoga postojanja nije oslanjao ni na kakva nacionalna obilježja, odnosno da je cijela borba mahnovaca protiv boljševizma vođena samo s jednim ciljem: u ime autentične, stvarne zaštite i prava radnih ljudi.

Ili, kako je to pojasnio autor: u svim domaćim, izdajničkim rusko-ukrajinskim silama uključujući nacionaliste, vojsku Simona Petljure, crvenoarmejce ili bjelogardejce (Denjikin, Vrangel…), kao i stranim osvajačkim i intervencionističkim vojskama (Austrijanci, Nijemci, francuske desantne postrojbe itd.) Mahno je vidio prijetnju, odnosno »neprijatelje radnih ljudi«, stoga nije ga zanimalo pod kojom se zastavom kontrarevolucija ili osvajačka, invazionistička politika provodila.

Mnogi, primjerice, pripadnici ukrajinskih nacionalističkih vlasti (kozački hetman Pavlo Skoropadski), Bijele garde, ali prije svih boljševici optuživali su Mahna i njegov pokret za silne pljačke, bezrazložno nasilje nad civilima, antisemitizam i slično, ali sve te prigovore Aršinov drži neutemeljenim, prozivajući »boljševičku političku kuhinju« za zamjenu teza kojima su svoje zločine pripisivali drugima i sve te njihove klevete opovrgava nizom činjenica, pozivajući se pritom na dostupne dokumente, proglase, depeše i ostale materijale, prije svega iz tajnih sovjetskih izvora u kojima izrijekom stoji kako su u borbi i progonu Mahna i njegove vojske nailazili na niz zapreka i opstrukcija, posebice iz redova ukrajinskih seljaka koji su zdušno, masovno pomagali i pružali pomoć »mahnovskom« pokretu.

Shvativši kako im Mahno i njegove anarhističke ideje, Slobodna anarhistička republika (rođena između dviju revolucija 1917. u blizini Mahnova rodna grada) koju je propagirao, te »mahnovščina« kao sve masovniji pokret predstavljaju veliki problem i istinsku oporbu, odnosno alternativu, posebice u Ukrajini, a u tim tragičnim i traumatičnim ratnim vremenima, ogromna prostranstva »europske žitnice« bila su boljševicima jedini dostupni izvor hrane kojim su mogli nahraniti milijunsko gradsko stanovništvo ratom poharane i devastirane Rusije, ni malo nije čudno da su svekoliku krivnju za svoje brojne poraze, pogreške i propuste (o)krivili (i) anarhiste i (u)činili sve da ih poraze, zapravo posvema dokrajče i unište, svjesni da im i da će im predstavljati stalnu prijetnju, ukoliko radikalno, beskrupulozno i bez ikakvih sentimenata s njima do kraja, odnosno do njihova istrebljenja ne obračunaju.

Za anarhiste, Lenjin i boljševici bili su izdajnici i uzurpatori revolucionarne ideje o slobodnoj asocijaciji radnika i seljaka i svih potlačenih građana, jer im je jedino stalo do osvajanja i provođenja vlasti i moći, a da bi revoluciju podčinili isključivo svojim partijskim i klijentelističkim interesima, brutalno su obračunavali sa svima koji su se tome suprotstavljali i(li) ukazivali na »kontrarevolucionarnu bit« te i takve politike.

A, budući da su anarhisti, ma koliko god su njihove ideje bile obavijene maglama »revolucionarnog idealizma« na djelu dokazivali i pokazivali kako revolucija može imati i drugi i drukčiji, sadržajniji program od boljševičkog o diktaturi proletarijata i crvenom teroru i da pokretu kao takvom nisu potrebne nikakve partijske elite koje bi ga vodile, naravno da su posta(ja)li glavnom metom napada komunista, jer su u njima Lenjin i društvo vidjeli »opasan virus« koji bi se mogao nekontrolirano (pro)širiti cijelom zemljom i na svoju stranu privući mase seljaka i radnika i tako »otupiti« oštricu revolucije koju su novi vlastodršci u Kremlju manifestacijski i ideološki artikulirali i praktički grubom (pri)silom »sablje i knuta« provodili.

