Zoran Milanović je na kraju s velikom prednošću pobijedio na izborima i ostao predsjednik Republike. Ali, on je u kampanju za osvajanje drugog mandata krenuo nakon što je na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima poražena opcija koja je njega htjela nominirati za premijera da je Ustavni sud to dopustio.

Ipak, profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Tihomir Cipek smatrao je da je Milanović unatoč tome imao najveće šanse u predsjedničkoj utrci.

– Bilo je, naravno, važno tko će mu biti glavni protukandidati, ali odmah je bilo jasno da Milanović i dalje posjeduje snažnu političku energiju, da je sposoban prepoznati određen trenutak. Mislim i da se Možemo! postavilo drukčije, da u potpunosti razumije politički proces i da je pristalo na predizbornu koaliciju sa SDP-om, da bi rezultat parlamentarnih izbora bio izrazito tijesan. Ne znamo, naravno, kako bi se to sve točno odvijalo, ali moja je teza da je ulazak Milanovića nekakvom prečicom u tu kampanju sigurno donio neke poene SDP-u.

Loš ministar

Bi li onda Milanović, pogotovo u kontekstu rezultata koji je zabilježio prije tjedan dana, trebao razmišljati na način da bi danas bio premijer da je u ožujku 2024. podnio ostavku na dužnost predsjednika Republike i punom se snagom, neometan od strane Ustavnog suda, uključio u izbore za Sabor?

– Da, Milanović je danas mogao biti premijer da je bio hrabriji, da nije isuviše kalkulirao. Svi smo, kada je onako javno nastupio s Peđom Grbinom, mislili da će on biti kandidat na izbornoj listi nakon što podnese ostavku na mjesto predsjednika. Tek nakon nekoliko dana shvatilo se da Milanović zapravo želi igrati na sigurno i onda se energija koju je pokrenuo ipak dijelom izgubila.

Sjećate li se vaše prve reakcije kada ste saznali na će Dragan Primorac biti predsjednički kandidat HDZ-a?

– Odmah sam zaključio da je on, javno sam o tome govorio, izrazito loš kandidat. Zapitao sam se čiji uopće interesi stoje iza te kandidature. Za mene je Primorac svojevrsni nasljednik Tihomira Oreškovića, samo u jednoj drugoj formi, ali iza obojice su nekako stajali isti interesi. Primorac je bio nevjerojatno loš ministar znanosti, to je moj stav u vezi kojeg sam se, priznajem, u to vrijeme razilazio s pretežitim dijelom javnosti, koja je Primorca doživljavala kao izvrsnog. Ta njegova koncepcija otvaranja brojnih sveučilišta, kako bi se reklo da puno više ljudi ima fakultetsko obrazovanje, bila je besmislena.

U godinama koje su u uslijedile nakon što je Primorac napustio Vladu, on si je ipak, posebno u medijima, uspio stvoriti reputaciju uglednog znanstvenika svjetskog ranga s dobrim kontaktima i u međunarodnoj politici.

– Jako sam skeptičan prema takvom načinu mjerenja uspješnosti znanstvenika, prema svim tim listama utjecajnosti. Naročito se ljudi u Primorčevoj medicinskoj struci međusobno supotpisuju na radovima, a da prethodno nisu ni vidjeli neko istraživanje. To je jednostavno tako, medicina je takvo područje, zdravlje je svima važno, da samo po sebi pridonosi nečijoj citiranosti. Osim toga, to što je netko možda i izniman znanstvenik, koji predaje na više sveučilišta i naširoko je citiran, ne mora ništa značiti za politiku. Riječ je o dva potpuno različita područja. I nobelovac za ekonomiju može biti slab ministar, čak i davati pogrešne savjete političarima.

Ali, Primorac je neosporno bio umiješan u građenju pozitivne slike o sebi, što je bitno za politiku, pa je to možda potaknulo ljude u vodstvu HDZ-a da pomisle kako bi on bio dobar predsjednički kandidat.

– Vjerujem da je to doista tako bilo. Mi svjedočimo jednom novom HDZ-u, čije vodeće dužnosnike fasciniraju upravo ovakve stvari. U smislu Primorac je uspješan znanstvenik i menadžer u poznatoj klinici, bio je u Americi, dobro komunicira, mediji su ga hvalili… Međutim, nije nužno da je sve to podloga da netko bude uspješan i u politici, koja je drukčiji fenomen, jedan iracionalan manevarski prostor. Ne može se u politici sve izračunati, predvidjeti kako će se politička volja građana artikulirati.

Drukčije vještine

Kako bilo, anketa početkom kolovoza, prva nakon što su Milanović i Primorac objavili kandidaturu, prognozirala je tijesnu borbu, bila je 32 – 28.

