Riječki multiinstrumentalist i skladatelj Zoran Majstorović, dobitnik nagrada Porin i Status te nagrade »Miroslav Sedak Benčić« za najistaknutijeg hrvatskog jazz skladatelja, objavio je svoje novo diskografsko izdanje.

Materijal koji je snimio za album »Oramai«, u izdanju Geenger Recordsa, premijerno je predstavio još u vrijeme priprema, 3. listopada 2023. u zagrebačkoj Tvornici kulture, na JazzHR Festivalu, Fall Edition u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja.

No, tom prigodom svirao je s djelomičnom postavom, u formaciji kvarteta. Tada su uz njega bili talijanski glazbenici: tenor saksofonist Michele Polga i kontrabasist Alvise Seggi te australski bubnjar Adam Pache.

Na snimanju albuma bila je to proširena postava. Uz spomenute glazbenike svirali su trubač Branko Sterpin te talijanski pijanist Francesco De Luisa. Upravo je Sterpin važan Majstorovićev partner u projektima koji se odnose na istraživanje i primjenu tradicije u kontekstu jazz glazbe. Suradnju su dokumentirali na albumu »Musical Migration« JazzIstra Orchestra koji vodi Sterpin.

Uvjerljive izvedbe

Sudeći po uvjerljivim izvedbama koje su uvrštene na album »Oramai«, upravo su spomenuti glazbenici idealni za tumačenje njegovih snova. Osim toga, i oni su u ove izvedbe unijeli ponešto od svojih snova, a Majstorović im je to omogućio jer je na osobit način koncipirao skladbe.

»Kada pišem glazbu za svoje projekte, najčešće imam jasnu ideju s kojim glazbenicima bih htio snimiti tu novu glazbu, pa je tako bilo i ovaj put«, tumači Majstorović.

»Glazbenike pozivam na suradnju, ne da bi svirali onako kako sam ja zamislio, nego da budu potpuno slobodni da daju svoje viđenje te nove glazbe. Konkretno na albumu ‘Oramai’ ima dosta prostora gdje je svaki glazbenik dao dio svojih snova, svoj pečat i to se zaista čuje.

Dugo poznajem većinu glazbenika koji su svirali na snimanju albuma, znam njihovu estetiku i ono što im je glazbeno najbliže. Nekako sam osjetio da će odmah shvatiti što želim dobiti od ovog albuma kao jedne zaokružene cjeline.

Glazbene ideje volim komunicirati prilično opisno i metaforički. Znam da su tu jako verzirani te da barataju svim stilovima unutar velike jazz lepeze. Također, ono što nije zanemarivo, znam da će doći u dogovoreno vrijeme s isprintanim notama.«

Znakovito je da su to većinom stranci, uglavnom Talijani. Zapravo, cjelokupna je Majstorovićeva karijera obilježena suradnjama sa stranim glazbenicima, među ostalima i onima svjetskoga glasa.

Primjerice, na koncertima i snimanjima njegovi su partneri do sad bili Joe Locke, Reginald Veal, Bruce Ditmas, Klaus Gesing, Rob Bargad, Corey Christiansen, John Stowell, Asaf Sirkis, Mihaly Dresch, James Weinstein, Russ Spiegel, Yoshio Machida, Vlatko Stefanovski i mnogi drugi.

No ipak su to najčešće Talijani. Naime, Majstorović je studirao na jazz odjelu »Conservatorija G. Tartini« u Trstu, na kojem je stekao magisterij, što je utjecalo na stjecanje mnogih talijanskih prijatelja, a poslije i suradnika.

Nakon albuma »The Road to Skitacha« iz 2016., »Oramai« je prvi album što ga je snimio u formaciji seksteta koja mu omogućuje veće mogućnosti za obogaćivanje prvotnih zamisli.

»Želio sam ponovo imati klavir u sastavu i opet imati hrvatsko-talijanski sastav glazbenika«, kaže.

