Svako razdoblje ima svoje načine povezivanja s predmetima: nije ih dovoljno samo prikupiti, kategorizirati i izložiti. Stalni postav muzeja pretkolumbijske umjetnosti u Santiagu (Museo Chileno de Arte Precolombino) prikazuje predmete iz američke autohtone perspektive. Tako predmeti poput glinenog lonca ili tkane torbe se stvaraju, razvijaju, čuvaju, stare, pa čak i umiru poput živih bića; a tijekom svog životnog ciklusa utječu na nas. Ovakav način gledanja na svijet prisutan je u ostvarenjima pretkolumbijskih kultura i njihovih potomaka.

Kulturna raznolikost

Za navedeni koncept promišljanja i predstavljanja američkih kultura zaslužan je i čileanski arhitekt Sergio Larraín García-Moreno u Santiagu koji je studirao u Europi, a po povratku putovao je diljem Amerike. Bio je zadivljen raznolikošću krajolika: neprobojnim i vlažnim amazonskim prašumama; suhim pustinjama i kišnim šumama; hladnom pacifičkom obalom i toplim vodama Atlantika. Međutim, ono što ga je najviše iznenadilo, ali i oduševilo, bila je kulturna raznolikost, stoga je počeo prikupljati, njihova umjetnička djela. Tijekom 50 godina odabrao je najrazličitije predmete pretkolumbijske (autohtone američke) umjetnosti koristeći jedan kriterij: da njihova estetska kvaliteta izazove emociju.

Vila Baburizza – muzej u Valparaisu

Stalni postav muzeja organiziran je oko različitih kulturnih područja Amerike – Mezoamerika, Srednje područje, Središnje Andsko područje, Južno Andsko područje, Antili i Amazonija – gdje su predmeti identificirani prema arheološkim kulturama kojima pripadaju, ali bez navođenja zemalja iz kojih potječu.

Misija koju je Garcia Moreno kao osnivač muzeja (1981.) promicao, ali i ostavio u naslijeđe, nosila je panameričku poruku. Moreno je naglašavao da pretkolumbijske kulture prethode sadašnjim političkim granicama koje dijele američke zemlje, često ih nadilazeći i ne pokazujući povezanost s njima, te da ovaj muzej služi kao sredstvo za jedinstvo američkih naroda, jer su baštinici zajedničke prošlosti.

Pan-amerikanizam je politički, ekonomski i kulturni pokret koji nastoji poticati suradnju, jedinstvo i solidarnost među narodima Amerike, uključujući Sjevernu, Srednju i Južnu Ameriku te Karibe. Pokret ima svoje korijene u ranom 19. stoljeću tijekom borbi za neovisnost Latinske Amerike.

15.000 godina pretkolumbijske kulture

Stvaranje ovog muzeja za očuvanje, proučavanje i promicanje umjetničke baštine pretkolumbijskih naroda cijele Amerike bilo je pionirsko djelo i ostaje jedinstvena inicijativa u Latinskoj Americi.

Od krumpira do kultura

Ipak unatoč europskom osvajanju, autohtone američke kulture, nisu nestale. Garcia Morena je bio zapanjen otkrićem da se važan dio svjetske poljoprivrede oslanjao na kukuruz i krumpir, usjeve koje su proizveli i čovječanstvu ostavili autohtoni narodi Amerike; da su drevni Olmeci prije 3.000 godina vladali apstraktnim matematičkim konceptima poput nule, bili dobro upućeni u astronomiju i razvili sustav pisanja.

Raznolikost krumpira

Među tim autohtonim sačuvanim kulturama andskih zajednica je i kultura krumpira koji se koristi u raznim jelima, ritualima, pa čak i u sustavima razmjene. U Južnoj Americi – domovini krumpira – postoji više od 4.000 različitih sorti krumpira, pri čemu se većina njih nalazi u andskoj regiji. Čileanski krumpiri dolaze u širokom rasponu boja (ljubičasta, crvena, žuta i bijela) i oblika, pokazujući njihovu genetsku raznolikost. Ova nevjerojatna bioraznolikost svjedoči o dubokom poljoprivrednom znanju autohtonog stanovništva regije i njihovoj povijesnoj ulozi u pripitomljavanju jedne od najvažnijih kultura na svijetu.

Čile je isto tako i dom izvanredne etničke raznolikosti gdje postoji 10 službeno priznatih etničkih skupina (Zakon o autohtonim narodima iz 1993.), koje imaju svoje autohtone kulture, koje se očituju kroz jedinstvene jezike, običaje, tradicije, umjetničke izraze, vjerovanja i povijesne veze s određenim regijama Čilea. Njihove kulture često su duboko povezane s prirodom i zemljom na kojoj su živjeli stoljećima, što je ključno za njihov identitet.

Uspon i pad Valparaisa

Kao jedna od većih etničkih skupina doduše europskog porijekla, ističe se hrvatska zajednica (250.000 Čileanaca hrvatskog podrijetla), što predstavlja oko 1–1,5 posto ukupnog stanovništva Čilea. Većina Hrvata stigla je u Čile krajem 19. i početkom 20. stoljeća, uglavnom s dalmatinske obale (tada dio Austro-Ugarskog Carstva).

Umjetnost tekstilnog veza kod Inka

Mnogi su se naselili u glavnom gradu regije Punta Arenasu i drugim dijelovima južnog Čilea, gdje su pridonijeli razvoju regije Magallanes koji obuhvaća dio teritorija Antarktike na koji Čile polaže pravo. Hrvati su se integrirali u čileansko društvo, pritom sačuvali aspekte svoje kulturne baštine, uključujući hrvatska prezimena, tradicije i zajedničke organizacije.