– Ljudi koji se time bave govorili su mi tih dana da bi Primorac mogao čak imati u prvom krugu malu prednost u odnosu na Milanovića. Ali, taj imidž koji je on izgradio o sebi ubrzo se počeo urušavati kako su ga građani upoznavali. Čim je zakoračio u političku arenu bile su mu potrebne drukčije vještine, morao je zračiti neku snagu, više nije bio bitan broj sveučilišta na kojima je predavao. Što je Primorac više nastupao, pokazivalo se da je on pogrešan kandidat. Nadalje, njegova je nekonfliktna kampanja prvih tjedana išla za tim da se uguši borbena dimenzija politike i izbora, što mu također nije išlo u prilog.

Ne bi li ipak Primorac možda bolje prošao da je izgurao do kraja kampanju s porukama o ljubavi i zajedništvu, umjesto da je u ranu jesen temeljito promijenio retoriku?

– Mislim da ne. Primorac je morao krenuti u borbu jer mu to »mir, mir, ja ću kao predsjednik sve ujediniti« nije ništa donijelo, istraživanja su to sugerirala. U politici se ne radi samo o prijateljima nego i o protivnicima. Nije politika samo o tome što bismo htjeli nego i o onom što ne bismo. Za Primorčevu kandidaturu je bilo važno i to da on nije znao izraziti nezadovoljstvo građana koje u Hrvatskoj nesumnjivo postoji. Ako kava u kvartovskom kafiću u startu kampanje košta 1,80 eura, a na dan drugog izbornog kruga 2,10 eura, to svakako nije nebitno. Ljudi piju tu kavu i misle si o kakvom pomirenju ovaj priča i pitaju se tko je kriv da im je kava sve skuplja.

Tihomir Cipek / foto Davor Kovačević

Milanović se, pak, politički pasivizirao poslije parlamentarenih izbora, dva, tri mjeseca je rijetko javno nastupao.

– Odmorio je javnost od sebe, a usto je Primorac udarao u prazno. Nije imao protivnika u ringu kada se poželio sukobiti s njim. Protivnik je bio na svečanim sjednicama, čestitao je dan gradova i općina, vratio se starom stilu kampanje, svakodnevnom radu na terenu.

Primorcu je sigurno naštetilo to što ga je Milanović u najvećoj mjeri ignorirao.

– Naravno. Bilo je gotovo kada je Milanović rekao da orao ne lovi muhe. Milanović ga je samo promatrao s klisurine, bavio se državničkim poslom i istovremeno govorio ono što rezonira s mišljenjem većine građana o Europskoj uniji ili ratu u Ukrajini. Primorac je zastupao vrijednosti koje se poklapaju s onima Andreja Plenkovića, a vidjeli smo što se događa kada se te vrijednosti ponude narodu, dobije se 25 posto glasova.

Ima li HDZ čovjeka koji je mogao pobijediti Milanovića ili ga barem ozbiljno ugroziti na ovim izborima?

– Ima sigurno, to je velika stranka važna za hrvatsku demokraciju. Tko je, recimo, 2000. računao na Ivu Sanadera kada su započeli sukobi u HDZ-u? Pada mi sada na pamet Ivan Anušić, pa Oleg Butković koji je dobar političar. Možda i negdje u dubinama HDZ-a postoje kvalitetni ljudi koji su nepoznati jer ne pripadaju strukturi koju kontrolira premijer Plenković.

Visok postotak

Milanović je otvoreno rekao da ne smatra tih svojih 75 posto isključivo podrškom sebi nego i porukom Plenkoviću.

– Na izborima su ljudi zaista poručili Vladi da nisu zadovoljni, otuda taj iznenađujuće visok Milanovićev postotak.

No, Plenković kaže da je prošle godine pobijedio na parlamentarnim i europskim izborima, a da se u međuvremenu ništa posebno nije promijenilo.

– Rekao sam, kava je bila 1,80, a sada je 2,10, to se promijenilo.

Možete li se procijeniti koliko je ljudi glasovalo za Milanovića jer su bili zadovoljni kako je on pet godina obnašao predsjedničku dužnost, a koliko zato što jednostavno ne podnose HDZ?

– Može se pretpostaviti da birači Možemo! ili Domovinskog pokreta koji su ga podržali nisu baš zadovoljni njegovim djelovanjem, ali im je HDZ neprihvatljiv. Biračima Možemo! je Milanovićev jezik pregrub, ali im HDZ još više ide na živce. Domovinski pokret je i formiran zbog nezadovoljstva HDZ-om koji vodi Plenković, a njegovi birači su i dalje time nezadovoljni bez obzira što je sada DP u koaliciji s HDZ-om. Milanović je uspio okupiti sve nezadovoljne HDZ-om i na ljevici i na desnici i u centru.