Pokret najsiromašnijih slojeva

Po mišljenju anarhista, u povijesti ruske revolucije (Februarske i Oktobarske 1917.) komunistička se vlast pokazala kao najrepresivniji, ali i »mentalno« najsuptilniji i najfleksibilniji oblik (kontra)revolucionarne reakcije, budući da je radnička klasa od samih začetaka te vlasti (iz)gubila sve ono za što se borila: slobodu organiziranja, govora, tiska, nepovredivost života itd.

Iako je Mahnov pokret bio aktivan i ofenzivan, on se uslijed brojnih, ratom uvjetovanih ograničenja proširio tek na nekoliko gubernija, a budući da se u »zgusnutom« razdoblju povijesnih zbivanja našao okružen »etatističkim, neprijateljskim silama« Petljure, generala Denjikina i Crvene armije, koje su se s različitih strana »kolosalnom vojnom moći« obrušile na relativno slabo naoružane Mahnove postrojbe, pokret je morao u hodu mijenjati svoju doktrinu i taktiku, u postupcima i djelovanjima i u tome je i bila njegova nesreća, jer je većinu svojih snaga morao, naprosto je bio prisiljen, kako bi opstao, (pre)usmjeriti na jačanje vojne dimenzije, čime je izvorna anarhistička ideja u velikoj mjeri bi(va)la devalvirana.

Ali, kako je zapisao Aršinov: »Usprkos tim značajkama, mahnovci su uvijek, ponajprije ostali revolucionari. U listopadu 1919. godine prilikom zauzimanja Ekaterinoslava, mahnovci su ostavili netaknutim sve denjinikovce i pripadnike drugih vojski koji su se liječili po bolnicama, bez obzira na to jesu li bili obični vojnici ili časnici. Isti ti mahnovci zbog povreda discipline i revolucionarne časti strijeljali su svoje zapovjednike Bogdanova (1919. u Aleksandrovsku) i Laškeviča (1920.) zbog koruptivnih radnji…

Mahnov je pokret pretežno bio pokret najsiromašnijih slojeva ukrajinskog seljaštva«, ali je po autoru ostalo otvoreno pitanje kako »trijumf neprivilegiranog seljaštva« pretočiti u trijumf socijalne revolucije? To je, po Aršinovu, bilo moguće (p)ostvariti samo bliskim jedinstvom s radničkom klasom, ali prije toga moralo bi doći do obračuna s komunističkim birokratskim aparatom, jer »seljak dobro vidi i shvaća da sav taj skupi birokratski stroj nije potreban ni njemu, ni radniku, i da u odnosu na radni narod ima istu ulogu koju zatvorska uprava ima u odnosu na zatvorenike«.

Po Aršinovu, nepobitne su povijesne činjenice da su, počevši od 1918. godine revolucionarni ustanci seljaka i radnika bili neprekidni: »Ti su ustanci bili od goleme važnosti za sudbinu cijele ruske revolucije: stvorili su i podupirali permanentno revolucionarno stanje u zemlji koje je čvrsto i odlučno usmjeravalo radni narod prema rješavanju glavnih problema ruske revolucije… No tu revolucionarnu situaciju u zemlji nisu upropastile kontrarevolucije buržoazije ili carskih generala, već komunistička vlast.

Ona je u ime partijske diktature vojnim putem slomila sve radničke pokušaje samoupravljanja – glavnog cilja ruske revolucije – i time uništila revolucionarnu situaciju u zemlji… Boljševizam je umrtvio revolucionarnu samoinicijativu masa i upropastio najveće revolucionarne pothvate u povijesti koje je poduzeo radni narod. Ali, ne treba se zavaravati misleći da samo boljševizam snosi odgovornost za slom ruske revolucije. On je samo provodio ono što se desetljećima razvijalo u socijalističkoj znanosti.«

Impresivan dokument

I tako nam povijest Mahnova pokreta najrelevantnije ilustrira i najodlučnije razotkriva »bolest boljševizma« i u korijenu uništava legendu o njegovom tobožnjem revolucionarnom i proleterskom karakteru, prije svega time što je rad klase u čije se ime i vodila revolucija, podjarmila na isti, ili barem sličan način, kako se to čini u građanskim društvima tzv. buržoaske demo(no)kracije. Po mišljenju Aršinova, mahnovština je jedinstveni, fascinantni fenomen ruske stvarnosti, nezabilježen eksperiment u povijesti novodobne povijesti; iako je relativno kratko trajao, u »punom, odnosno ograničenom opsegu« nešto manje od pet godina (1918. – 1922.), ostavio je za sobom značajan trag, a pri pisanju o počecima, genezi i krahu toga pokreta, autor je nailazio na čitav niz zapreka i problema.