Magellanov tjesnac je bio jedan od najvažnijih pomorskih ruta na svijetu, povijesno pružajući ključan prolaz za brodove prije izgradnje Panamskog kanala 1914. godine. S takvim geopolitičkim značenjem, pridonio je razvoju i bogaćenju grada Valparaisa, jedne od najvažnijih svjetskih luka tijekom 19. stoljeća, osobito sredinom i krajem 1800-ih. Luka grada Valparaiso je služila kao glavno mjesto za opskrbu gorivom i namirnicama za brodove koji su plovili oko Rta Horn na južnom vrhu Južne Amerike, posebno za trgovinu između Atlantskog i Tihog oceana. Valparaíso je postao kozmopolitsko središte, privlačeći imigrante iz Europe (posebno iz Britanije, Njemačke i Italije) koji su pridonijeli kulturnom i arhitektonskom razvoju grada.

Jedan od tih doseljenika bio je i Pasko/Pascual Baburica/Baburizza (1875. Koločep -1941. Valparaiso), čileanski industrijalac i brodovlasnik hrvatskog podrijetla. Rođen je u siromašnoj težačkoj i ribarskoj obitelji na najjužnijem hrvatskom naseljenom otoku Koločepu. U sedamnaestoj godini života (1892.) s bratom Vickom iselio se u Čile gdje ubrzo pokazuje svoju sposobnost i stječe bogatstvo proizvodnjom i trgovinom salitre (imao je oko 30 tvornica i 10.000 radnika).

Otvaranje Panamskog kanala 1914.godine temeljno je preoblikovalo globalnu trgovinu. Južnoameričke luke, poput Valparaísa u Čileu i Callaa u Peruu, doživjele su pad značaja jer je trgovina zaobilazila Rt Horn u korist Panamskog kanala. No tada je 1924. Baburica zajedno s Božom Bancem, braćom Mihanović i F. Petrinovićem osnovao Jugoslavensku-amerikansku plovidbu. To društvo se 1929. godine spojilo s Atlantskom plovidbom »Ivo Račić« u novo društvo Jugoslavenski Llyod koje je imalo 26 brodova sa 130.000 brt.

Nakon njegove smrti, vila Baburizza u Valparaisu je pretvorena u spomen-muzej 1971. godine i proglašena nacionalnim spomenikom. Muzej likovnih umjetnosti Valparaíso (Museo Municipal de Bellas Artes Valparaiso), koji je smješten u ovoj prekrasnoj vili Baburizza, izdvaja se kao jedna od najvažnijih umjetničkih zbirki u Čileu. Vila, čiji su autori bili arhitekti Arnaldo Barison i Renato Chiavon iz Trsta, izgrađena je 1916. godine. Vila je projektirana prema postulatima secesije, Art Décoa i modernizma. Ova zgrada ističe se po integraciji elemenata narodnog čileanskog graditeljstva iz kasnog devetnaestog stoljeća, zajedno s talijanskim stilom liberty. Ima više od 2.000 četvornih metara raspoređenih na pet katova ili razina.

Njemačke vitrine koje poboljšavaju vizualnu kvalitetu zbirke

Zbirka muzeja pruža sveobuhvatan pregled umjetničke povijesti zemlje, i povezuje je sa širim svijetom europske i latinoameričke umjetnosti. Organizirana je tematski, s naglaskom na čileanski identitet. Zbirka ističe evoluciju čileanske umjetnosti od 19. do ranog 20. stoljeća. Mnogi radovi odražavaju pomorsko naslijeđe Valparaísa, uključujući prizore mora i luka. Značajni udio zbirke sačinjavaju europske slike, posebno djela francuskih, španjolskih i talijanskih umjetnika iz 19. stoljeća sa stilovima koji su utjecali na rani razvoj čileanskog slikarstva.

Pogled iz Vile Baburizza na luku Valparaiso

U zapadnoj umjetnosti 19. i 20. stoljeća, veze s drugim kulturama proširile su naše razumijevanje ljudske kreativnosti. Iskustva Paula Gauguina s umjetnošću Polinezije, Pabla Picassa s afričkom umjetnošću i Diega Rivere s pretkolumbijskim Meksikom pružaju samo nekoliko primjera. Muzej Baburizza također uključuje djela koja prelaze prijelaz u modernu i suvremenu umjetnost, odražavajući kako nacionalne, tako i globalne umjetničke pokrete.

Kabinet radoznalosti

Potreba za prikupljanjem i čuvanjem stvari koje smatramo fascinantnima prisutna je u svim epohama i društvima; u tradiciji 16. stoljeća, na primjer, kult prikupljanja »posebnih« stvari kristalizirao se u tzv. »kabinet radoznalosti« ispunjen pravim čudima iz ljudskog i prirodnog svijeta.

Oba muzeja svjedoče da su kreacije različitih svjetskih kultura imale snažan učinak na pojedince u prošlosti i sadašnjosti: svi ti oblici, boje, teksture i zvukovi stimuliraju naša osjetila, bude čuđenje i djeluju na nas. Navedena sposobnost predmeta da nas emocionalno angažiraju, stvara duboke veze između nas i njih; te na taj način, predmeti koje ne razumijemo u potpunosti, a stvoreni su u kulturama različitim od naše, očaravaju nas i vode prema novim imaginacijama.

I Garcia Morena i Pasko Baburica su smatrali da umjetnost autohtonih američkih naroda sadrži skrivenu poruku čovječanstva, odnosno kulturnu jedinstvenost koju je potrebno ponovo otkriti. Zahvalni smo im na tome.