»Album ‘Oramai’ zvuči kao neki istarski hard-bop i prilično je konceptualan. Poseban je upravo po spoju tradicionalnog američkog jazza i swinga s glazbenom tradicijom Istre i Kvarnera te po instrumentariju koji sam koristio.

Svirao sam arapsku lutnju i afričku koru, naravno uz različite tipove gitara. Neke od glazbenih posebnosti su što u zadanim melodijama često tretiram trubu i saksofon kao tanku i debelu sopilu i harmoniziram ih unutar zapisanih varijanti istarske ljestvice.«

Nono i nona

Majstorović je tim albumom obilježio 15. godišnjicu uvrštavanja Istarske ljestvice na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Radi se o dvoglasju tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja, što je kompleksan stil folklorne glazbe kojeg nalazimo i izvan područja Istre i Hrvatskog primorja, no, upravo na tom području on živi najkompaktnije.

U svojoj osnovi dvoglasje se zasniva na netemperiranim tonskim odnosima te karakterističnoj boji tona koji se kod vokalne glazbe postiže snažnim pjevanjem djelomice kroz nos. Čak i kad se koristi za obogaćivanje suvremenih glazbenih izričaja, najuvjerljivije izvedbe ostvaruju upravo glazbenici koji dolaze iz tog podneblja, a Majstorović je jedan od njih.

»To je lijep i važan jubilej i zato sam želio skladati novu glazbu nadahnut time i sjećanjima na djetinjstvo«, govori.

»Ono što sam još htio na ovom albumu je dati neko moje viđenje, sa skladateljskog i sviračkog aspekta, mogućnosti spajanja istarske tradicionalne glazbe i američkog swinga i jazza. Truba i saksofon su na momente tanka i debela sopila, a na trenutke kao da njihovi zvukovi dopiru iz nekog kluba u New Yorku.

To sam dodatno začinio zvukom ouda i kore, klavir na momente harmonizira sve u istarskoj ljestvici, na momente svira u stilu McCoya Tynera, a ritam sekcija varira od super brzog swinga do otvorenog ECM zvuka. Kao što sam rekao, moj zvuk je kombinacija svega toga.«

Majstorović je tradicijsku glazbu Istre i Kvarnera usvajao u obitelji, od djeda i bake koji su mu prenijeli ljubav prema toj glazbi, poseban osjećaj, ali i znanje te iskustvo. Sasvim dovoljno da može tvrditi da mu je ta glazba u krvi, baš kao i improvizacija koja je obilježila sve njegove dosadašnje albume, pa tako i ovaj. Ostavio je puno prostora za slobodne improvizacije unutar samih kompozicija.

»Mogu reći da dolazim iz glazbeničke obitelji iako se nitko prije mene nije profesionalno bavio glazbom«, objašnjava.

»Vjerojatno ima neke veze s genetikom i to mi je prije ili kasnije moralo doći. Naravno da sam trebao proći neki svoj glazbenički put od rocka preko jazza pa nazad do tradicionalne glazbe i slobodne improvizacije da bih shvatio da je moj zvuk kombinacija svega toga.

U obitelji su se svirali razni instrumenti, od organića do bisernice, a tata je svirao električnu gitaru u bendu Pauci, jednom od prvih riječkih rock sastava sredinom 1960-ih. Zato sam odmalena gledao te instrumente i slušao glazbu iz neposredne blizine.

Kad se sjetim ploča koje smo imali doma tu je bilo zaista svega, od Ravela i Straussa do Paca de Lucije, Beatlesa i Otisa Reddinga. No, vrlo spontano, jako me zanimala tradicijska glazba. To je bilo nekako instinktivno s moje strane.

U biti to sam shvatio tek kasnije kada sam oživio ta neka sjećanja na djetinjstvo. Osim istarske tradicionalne glazbe, sjećam se da su često slušali meksičke pjesme i kako je nono volio reći, ‘mužiku Marije Terezije’.