Kako sam kaže: »Četiri puta sam se bavio poviješću Mahnova pokreta i u tu svrhu pomno je prikupljana građa vezana za pokret. Ali, sva je četiri puta rad, napola dovršen, izgubljen zajedno s građom. Dvaput je izgubljen na bojištu, a dvaput u stanovima prilikom policijskih pretresa. Osobito vrijedna građa je nestala u siječnju 1921. u Harkivu. U njoj je bilo prikupljeno sve što je bilo na bojištu, u Mahnovom taboru i njegovom osobnom arhivu; Mahnove bilješke koje su sadržavale veliku faktografsku građu, većinu publikacija i dokumenata pokreta, komplet novina Put’k Svobode, podrobni biografski podaci… Stoga je ovaj rad pisan u nedostatku dobrog dijela krajnje nužne građe… Zbog toga je rad pisan na brzinu i ima mnogo praznina.«

Međutim, usprkos oštrom samokritičkom osvrtu na svoj rad, Aršinov je ostavio impresivan dokument o anarhističkom pokretu i Nestoru Mahnu, po mnogo čemu izuzetne ličnosti koja je s raznih ideoloških strana bila toliko blaćena i (o)klevetana, da je gotovo teško naći sličan primjer u novijoj povijesti nekog političkog projekta ili pokreta. Dakle, radi se o iznimno važnom svjedočanstvu, kojem osobna, autorska nota jako malo šteti objektivnosti rada o predmetu kojim se bavi; to je nadasve zanimljivo (na)pisana knjiga o (ne)vremenima kada su se rađale, ali i nasilno slamale slobodarske ideje i pokreti koji su osjećali veliku, gotovo vapijuću socijalnu i uopće društvenu nepravdu i na toj se osnovi organizirali kako bi to i takvo nehumano i neljudsko stanje pokušali iz temelja promijeniti.

Jedino su efikasno rješenje (pro)nalazili u Revoluciji; svaki pokret tumačio ju je na svoj način i sukladno vlastitim političkim i ideološkim programima strasno su tražili način kako prevladati sve te silne nagomilane probleme i uspostaviti nove vrijednosti na kojima bi se formirala »zdrava« zajednica lišena, oslobođena starih klasnih, staleških, socijalnih, imovinskih i inih podjela i predrasuda.

Naravno, anarhisti su se borili za svoju viziju samoorganizirane, slobodne asocijacije potlačenih radnih masa, zajednicu stvarno izgrađene međuljudske ravnopravnosti, jednakosti, bratstva, solidarnosti i pravednosti, ali su i odbijali hijerarhijski ustroj, čime su se zamjerili svim ostalim pokretima tzv. lijeve alternative, u širokoj skali, od komunista, preko socijalista do socijaldemokrata koji su ih optuživali za isprazni utopizam, štetni politički romantizam i idealizam, svjesni da im vremenom, upravo iz tog (anarhističkog) pravca prijeti najveća opasnost, čak veća i od samog kapitalističkog svijeta, jer se rješenje postojećih problema tražilo u čovjeku, a ne u partiji, stranačkoj nomenklaturi, eliti profesionalnih revolucionara itd. Dakle, u pojedincu, ne kolektivitetu.

