Dječji glasovi i najširi osmijesi posljednjih mjesec dana imaju svoje mjesto u subotnjem televizijskom prime timeu. HRT-ova inačica showa The Voice Kids okuplja i prikazuje hrabre djevojčice i dječake koji su se otisnuli u glazbeno televizijsko natjecanje.

U tome im pomažu Mia Dimšić, Marko Tolja, Davor Gobac i Vanna s kojom razgovaramo u današnjem televizijskom prilogu.

„Svi mi koji se penjemo na pozornicu očekujući da se svidimo publici smo nikad odrasla djeca.“, rečenica je koju navodi u idućim recima, a godine velike karijere, znane uspješnice i bogata diskografija koja je odnedavno šira za još jedan studijski album dovele su je da posljednjih nekoliko sezona bude mentorica jednog od najpoznatijih pjevačkog šoua na svijetu.

O posebnostima The Voice Kidsa, njezinom djevojačkom duhu, Kvarneru i televiziji razgovaramo s Ivanom Vrdoljak, popularnom Vannom.

Foto: Dinko Cepak

Mentorica koja ništa ne prepušta slučaju

Vanna, posljednjih tjedana gledamo vas u emisiji The Voice Kids. Budući da ste prošle godine i The Voice „za velike pjevače“, koliko je drugačiji pristup ovoj inačici u kojoj su djeca u glavnoj ulozi? 

Pristup je vrlo sličan, ali su neke forme prilagođene djeci kao npr, nema preuzimanja, nema dvoboja, nema komentara na internetu što se nastupa djece tiče… mislim da je odlično procijenjeno da bi sve navedeno predstavljalo stres za djecu umjesto da potiče na veselje, druženje i međusobno bodrenje i afirmaciju jedni drugih. Generalno je The Voice kids obiteljski show, a ne toliko natjecanje pjevačkih talenata. Ipak, po završetku show-a, svi se oni vraćaju u školske klupe a ne potpisuju višegodišnje diskografske ugovore.

Postoji li nešto što vas je najviše iznenadilo u toj novoj, dječjoj inačici poznatog televizijskog formata? 

Pa i nije. Od svoje sam 25. godine obiteljski okružena djecom i srećom, i dalje pristižu.

Nakon što nas The Voice Kids zabavlja već kakvih mjesec dana na televiziji, uvidjeli smo da kandidati ne pjevaju dječje pjesmice. Kako opisujete različite pjesme koje djeca pjevaju iz subote u subotu i koji glazbeni izbor vas se najviše dojmio?

Iskreno govoreći, iznenadio me i odabir vrlo starih pjesama, pogotovo iz dječje perspektive, ali tu vidim utjecaj roditelja i to mi je sasvim logično.  K tome, mi smo društvo koje dosta teško prihvaća novotarije, naročito u glazbi; mladim se glazbenicima nije lako nametnuti, a i medijski uglavnom svjedočimo afirmaciji već ustaljenih glazbenih formi tako da mladi nesvjesno upijaju obrazac da je poželjno ići već utabanim putevima umjesto da kročiš svoje vlastite. Malo sam skrenula s teme, ali nadam se da moj odgovor bar ima kontekst.

Timovi The Voicea već su formirani, stoga kako opisujete rad s talentiranim glasovima? 

Dosta zabavno. S tim da morate znati da sam ja «onaj» mentor koji ništa ne prepušta slučaju, dolazim na svaku probu i imam plan za svakoga u mom timu. Doduše, prilagodila sam tempo i način rada djeci, moja je retorika puno blaža nego s velikima, očekivanja su smanjena, tolerancija na greške maksimalna kao i činjenica da pomaci nabolje idu sporo ili vrlo sporo. Ali kad se pomak dogodi – veselje na dječjem licu je neprocjenjivo. Uglavnom se dosta zezamo, smijemo na vlastiti račun, pričamo o tome što se djeci događa inače u životu, o školi, prijateljima, a tek nakon svega toga vježbamo.

Foto: Dinko Cepak

Nikad odrasla djeca

Uz vas i Gopca, novaci u mentorskim stolcima su Mia Dimšić i Marko Tolja. Kako opisujete novu postavu mentora i snalaženje Mije i Marka u njihovim ulogama? 

Odlično su se snašli. Pripremili su se i jako im je stalo. I inače ih cijenim kao glazbenike tako da mi je super u njihovom društvu.

The Voice kids okuplja djecu do 14 godina. U kojoj dobi ste vi krenuli pjevati i i kako se prisjećate sebe u dobi od 8 do 14 godina? Jesu li u dječjoj dobi nastajali obrisi vaše pjevačke karijere? 

Pa mislim da pjevam oduvijek, ali tek sam sa 14 valjda dobila obrise kakve možda i imam danas – pobijedila sam na lokalnom natjecanju pjevajući bržu, englesku pjesmu punu ritma, popularnu u to vrijeme, iako su svi iz benda koji me morao pratiti slijegali ramenima, jedino je bubnjar rekao da će to naučiti radi mene. Svi ostali natjecatelji su pjevali neke balade iz domene domaće zabavne glazbe tog vremena.