Nono i nona s teoretskog aspekta nisu znali gotovo ništa o tome što su pjevali i svirali, jednostavno su to tako izvodili jer su, pretpostavljam, to čuli od svojih očeva ili majki. Ustvari oni su improvizirali, ne samo melodije i dvoglase nego i tekstove, tako da vjerujem da mi se to nekako urezalo u podsvijest i da je zato improviziranje moj prvi glazbeni odabir.«

Autohtoni zvuk

Za tako nešto, uz maštovitost, potrebno je i veliko znanje, uglavnom ono koje nije moguće usvojiti u institucionalnom sustavu obrazovanja, za stjecanje kojeg je neophodno istraživanje i otkrivanje skrivenog blaga. Majstorović je znanje o tradiciji stjecao i proširivao na razne načine.

»Iako sam puno čitao o raznim aspektima tradicije, najviše sam naučio u neposrednim kontaktima s ljudima koji glazbenu, ali ne samo glazbenu tradiciju doslovno žive i naravno da je poznaju bolje od mene«, tvrdi.

»Kroz druženja i razgovore sa sopcima, kanturima, zvončarima, dondolašima…, spoznao sam mnogo toga što mogu koristiti kao materijal u svojim glazbenim putešestvijama i konstantnoj potrazi za novim zvukom.

Kada sam pisao glazbu za ovaj album imao sam jasnu ideju za koje instrumente želim pisati i da trubu i saksofon u dobrom dijelu melodija želim tretirati kao tanku i debelu sopilu i to kombinirati sa svojim gitarama i etno instrumentima. Klavir, kontrabas i bubanj, koji su u funkciji jazz ritam-sekcije, temelj su na kojem sam gradio taj zvuk.«

Zamisao nije nova, ali provedba jest – on želi spajati tradiciju i suvremeno, ispreplitati te idiome, no uvijek to čini u kontekstu jazz glazbe.

»To je uvijek izazov jer tradicija u svojoj ogoljenoj formi predstavlja nešto što je odavno dobilo svoje mjesto u kolektivnom prepoznavanju kao nešto definitivno; to se oduvijek svira tako i to se oduvijek pleše tako«, kaže.

»Moja je namjera spajanjem specifičnosti različitih kultura stvarati novu tradiciju koja će možda za dvjesto godina nekome biti ono što je nama sada ta tradicija stara dvjesto ili više godina. No, budući da sam se kao tinejdžer zaljubio u ideju jazz glazbe i stereotipe o stilu života jazz glazbenika, to je postalo dio mene od kojeg ne mogu niti želim pobjeći.

Nisam odrastao i živio u New Yorku i New Orleansu nego u Rijeci i Trstu i zato spajam taj američki jazz s glazbenim specifičnostima kraja u kojem živim i tako stvaram novi, autohtoni zvuk našeg područja.

Američki jazz je nastao ispreplitanjem afričkih i europskih kultura u SAD-u krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a ja pokušavam ispreplitati utjecaje raznih kultura tako da zajedno tvore neki novi stil poseban za mjesto gdje živim i vrijeme u kojem živim.

Nekada ni sam nisam siguran točno kako to želim raditi pa često improviziranjem dođem do novih glazbenih spoznaja. Jedan od primjera mojih ideja o ispreplitanju idioma je bila zvončarska simfonija održana 2020. na Čavlima kada sam vodio improvizaciju u stilu Butcha Morrisa, a u kojoj je sudjelovalo više od petsto dondolaša i zvončara iz cijele Europe.«

Posljednjem kralju

No, njegov spoj jazza i istarske glazbe uključio je i elemente tradicijske glazbe drugih kultura, što se očituje u izboru glazbala. Na snimanju ovog albuma svirao je Hagstrom Viking gitaru i dvije gitare hrvatskih graditelja; archtop jazz gitaru koju je za njega napravio opatijski graditelj glazbala Marinko Baljak te klasičnu gitaru koju je izradio osječki graditelj Drago Romić, ali i oud i koru.