Osuđen na smrt strijeljanjem

Posebno je interesantan lik samog autora knjige; Petar Andrejevič Aršinov rođen je 26. srpnja 1887. godine u Andrejevki, u radničkoj, ukrajinskoj obitelji i već kao vrlo mlad čovjek, izučeni bravar, pridružio se boljševičkom pokretu; tijekom revolucionarne 1905. godine u Rusiji, radio je kao mehaničar na željeznici u Kizil-Arvatu (srednja Azija), gdje je i uređivao ilegalno radničko glasilo Molot (Čekić), čime je privukao pozornost carističke tajne policije, ali i »viših« boljševičkih instanci kao »perspektivan kadar«. Kako bi izbjegao uhićenje, 1906. se vratio u rodnu Ukrajinu i u gradu Ekaterinoslav, gdje se nalazila jaka anarhistička ćelija, s kojom se ubrzo povezao, a nakon što se podrobnije upoznao s njihovim idejama, oduševljeno se pridružio pokretu, s obrazloženjem kako je u njih »pronašao na jednom mjestu uobličene težnje prema slobodi i jednakosti, kao i jasno sumirana očekivanja radnih ljudi glede vlastite i društvene budućnosti«.

Tijekom 1907. u Aleksandrovki je sudjelovao u ubojstvu šefa željezničke radionice koji je nakon oružanog ustanka radnika, vojnom sudu denuncirao na stotine svojih zaposlenika koji su bili kažnjeni dugogodišnjim robijama u Sibiru. Aršinova je uhitila vojna policija i nakon okrutnog mučenja, po kratkom postupku osudila na smrt vješanjem, ali zarad zavrzlame oko pitanja sudske nadležnosti (okružni je sud tražio da preuzme njegov slučaj od vojnog suda), izvršenje kazne je odgođeno, što su njegovi drugovi iskoristili i organizirali mu bijeg iz kazamata i ilegalno prebacivanje u Francusku, gdje je proveo preko dvije godine koje je iskoristio za intenzivno učenje jezika (odlično je svladao francuski i njemački), ali i upoznavanje široke lepeze raznih humanističkih znanja.

Tijekom 1909. se vratio u Rusiju kako bi nastavio s revolucionarnim radom, ali ubrzo ga je uhitila austrijska granična policija (uhvaćen je u krijumčarenju zabranjene socijalističke literature) i kao opasnog terorista predala Rusiji, gdje mu je sud »odrezao« strogu kaznu od 20 godina zatvora. Robijao je u zloglasnoj moskovskoj tamnici Butirka, gdje je (1911.) i upoznao Nestora Mahna, također osuđenog zbog terorizma na doživotni zatvor; tada su se i zbližili i često raspravljali o pitanjima anarhizma i revolucije, ali nakon Februarske revolucije 1917. godine oboje su bili pomilovani i pušteni na slobodu.

Mahno se vratio u rodno Guljaj Polje, a Aršinov je ostao u Moskvi, gdje se uključio u rad moskovske Federacije anarhističkih skupina, ali su nastavili održavati kontakte; međutim, nakon što su austrijske i njemačke postrojbe okupirale Ukrajinu, promijenili su se i prioriteti djelovanja; Mahno se u travnju 1919. našao na čelu jakih partizanski odreda, zapravo ustaničke armije i pozvao je Aršinova (koji se tada počeo služiti konspirativnim imenom Marin) da mu se pridruži i on se odazvao i postao jednim od njegovih najbližih suradnika.

Pokrenuli su ustanički list Put’k Svobode, koji je uređivao Aršinov, sve do ljeta 1920. kada je pokret doživio težak poraz od boljševičkih snaga i Aršinov je 1921. dobio zadaću da napusti to područje, kako bi mogao dovršiti svoj rad o povijesti mahnovštine. Kada su koncem 1921. boljševici učvrstili svoju vlast, Aršinov je emigrirao u Berlin, gdje je (1923.) i dovršio knjigu koju prikazujem, a za cijelo to vrijeme održavao je bliske kontakte s Mahnom.

Nedugo se potom preselio u Pariz, gdje je (1926.) zajedno s Mahnom i drugim istaknutim ukrajinskim i ruskim anarhistima sudjelovao u koncipiranju »Sveopće organizacijske platforme anarhističke unije« (radi se o jednom od najznačajnijih anarhističkih programatskih dokumenata, u kojem se teorijski obrazlagalo i praktički predlagalo međunarodno povezivanje i objedinjavanje pokreta na osnovama federalizma, izravne akcije i kolektivne odgovornosti), a već je iduće godine objavio svoju novu knjigu »Dva Oktobra«, da bi zatim uslijedila još dva djela: »Anarhizam i diktatura proletarijata« (1931.) i »Anarhizam našeg vremena« (1933.).

