U brojnim polemikama koje su zaredale ovih dana po pitanju Platka, njegovog (ne)funkcioniranja kao cjelovitog skijališta, obje strane zapravo izbjegavaju činjenice, baš kao što sve zajedno omataju i plaštom političke borbe.

A činjenice su jednostavne i oduvijek iste.

Platak se naime nalazi na mikro lokaciji koja je pogodna za “zimske radosti”, znatno manje za snježne sportove.

Nije Platak alpsko središte zbijeno unutar visova koji prelaze tri tisuće metara, imuno na gibanja toplog zraka koji šalje mediteransko područje, nego – suprotno. On je veliko bogatstvo jer je blizu primorskih gradskih središta, a ipak zadržava kakav-takav snijeg.

Platak je naprosto sjajna pozicija na kojoj najmlađi, baš kao i ljudi ostalih generacija, mogu naučiti skijati. Svi znaju da kad im je doživljaj kad su prvi put stali na skije bio – ekstremno naporan. Fizički i psihički. Svaki je uspon pretjerano visok, svaka padina na kojoj se nakon toga mora učiti skijati – užasavajuće strma. Srećom, taj osjećaj traje svega nekoliko dana nakon kojih Platak postaje – “neozbiljno” skijalište.

Ono što silno govori u korist njegovog razvoja je podatak prema kojem u Hrvatskoj 90 posto ljudi nije nikad stalo na skije, samim time ulaganja u Platak su itekako smislena.

Bilo bi naime poželjno, jer radi se o zdravom spotu i vještini, da se kroz programe, primjerice Ministarstva turizma i sporta, skijanje uvrsti u “obaveznu literaturu” te da se u određenoj životnoj dobi, u nekom od nižih razreda osnovne škole, provede skijaška edukacija.

Na taj način moglo bi doći i do novih investicija u ostale hrvatske zimske centre. Vjerojatno najpotentnija hrvatska skijaška pozicija – zbog svoje pozicije na osojnoj strani brda i zadržavanja kvalitetnog, čvrstog snijega – je mrkopaljska Čelimbaša. Koja bi povezivanjem s jednako tako dobrim Begovim Razdoljem mogla postati prava hrvatska skijaška oaza.

Njezin razvoj je tim važniji jer bi se na taj način dodatno zaposlilo lokalno stanovništvo, kojeg na Platku nema, tako da bi i socijalno-ekonomski efekt bio pozitivan.

Komparirati Platak s ozbiljnim skijalištima alpskog prostora gdje sezona traje po četiri mjeseca je neozbiljno.

Pa nije Platak Madonna di Campiglio! On je, ma koliko se investiralo u mogućnost umjetnog zasnježenja, prenisko i pretjerano izložen utjecaju toplih strujanja zraka da bi itko na ovom svijetu mogao predvidjeti koliko će imati skijaških dana.

Ali, sanjkaških, onih koji izazivaju silno veselje boravka na snijegu, može imati sasvim dovoljno. Tko je ijednom vidio silno veselje djece na golemom platou ispod Velikog doma uvijek će reći – koje nam je Platak bogatstvo!

Govorimo li pak o ulaganjima u vučnicu, a riječ je o uistinu silnim milijunima eura, pa svima je valjda jasno da se ta investicija samo sa skijaškim kartama ne može vratiti – nikada.

Ona naprosto mora raditi čitave godine što je veliki benefit za izletnike, planinare, ljude koji žele voziti bicikl ili trčati na predjelima koji se otvaraju nakon što se njome uspnu u bilo kojem mjesecu godine.

Uostalom, pa svima koji imalo poznaju scenu poznato je da sva ozbiljna alpska skijališta rade čitave godine i da su im zarade u toplim mjesecima kudi i kamo veće od zimskih.

Platak je naprosto – rekreacijska zona. Na kojoj se može naučiti skijati, na kojoj se dugo može sanjkati, ali da netko misli kako je moguće na njemu, u punom volumenu koji je za ozbiljno skijanje i u toj opciji jako, jako mali, imati skijašku sezonu od nekih dva mjeseca – potpuno je pogrešno.

Ipak, da završimo, bi bilo dobro saznati što je to točno devastiralo umjetno jezero. I je li za to netko – kriv.