Milanović je, dodatno ojačan novim izbornim legitimitetom, ponudio Plenkoviću popravljanje njihovih odnosa, ali to premijer, barem zasad, odbija. Najavio je i da neće biti prisutan na inauguraciji.

– Konflikt ide dalje i mogući su vrlo ozbiljni lomovi koji mogu još jače podijeliti hrvatsko društvo. Plenkovićeva reakcija nakon izbora potpuno demantira postojanje nekakvog dogovora između njega i Milanovića. Kao oni su isti jer dolaze iz sličnog društvenog okruženja i Plenkoviću odgovara da Milanović pobijedi. Mislim da bi rijetko tko bio sretan kao Plenković da je Milanović izgubio. Naravno da bi Plenković htio da je na Pantovčaku netko tko će ga slušati, tko nije toliko konfliktan naročito u odnosu na ove neke nove trendove koji dolaze iz Europske unije.

Dvije teze koje se često guraju su oborene. Jedna je da će SDP propasti zbog Milanovića, nije propao. Druga je ta da Plenkoviću paše da je Milanović predsjednik. Istina, Plenković će, čini se, u opreci Milanoviću pokušati mobilizirati stranku i birače za lokalne izbore. Poručuje im – evo što se događa kada niste aktivni na terenu i ne podržavate zdušno našeg kandidata. Ideja je da se HDZ homogenizira, a onda i njegovo biračko tijelo, kako bi se na lokalnim izborima postigao što bolji rezultat.

Različiti stavovi

Možda onda nakon tih izbora Plenković bude malo pomirljiviji prema predsjedniku?

– Mislim da ne. Nije ovo između njih dvojice sukob ega, karaktera, nego su u pitanju, u segmentima vanjske politike i obrane, sasvim različiti politički stavovi. To je bit njihovog sukoba, koji bi se mogao ublažiti samo ako bi Milanović odustao od svoje politike, rekao da je Europska komisija najbolja institucija na svijetu koju moramo bezuvjetno slušati i da rat u Ukrajini počne tumačiti kao Plenković.

Ponavljam, Milanović i Plenković zastupaju suprotne koncepcije vanjske politike. Predsjednik zagovara to da se Hrvatska više bori za sebe, da ne kaže uvijek »da« Europskoj komisiji, nego da se i ponekad suprotstavi, recimo kada su u pitanju Hrvati u BiH. Premijer je puno koncilijantniji prema Europskoj komisiji. Nisu ljudski karakteri nevažni, ali Milanović i Plenković su u koncepcijskom sukobu.

Mislim da građani predsjednika s pravom doživljavaju kao jednog od posljednjih čuvara ideje o suverenosti, da je država još uvijek bitna i da je u osnovi demokracije volja naroda, a ne Komisije.

Kakav će biti drugi Milanovićev mandat, može li predsjednik u sustavu kakav je u Hrvatskoj uopće imati nekakvu političku ostavštinu?

– Može, mislim da neka Milanovićeva ostavština već postoji. Nije baš u Europskoj uniji uobičajeno da nacionalni parlament ide protiv volje Bruxellesa, a Hrvatski sabor je išao i to na predsjednikov poticaj. Zastupnici bi se po inerciji suglasili da Hrvatska sudjeluje u vojnim misijama EUMAM i NSATU da nije bilo Milanovića.

I SDP-ovi zastupnici?

– Barem dio njihovih zastupnika sigurno bi podržao te misije da Milanović nije na Pantovčaku i da nije inzistirao da se bude protiv. Ne bi se to postavljalo kao neko veliko pitanje u hrvatskoj politici da Milanović to nije učinio, on je tu temu stavio na dnevni red Sabora. Sumnjam da bi se bez njegove intervencije našlo puno zastupnika koji bi tvrdili da je to previše rizično za Hrvatsku.

Dakle, Milanovićev prvi mandat nije prazan list papira, kako to premijer ocjenjuje?

– Vlada ima demokratski legitimitet, rekao bih i neke uspjehe, niz stvari funkcionira. No, činjenica je da je, zahvaljujući djelovanju predsjednika Republike, glasanje o EUMAM-u propalo, jer nije bilo dvotrećinske većine, a o NSATU-u je odgođeno jer se čeka tu većinu. Nisu politička ostavština samo stvari poput Pelješkog mosta, kada će se pisati povijest Hrvatskog sabora u njoj će važno mjesto imati odbijanje prijedloga Vlade za vojne misije na inicijativu predsjednika Republike. Ne može predsjednik izgraditi nogometni stadion ili povisiti ljudima plaću, ali on je neki korektiv koji osluškuje glas naroda i ukazuje na određene stvari.