Spomenuta je platforma izazvala pravi potres u anarhističkim redovima, zaredale su žustre polemike, posebice o razlozima neuspjelog anarhističkog eksperimenta i poraza u ruskoj revoluciji, pri čemu se na meti kritika našao i sam Aršinov koji se potom sve više počeo usmjeravati teorijskom, a distancirati od političkog rada. Napokon, nakon susreta u Parizu sa Sergom Ordžonikidzeom, jednim od tada najbližih Staljinovih suradnika, Aršinov prepun čežnje za domovinom, dobivši obećanje kako mu se neće ništa loše dogoditi ukoliko se vrati u Rusiju, odlučio se (1934.) na povratak. I uistinu, sve do 1938. nitko ga nije dirao, ali u eri velikih staljinskih čistki 1938. godine, policija ga je uhitila i okrivila za širenje antisovjetskih, anarhističkih ideja, da bi ubrzo potom na montiranom političkom procesu bio osuđen na smrt strijeljanjem.

Revolucionar i pjesnik

Naravno, valja nam ukratko progovoriti i o liku i djelu Nestora Mahna, glavnog junaka ove studije: revolucionaru, političaru, pjesniku, slikaru, vojniku, zemljoradniku i jednom od najistaknutijih anarhista, kako u teorijskom, a još i više u praktičkom smislu riječi. Rođen je 27. listopada 1888. u ukrajinskom gradiću Guljaj Polje, u mnogočlanoj, siromašnoj obitelji seoskog sluge. Nestor je rano ostao bez oca i nije se mogao redovito školovati i kako bi pomogao u prehranjivanju obitelji ostao je raditi na zemlji, ali iznimno inteligentan uporno se i uspješno samoobrazovao i politički profilirao.

Ubrzo se »zarazio« socijaldemokratskim idejama, da bi kasnije prigrlio anarhističke ideje i već 1906. postao je članom lokalne anarhističke skupine. Iako ih je bilo malo, tek petnaestak, bili su odlično organizirani; u razdoblju 1906. – 1908. poduzimali su različite oružane akcije prema lokalnim bogatašima, ali i carskim organima vlasti i u jednoj Mahno je ubio tamošnjeg načelnika policije. Nedugo potom cijela je grupu zavjerenika bila uhićena i na suđenju u Dnjipru (1910.) Mahno je osuđen na smrt, ali mu je kazna ublažena (zbog životne dobi) na doživotnu robiju i prinudne, teške fizičke radove.

Tijekom boravka u zatvoru teško je obolio na pluća, kasnije se razvila tuberkuloza i zapravo sve do prerane smrti (umro je u Parizu, u emigraciji, 25. srpnja 1934. godine, gdje je i sahranjen) stanje mu se stalno pogoršavalo, ali on se nije predavao, hrabro i stoički se borio i nosio s bolešću. Jedno je vrijeme proveo u kazamatu u Luhansku, poznatom po strogosti, zatim je bio prebačen u zloglasnu moskovsku Butirku, gdje je počeo slikati i pisati pjesme, ali i kraće teorijske, anarhističke traktate. I cijelo je vrijeme učio i po riječima onih koji su ga upoznali slovio je za široko obrazovanog čovjeka.

Nakon (već spomenute) amnestije, u proljeće 1917. godine, Mahno se vratio u rodni grad, ali se prije toga jedno vrijeme zadržao u Moskvi gdje je upoznao legendu anarhističkog pokreta Petra Kropotkina, našao se i razgovarao i s Lenjinom i razočarano zaključio kako vođa boljševika nema ni malo razumijevanja za anarhističke koncepte; dapače bio je uvjeren kako anarhisti nisu sposobni voditi revoluciju, a ukrajinske je sovjete, u čijem su radu sudjelovali i anarhisti etiketirao kontrarevolucionarnim, dok je cijelu Ukrajinu svojatao pod nazivom »južna Rusija«. Svjedočio je progonima i pogromima svih autonomnih revolucionarnih grupa od strane sovjetske tajne policije (ČEKA) i zaključivši da boljševici ne provode stvarnu, već »papirnatu« revoluciju, odlučio se vratiti u Ukrajinu.

