PLITVIČKA JEZERA – Bez premca je u Hrvatskoj najveći nedirnuti areal za divlje životinje područje Nacionalnog parka Plitvička jezera. Ondje se nalazi Čorkova uvala, jedna od zadnjih europskih prašuma. Zahvaljujući 20-ak nadzornih kamera na tome području koje je postavila Služba zaštite, održavanja, očuvanja, promicanja i korištenja Nacionalnog parka čiji je stručni voditelj Kazimir Miculinić, doznali smo puno više o ponašanju divljih životinja.

Ili si za jelo, ili nisi

Kamere su pri tome uhvatile čopore vukova koji poput vojnika strpljivo i u tišini u kolonama prolaze ovim područjem. Slično je i s divljim svinjama, dok osamljeni jeleni i lisice povremeno zastajkuju nadajući se pokojem zalogaju u ove zimske dane.

Nasreću su iza nas vremena kada je tadašnja politička i vojna elita nekadašnje države dolazila u Vilu Izvor da bi nakon nekoliko dana provedenih u lovu odstrijelila mnoštvo medvjeda, vukova, jelena, divljih svinja i ostale divljači čiji su se trofeji potom postavljali na zidove lovačkih soba. Takva je praksa ukinuta uvrštavanjem Nacionalnog parka Plitvička jezera u najveći UNESCO standard zaštite prirode.

U ove zimske dane vukovi ne jedu od sedam do osam dana zadovoljavajući se rijetkim ulovima čopora ili lešinama uginulih životinja. Ovdje vlada surovo pravilo »ili si za jelo, ili nisi«. Tijekom prvih dana proljeća okotit će se dominantna vučica. Otac svih članova čopora je uglavnom alfa-mužjak koji je cijeloga života vezan uz svoju ženku.

U slučaju da neki mlađi član čopora želi oformiti vlastitu obitelj, to mora učiniti malo podalje jer će ga u slučaju pronalaska na svojem terenu dojučerašnji čopor neminovno napasti i rastrgati kao uljeza. Vučja životna pravila su neumoljiva i jedinstvena u životinjskom svijetu.

Lukave lije

Kamere su snimile lisice koje sa sluhom poput radara hvataju vibracije glodavaca koji kopaju pod snijegom. Medvjedi koji privremeno prekidaju hibernaciju najčešće će raskopati poneki mravinjak i ličinkama i mravima barem malo utažiti glad. Kod medvjeda je jedinstven način dolaska potomstva na svijet jer se to obično događa u snu mame medvjedice koja će okotiti od jednog do tri mlada čija veličina tada iznosi svega 10-15 centimetara.

Divlje svinje čekaju toplije dane da bi imale potomstvo. Mlade divlje svinje su rođene kao sprinteri i svojoj brzinom i okretnošću znaju umaći svakom šumskom predatoru. Lisice se kote u jazbinama s najmanje tri izlaza za bijeg. Jeleni i srnjaci ne skrbe o svojoj mladunčadi, već tu skrb prepuštaju ženkama.

Tako u raskošnoj lepezi životinjskog svijeta ličkih šuma vladaju pravila koja se nisu mijenjala stoljećima. Ta je pravila pokušao promijeniti čovjek, ali srećom, još uvijek bezuspješno.

Dugouhi plašljivac i njegov nagon za preživljavanjem

Budući da je ove zime u NP-u Plitvička jezera mjestimično palo i do metar snijega, a studen je danima bila »kao u onih starih ličkih zima«, mnogi su se nadali da će kamere snimiti pokojeg divljeg zeca. Europski zec ili obični zec (Lepus Eulagos europaeus) je vrsta zeca autohtona u Europi i zapadnoj Aziji. Nije glodavac, već dvojezubac prilagođen otvorenim krajevima umjerene klime. Sličan je divljem kuniću koji je drugačijeg načina života (od razmnožavanja do bijega vezan je uz jazbine koje sam kopa), dok zec nikad ne kopa rupe i u bijegu se oslanja samo na brzinu. Zečevi su inače vrlo skrovite životinje, ali ponašanje mijenjaju isključivo u vrijeme parenja.

Brojni su u nekim dijelovima ovog nacionalnog parka, ali se tijekom zime sklanjaju i preživljavaju na vrlo lukav način. Budući da im zbog veličine svaki snijeg postaje pogibeljan, ovi plašljivi dugouhi stvorovi se uoči novoga snijega zavlače u grmlje (obično pod trnove) i čekaju da sve zamete snijeg. Takav okoliš podsjeća na eskimski iglu u kojem zečevi imaju hrane brsteći stabljike, za predatore su nevidljivi i samo malena rupica na snijegu otkriva kako je u pitanju nečija nastamba.

Za razliku od pitomog zeca koji je jedan od rekordera u koćenju podmlatka, divlji zec na proljeće uvijek koti po jedno mlado. Majka ga ostavlja i odlazi, ali mu se stalno vraća kako bi ga dojila. Mali zeko nema mirisa, uvijek se umiri pa rijetko postaje nečiji plijen. Ako slučajno u prirodi naiđete na malog zeku, ne dirajte ga jer će po povratku njegova mama osjetiti neki strani miris i zauvijek napustiti svoje mlado.