Inače, uz to što svira još dvadesetak autohtonih žičanih glazbala iz raznih dijelova svijeta kao što su oud, saz, pipa, charango, cindra, mandolina, sitar, tamburica… Naime, osim što obogaćuje znanje o jazzu i raznim njegovim podžanrovima – mainstream, free-jazz… – Majstorović na zanimljiv način promišlja povezivanje i prožimanje raznorodnih elemenata, što također, uz znatiželju, iziskuje puno vremena, strpljenja i predznanja.

»Slušam i čitam, pratim recentna izdanja i trudim se biti informiran«, govori.

»Imao sam sreće svirati sa zaista puno glazbenika sa svih kontinenata i od svakog sam nešto naučio i tako produbio znanje. Kad imaš tu iskru i znatiželju koja stalno tinja neminovno je da stalno tražiš nove spoznaje.

Volim ideju spajanja prividno nespojivog, to mi je uvijek izazov u glazbi ali, na primjer, i u kulinarstvu. Uzmem pomalo iz raznih glazbenih stilova i kultura pa to sve ubacim u imaginarni kreativni lonac, neko vrijeme držim na laganoj vatri i kad osjetim da bi moglo biti gotovo pojačam vatru i završim proces.

Naravno da ne uspije svaki put pa puno toga bacim, ali kad uspije onda shvatim da je to taj moj način skladanja i stvaranja glazbe. Sviram glazbala koja su svojstvena raznim kulturama, zato jer je to zvuk koji čujem u glavi, isprepletanje raznih glazbenih stilova i kultura.

Za mene sviranje motiva inspiriranih istarskom ljestvicom na arapskoj lutnji, ukuleleu, turskom sazu ili portugalskoj gitari nije ništa novo. Mislim da se na taj način svakom od uključenih glazbenih elemenata dodaje neka nova vrijednost, nešto što još nije bilo skladano ili odsvirano.

Zato sam, osim nekoliko gitara, na snimanju albuma svirao arapsku lutnju, odnosno oud, i tip afričke harfe koju zovemo kora. Te instrumente sam izabrao jer mislim da su bili najprikladniji za ovaj sekstet i za zvuk koji sam htio dobiti na ovom albumu.

Budući da nastupam svirajući samo žičane instrumente tu sam u instrumentarij eventualno mogao uključiti cindru, ali nekako sam osjetio da ona nije za ovaj kontekst gdje se ipak radi o jazz albumu. Harmonije su malo zahtjevnije i modalni instrumenti, oni koji mogu svirati samo u dva modusa, možda nisu bili najspretnije rješenje za taj kontekst.«

Dodatnu vrijednost ovom albumu donose skladbe od kojih je svaka drukčijeg karaktera. Ta je različitost tijekom godina postala njegov »trademark«. Svaki je novi album potpuno drukčiji od prethodnog i na svakom pojedinom albumu uključeni su razni stilovi.

»Skladbe nisam birao nego sam ih pisao s jasnom idejom da budu takve kakve jesu, različite«, napominje.

»Generalno želim da je moja glazba nekonvencionalna i da iznenađuje slušatelje. Naziv za naslovnu skladbu albuma odredio sam jer je oramai bila uzrečica koju je moj nono stalno koristio u raznim situacijama tako da je imala razna značenja, od pozitivnih do negativnih.

Naziv skladbe »Ovaj ide u lov« donosi prve četiri riječi brojalice koju me naučila nona dok sam bio dijete. »Organich« se odnosi na instrument, neku vrstu usne harmonike, koji je svirao moj nono. Skladba »Ognoben’s Blues« nastala je nadahnuta Ognobenom iz Trevisa, umjetnikom o kojem se malo zna, a koji je u 13. stoljeću oslikao crkvu sv. Vincenta u Savičenti.

To je nevjerojatan ciklus freski. Posvetio sam mu blues kao originalnu američku art-formu i time želio spojiti Istru s američkim jugom. ‘Oda Epulonu’ posvećena je tom, posljednjem kralju plemena Histri koji je poginuo u bitci s Rimljanima kod Nezakcija, što je današnja lokacija između Valture i Muntića, u blizini pulske zračne luke.