Nakon neuspjelog pokušaja puča i pokušaja obnove carističke vlasti u Petrogradu (pod vodstvom generala Kornilova), Mahno je sa sljedbenicima lokalni, guljajpoljski teritorij posvema stavio pod svoju kontrolu: zemlju i tvornice predao je na upravu seljacima i radnicima i pritom formirao naoružane obrambene komitete. A, kada su boljševici u listopadu 1917. preuzeli vlast od Kerenskog i srušili njegovu građansku vladu, pa zatim počeli sve jače i žešće provoditi teror nad svima koje su držali opasnošću po svoj režim, brojni su se anarhisti povukli u Ukrajinu, »kolijevku anarhizma«, gdje su u Harkivu, u jesen 1918. osnovali Nabat, konfederaciju anarhističkih organizacija i otvoreno uputili izazov Lenjinu i boljševicima nazivajući ih »novim izrabljivačima radnika i seljaka«.

U prvo se vrijeme sukob boljševika i anarhista odvijao u sjeni rata, austrijsko-njemačke okupacije Ukrajine (mirovni je sporazum između Trockog i Nijemaca bio potpisan u u Brest-Litovsku) i na koncu građanskog rata između »bijelih« i »crvenih«, jednog od najkrvavijih i najstrašnijih koji je novija povijest zabilježila. Mahno je organizirao i širio svoju ustaničku armiju (u najboljim danima brojila je do 50 tisuća dragovoljaca) i počeo se, uglavnom u južnom, istočnom i središnjem dijelu Ukrajine suprotstavljati kombiniranoj austrijsko-njemačkoj okupacijskoj vlasti, koja je raspolagala armadom od gotovo milijun vojnika. Pokušao je na jugu zemlje naći i saveznike u atamanu Grigorijevu i njegovim Kozacima, ali kada je shvatio da mu »saveznik igra na dva razboja«, tj. potajno pregovara s generalom Denjikinom, žestoko se obrušio na njegovu vojsku i do koljena je porazio, ubivši pritom i samog atamana.

Boljševici i anarhisti

Kako su u danom momentu boljševici i anarhisti imali isti cilj: osloboditi zemlju od tuđinske okupacije i pobijediti »bijelu« kontrarevoluciju, udružili su se i počeli zajedničkim snagama boriti protiv neprijatelja. Do tada su iz Moskve Mahna nazivali »anarho-razbojnikom«, a kada im je priskočio u pomoć, počeli su ga slaviti kao velikog revolucionara i »hrabrog vojskovođu«. Tijekom 1918. ratovali su protiv »ukrajinske« vlade kozačkog hetmana Skoropadskog i njegove garde Varta, a zapravo »lutke na koncu«, u službi Berlina; tada je Mahno saznao da su mu Nijemci ubili brata Emilijana i zarobili brata Savija.

Nakon toga, boljševici i anarhisti su ratovali protiv »bijelog« generala Denjikina, ali istodobno su Trocki i njegove »crvene« postrojbe anarhistima radili iza leđa i obračunavali s ukrajinskim seljacima opravdavajući to klasnom borbom protiv kulaka, što je naravno izazvalo velike otpore cijelog ukrajinskog sela, jer je bilo očevidno kako Lenjin i društvo pod plaštom proleterskog internacionalizma zapravo provode velikorusku, šovinističku politiku.

A, kada je Mahno pozvao vojnike Crvene armije da mu se pridruže i sudjeluju u radu anarhističkih komiteta, Trocki ga je proglasio odmetnikom i poslao je svoje »specijalce« da ga ubiju, ali na vrijeme su bili otkriveni i likvidirani.

