Predsjednički izbori su prošli, ishod je bio očekivan: imamo starog/novog predsjednika kojem međutim ni premijer ni šef Sabora nisu htjeli čestitati niti će mu doći na inauguraciju pa se povela opet rasprava kako će surađivati i imaju li uopće pravo na takav stav kad su po opisu funkcije tu da surađuju u korist naroda. Teški poraz HDZ-a na ovim izborima, iako nisu bili parlamentarni, ali njihovog kandidata za predsjednika, tumači se na razne načine, pri čemu ona da građani »neće sva jaja u istu košaru« i drži i ne drži vodu.

Da, istina, obično predsjednike i premijere nismo birali iz iste stranke, i obično se tu napravi neka ravnoteža, no sada su i konkretniji razlozi u pitanju gdje se Milanović doživljava kao brana tome da se hrvatski građani šalju u tuđe ratove, i to je bio jedan od ključnih razloga zašto je dobio toliku podršku.

No, iako je inicijalno iz SDP-a, istina je da Milanović nije SDP, niti je SDP Milanović. To što se Hrvatska crveni kada su u pitanju rezultati predsjedničkih izbora ne mora uopće značiti da će ljudi slično procijeniti kod lokalnih ili parlamentarnih izbora. Lokalne razine imaju svoje specifičnosti gdje će opet dominirati jake ličnosti i konkretne politike na terenu, dok su parlamentarni još daleko i dotad se još svašta može promijeniti. Sama činjenica da ljevica već dugo nije bila na vlasti, ne povećava joj šanse da jednom opet na vlast i dođe, ne bude li imala što ponuditi biračima – bez obzira na binarnost političkog prostora, odnosno nesklonost birača da previše eksperimentiraju.

Nadalje, poraz HDZ-ovog predsjedničkog kandidata tumači se i kao poruka birača Vladi da nisu zadovoljni načinom na koji se vode javne politike, gdje ekonomija ima sve veći značaj. Divljanje cijena nikako ne popravlja dojam, a problem je što nema pravih alata da se ono zauzda.

Monetarnoj politici, onoj u čijem je opisu posla stabilnost cijena, ruke su vezane jer smo preuzeli euro i nikakvog manevra u važnim pitanjima poput količine novca u optjecaju više nema. Priče o tome da će kad budemo ušli u eurozonu teći med i mlijeko, demantirala je stvarnost. Plaće su pak snažno povećane u javnom sektoru, najviše prije izbora, pa su stvorile dodatnu potražnju i povukle dodatno cijene naviše. Oni kojima plaće nisu porasle, jer rade primjerice u privatnom sektoru u djelatnostima čija produktivnost to ne podržava, ili umirovljenici, našli su se u nekoj vrsti procjepa gdje im primanja stagniraju, a cijene iz dana u dan rastu.

Sada su opet najavljena nova poskupljenja, a u Vladi su najavili proširenje liste proizvoda s limitiranim cijenama. No, zar je to ekonomska politika? Uvoditi liste za koje je pitanje tko ih i kako uopće poštuje. Pa i sad u nekim dućanima te oznake nisi mogao ni naći, a ako pitaš, ponegdje te samo blijedo gledaju. Ili su pak police na kojima je oznaka ograničene cijene jednostavno prazne.

Nakon savjeta da pečemo kruh i kifle, sada idu novi limiti, a i cijena kruha bi se trebala ograničiti. No, ta ideologija limitiranja cijena kojom će se usput, kako je najavljeno, poticati i zdrava prehrana (!) nema veze s državnom intervencijom. Državna intervencija provodi se kroz ekonomske politike, monetarnu, fiskalnu i druge, gdje su nam dijelom ruke vezane, a dijelom nema političke volje. Nema to više veze ni s tržištem. Više je to nekakva vatrogasna, čak palijativna mjera koja izgleda kao potez očajnika u maloj ekonomiji koja ne može zaštititi svoje građane.

Svaki trgovački lanac ima neku svoju politiku, svoje proizvode na akciji, i sad kažu da će ovo razmotriti i vidjeti kako im se uklapa u planove. No, iako je puno trgovaca, nekoliko velikih drži najveći udio na tržištu, slično kao i u bankarskom sektoru, pa bi trebalo obratiti pažnju na zaštitu tržišnog natjecanja. Problem je, kažu sad i trgovci, što nismo samodostatni. No, to nismo već dugo: godinama »cvjeta« trgovina, a propada industrija. Kada je o cijenama počeo govoriti i ministar policije Božinović, koji je neki dan također najavljivao nove korake Vlade, onda stvarno je vrag uzeo šalu. Opće nezadovoljstvo, nejednakosti u društvu, činjenica da ljudi ne mogu živjeti od svog rada, pogoršava percepciju uspješnosti nositelja izvršne vlasti.