Skladba ‘O.S.P.’ referenca je na legendarni album ‘E.S.P.’ Miles Davisa i istoimenu skladbu Wayne Shortera. Također, Osp je planina, selo i špilja u slovenskom dijelu Istre.«

Simbolika kruga

Svi nazivi skladbi koje je napisao za ovaj album počinju slovom O, čime je aludirao na simboliku kruga. Naime, kao što su njegovi djed i baka razgovarali, pili vino i pjevali dok su sjedili u krugu s ostalim rođacima, i on je glazbenike tijekom snimanja smjestio u krug. Jedna od simbolika odnosi se i na krug života.

»Praktičan razlog je taj da se svi dobro vidimo dok sviramo, jer je potrebna i vizualna komunikacija, a duhovno-metafizički razlozi su ti što je krug u teoriji savršen oblik«, objasnio je.

Uz to, Majstorovićeve su skladbe višeslojne. Između ostalog, možemo ih doživjeti i kao odraz njegove nutrine, njegovog duha, intime, psihe, esencije. Pažljivim preslušavanjem albuma možemo dobiti uvid u njegova unutrašnja stanja koja su dovela do ove glazbe, a njegov duh je uvijek na vagi zaigranosti i melankolije. Njegova je glazba u potpunosti odraz njegove osobnosti.

»Generalno u umjetnosti smatram velikim postignućem da ono što radiš predstavlja ono što jesi«, rekao je.

»Do toga se ne dolazi preko noći, to je dugotrajan proces, barem u mom slučaju. Za mene je originalnost najbitnija. Osobnost umjetnika je ono što ga čini jedinstvenim i ako to ne uzme kao nešto što mu mora biti najvažnije u kreativnim procesima često se svede na repliciranje i imitaciju.

Vjerujem da se to u mojoj glazbi odražava na razne načine, prvenstveno kroz spajanje glazbenih motiva iz raznih glazbenih tradicija i njihovo interpretiranje kroz razne pravce koji se nalaze ispod velike jazz kabanice.

Recimo, na albumu ‘Ethnicities’, koji sam snimio s violinisticom i vokalisticom Ivom Bittovom, radi se o potpuno improviziranoj glazbi koja kombinira utjecaje iz raznih glazbenih tradicija, dok se na albumu ‘Musical Migrations’, koji sam snimio s JazzIstra Orchestrom, radi o mojih šest kompozicija koje sam aranžirao za jazz orkestar, znači bilo je puno napisane glazbe. To su samo dva primjera.«

U skladu je to s njegovim pogledom na glazbu, ali i nasljeđem, afinitetima koje je stekao još u mladosti.

»Definitivno su me najviše oblikovali svi stilovi jazz glazbe, kao i potpuno slobodna glazba«, tumači.

»Kao klinac bio sam zaluđen glazbom Jimija Hendrixa, pokušavao sam skinuti ‘na uho’ sve pjesme Beatlesa, ali prvi put kad sam čuo Charlie Parkera nisam ništa razumio i jednostavno sam odlučio da moram shvatiti o čemu se radi u toj glazbi.

Danas slušam ili najrecentniju ovogodišnju glazbu ili stare snimke autohtonih svirača iz raznih glazbenih tradicija. Intrigira me mnogo toga, a najviše originalnost i ideja o zvuku. U biti, u raznim fazama mog glazbeničkog puta intrigirale su me drukčije pojave i nadam se da će se tako i nastaviti, jer ‘stalna na tom svijetu, samo mijena jest’.

Najvažnije mi je svirati uživo za publiku. Tijekom pandemije COVID-19 nije se puno sviralo, nije se moglo putovati kao prije i sad kad se osvrnem mislim da sam taj cijeli period proveo u nekoj vrsti potištenosti i depresije.

Kontakt s glazbenicima i ljudima koji nas slušaju, ta razmjena energije, to mi je iznimno važno. No najvažnije mi je biti sretan dok to radim, djelovati u trenutku, biti originalan i iskren prema glazbi.«