Tada je Trocki poslao crvenoarmejce da »razbiju« anarhističke komune; međutim u to su vrijeme i »bijeli« poduzeli kontraofenzivu i samo su zahvaljujući Mahnovim dragovoljcima bili onemogućeni u napredovanju. Sukob anarhista i boljševika se primirio, ali ne za dugo; nakon što se Crvena armija konsolidirala, a »bijeli«, na čelu s generalom Vrangelom bili protjerani iz Ukrajine prema Krimu, Trocki koji je ranije molio Mahna za pomoć i zauzvrat obećavao oslobođenje zatočenih anarhista i potpunu slobodu govora, sve je preko noći zaboravio i u studenom 1920. godine pokrenuo je veliki napad na Mahnovo sjedište; prethodnog dana anarhistički zapovjednici koji su bili pozvani na sastanak u štab Trockog, bili su pogubljeni, a istodobno diljem Ukrajine i Rusije ČEKA je krajnje brutalnim metodama počela obračunavati s anarhistima, mnoge je uhitila, a među inima i veliki broj članova Nabata; zabranjen je rad anarhističkim klubovima, onemogućeno tiskanje njihovih glasila i u borbama koje su uslijedile Mahno je bio teško ranjen.

Usprkos svemu, još se godinu dana suprotstavljao boljševicima, dok na koncu nije shvatio da su anarhisti definitivno poraženi i odlučio je prebaciti se u Francusku i tamo pokušati obnoviti pokret i organizirati otpor u Rusiji.

Dio anarhista je ipak ostao u zemlji i nastavili su se još neko vrijeme boriti terorističkim akcijama protiv Lenjinova režima, ali nakon što su 1921. podmetnuli bombu u sjedište KP-a u Moskvi i pritom ubili i ranili 70-ak osoba, uslijedila je drastična odmazda i anarhistički je pokret bio definitivno obezglavljen, dok do konca 1922. nisu bile uništene i posljednje anarhističke grupice.

Slobodna anarhistička republika

Pri stvaranju Slobodne anarhističke republike, Mahno, koji je uživao ogromne simpatije i potporu ukrajinskih (dijelom i ruskih) seljaka inspirirao se kozačkim organizacijskim, prije svega vojnim strukturama i zapravo je razvi(ja)o svojevrsnu vojničku demokraciju. Temelj anarhističke samouprave bila je Rada/Vijeće, na kojoj se raspravljalo o ekonomskim pitanjima, borbenim djelovanjima i slično i sazivala se prema potrebi.

I ta se republika na ekonomskom planu pokazala efikasnom; usprkos ratu i silnim poteškoćama u snabdijevanju, seljaci koji ni pod koju cijenu nisu željeli povratak na staro, odnosno nisu više željeli nikakve nove gospodare, proizvodili su žitarice i uopće hranu posvema dovoljne za »izdržavanje« svih žitelja na tom području; dapače čak su imali i viškova i taj je po svemu sudeći uspješni »eksperiment« bio ključni razlog zašto su boljševici tako žustro progonili anarhiste.

A, na koncu i znamo kako su prošli nakon što je poražen Mahno, boljševici ih proglasili klasnim neprijateljima i silom (sa)tjerali u kolhoze, iznova im oduzeli zemlju i sve koji su se tome usprotivili drastično kažnjavali; ukrajinsko je selo pod sovjetskom vlašću desetljećima prolazilo svoju krvavu kalvariju, progone i pogrome.

A, Mahno je u tekstu »Anarhistička revolucija« zapisao: »Anarhizam se ne oslanja na teoriju ili program koji pokušava shvatiti čovjekov život u njegovoj potpunosti. Anarhizam je učenje koje se temelji na stvarnom životu, koje je preraslo sva umjetna ograničenja i ne može se stegnuti na jedan sustav. Anarhistička vanjska forma je društvo bez vlade koje nudi slobodu, jednakost i solidarnost svojim članovima.

Njegova se osnova nalazi u čovjekovom smislu za uzajamnu odgovornost, slobodu i društvenu pravednost…Anarhistički revolucionari rade na tome da svaki čovjek postane svjestan tereta vlastitog ropstva…Borba na tom putu oslobođenja će zahtijevati velike žrtve i u njoj neće biti, niti može biti ikakve sentimentalnosti, jer se u konačnici radi o pitanjima života ili smrti.«