Sve te priče o tome da se standardom približavamo prosjeku Europske unije, da smo povlašteni što smo uveli euro, sve manje padaju na plodno tlo, štoviše, kod građana koji ne mogu spojiti kraj s krajem izazivaju ljutnju. I činjenica da je Vlada sama sebi jako povećala plaće, te da su snažno rasle i plaće saborskih zastupnika, pa u prosjeku sada imaju po 4.000 eura, ne pridonosi popularnosti političara općenito. Nitko se, međutim, oko tih odluka, koje god političke boje nosio, nije tada previše bunio. Tako je otupila i oporbena kritika.

Najavljeni su sad opet novi cjenici, u kojima se ove limitirane cijene čine kao kap u moru, i svi se pitaju gdje je tome kraj. Problem je naravno u cijelom nabavnom lancu, od polja, koja imamo, ali ne koristimo, činjenice da ne proizvodimo, preko distribucije i nabave, do trgovine.

Cijene robe na policama samo su odraz, samo su vidljivi dio promašenosti ekonomskih politika kroz godine, desetljeća. Problemi su strukturni, upozoravaju već godinama stručnjaci gurnuti na marginu. No, zdrav razum govori da se ne može unedogled trošiti bez da se proizvodi, da se ne može skroz zanemariti proizvodnja i očekivati prosperitet, da se ne može sve rasprodati i glumiti suverenizam bilo kojeg tipa…

Uz trgovce, i banke su iznimno profitabilan sektor: ekstraprofiteri koje se još i nagrađuje. Naime, ovaj tjedan je guverner Vujčić iz Beča poručio da će banke i ove godine od Hrvatske narodne banke dobiti još pola milijarde eura na konto viškova likvidnosti koje drže u središnjoj banci. To je njihova kamata koju dobivaju na imobilizirani novac koju je propisala Europska središnja banka da bi suzbila inflaciju. No, vidimo da kod nas inflacija i dalje raste, a banke se i dalje bogate.

Guverner Vujčić pak nemoćno sliježe ramenima kada ga se pita zašto su se cijene hrane kod nas odlijepile u odnosu na ostatak eurozone i zašto toliko rastu.

On je tvrdio da će euro sve riješiti. A ispalo je posve drukčije. Turizam koji je glavna privredna grana, što je samo po sebi problematično, još i dodatno utječe na rast cijena jer se oslanja na potentniju inozemnu potražnju. Usluge u turizmu i hrana, koju inače i turistički sektor uvozi, najviše pridonose rastu inflacije. Ova pak kamata kojom središnja banka poslovne bankare čini još profitabilnijima, sada je u eurozoni u padu, jer je u ostalim članicama eurozone inflacija usporila.

No, još će ove godine očito biti dovoljno visoka da banke opet stignu namaknuti enormne prihode i po toj osnovi.

Budući da ključne stope padaju, trebale bi barem početi padati i kamate na kredite za krajnje korisnike, građane i poduzeća. No, nešto je zasad s time krenuo opet samo većinski državni HPB, kao što je i kada banke nisu htjele povećati kamate na štednju (na valu tadašnjeg rasta ključnih stopa) i tu prva kretala državna banka.

No, i ona je također igrač na tržištu. Poslovne su banke sada najavile i novo povećanje naknada jer kažu da imaju velike troškove. Izrada metodologije načina formiranja naknada na koju ih je HNB pokušao prisiliti ispada da je još i pogoršala situaciju jer banke tvrde da su otkrile da su određene usluge koje nude još i potplaćene!? Ministar Primorac govorio je pak da će bar jedan račun na koji građani mogu primati plaću osloboditi naplate, no sve je ostalo na najavi i obećanju. I tu bi valjda trebalo krenuti s limitiranjem.

Otklonio je međutim svojevremeno mogućnost da se opet uvede porez na ekstraprofit za banke i krupni kapital, dok je s druge strane spremno uveden porez na nekretnine koji će osjetiti veliki broj kućanstava.

Dok dakle traje rasprava, ili gotovo već neka vrsta spina, oko tvrde kohabitacije premijera i predsjednika, građani u stvarnom životu itekako tvrdo kohabitiraju, teško žive i sve teže podnose sve veći nesrazmjer plaća i cijena, te sve veće ekonomske i društvene nejednakosti.

One se produbljuju na više osi, a liste proizvoda neka su vrsta simboličke razdjelnice.