Govoreći o dječjim sadržajima, a znajući da ste postali baka, čuvate li dijete u sebi? 

Naravno; svi mi koji se penjemo na pozornicu očekujući da se svidimo publici smo nikad odrasla djeca koja pamte onaj prvi pljesak kojeg smo dobili za neko majmuniranje pred bliskom rodbinom na nedjeljnom ručku. Upravo je smiješno koliko to pogonsko gorivo dugo traje. Nadam se da se ne zove taština. 

Imate li neostvaren djevojački san? 

Ah… ako se prilagodim uvjetima, podneblju, mentalitetu, limitiranosti razumijevanju jezika na kojem pjevam – možda i nemam. Imam neostvarene snove koje sam nedavno sanjala, ali radim na tome, hahaha….

Foto: Dinko Cepak

Talenti iz Kvarnera

Nakon što je Martin Kosovec pobijedio na prošlosezonskom The Voiceu, napisali ste mu tekst za njegov prvijenac „Maštarija.“ Kako opisujete suradnju s Martinom? 

Pa u tom tekstu sam pokušala opisati Martina kakvog sam upoznala i kakav mi se učinio da jest – drugačiji mladi momak, koji ima glas koji vam se ne može ne svidjeti, koji voli biti u društvu ali se ne prilagođava pod svaku cijenu, koji voli sjesti u svoj auto i odvesti se negdje gdje ne osjeća pritisak, koji nije ničija reinkarancija koliko god to prvoloptaški izgledalo i koji nije dužan svojim talentom evocirati samo stare uspomene nego kreirati i nova uzbuđenja. 

Govoreći o talentiranim glasovima, posljednjih godina zapjevali ste s Miom Negovetić i Sergejem Božićem, a i u The Voiceu i The Voice Kidsu istaknuti su kvarnerski glasovi, dok ste i sami nedavno nastupili u Opatiji i Kastvu. Kako se prisjećate suradnji s kvarnerskim pjevačima i ovdašnjim nastupima? 

Da, toliko ste toga konstatirali u svom pitanju da ne znam od kuda da krenem. Istina, puno toga što me dira u dušu dolazi iz Kvarnera, naročito u zadnje vrijeme. Sergeja stvarno jako volim i tako je od prve sekunde otkako sam ga čula kako pjeva. Prošle smo godine stvarno puno puta nastupali zajedno i ljudi uvijek divno reagiraju na našu zajedničku pjesmu „Dan po dan.“

Srećom, bio je i u Kastvu i u Opatiji i to su zasigurno bili jedni od najljepših koncerata u prošloj godini, po mnogo toga. Naravno, nikad neću zaboraviti kada sam prvi puta čula 13-ogodišnju Miu kako pjeva pjesmu „Listen“ i kako sam se glupo osjećala onakva sva u suzama bez mogućnosti da se negdje sakrijem. Srećom, kad me Sergej tako rasplakao sa svojom Ružicom u show-u The Voice, sakrila sam se haljinom. Stalno nam dolaze talenti iz tog podneblja, trebalo bi to malo istražiti…

Radite li na novim pjesmama te što planirate u 2025. godini po pitanju karijere?

S obzirom da je pred mjesec dana objavljen moj album „Dan po dan“ na kojem je 10 mojih autorskih pjesama, neko vrijeme ću ga promovirati. A ideje za nove pjesme su već tu.

Foto: Dinko Cepak

Ne propuštam sport na TV-u

Povrh poslovne svakodnevice, što vas privatno istinski veseli? Imate li kakav hobi koji radite s velikim entuzijazmom?

Nemam hobi. Kuham, bavim se pomalo biljkama u svom vrtu i nastojim što više raditi posao kojeg volim, a to je biti uspješan glazbenik.

Koja su vam omiljena TV lica nevezano kojom se televizijskom formom bave i zašto?

Volim slušati i gledati ljude iz kojih zrači obrazovanje i inteligencija, tolerancija i uviđavnost. Ne volim nametanje svog stava, uz dozu cinizma i podrugljivosti, ne volim ismijavanje i retoriku po principu «kakva smo mi jadna sredina, država, narod, kod nas ništa ne valja, svugdje je bolje nego ovdje». Kako se najviše zabavljam gledajući sport na TV-u, volim nenamteljivost jednog Antuna Samovojske, pa zatim pripremljenost za svaku temu jedne Barbare Kolar, obrazovanje jedne Ivane Petrović…

I za kraj, kad ne proizvodite televizijski program, uz koje se TV sadržaje (serije, emisije, filmovi…) opuštate u slobodno vrijeme? 

Evo, već sam rekla kako ne propuštam sport na TV-u pa je prošla godina bila raj za mene – Olimpijske igre i EP u nogometu. K tome, veliki sam fan serije Yellowstone. Reality program uopće ne pratim, ali volim pogledati emisije o kuhanju gdje se stvarno može naučiti kako se što kuha, ali bez tik-tok verzije za klince. Ona teta Lydia Bastianich je baš za moj ukus. A k tome je iz našeg kraja!