ZAGREB – U oskudnim materijalima uz novu Kerempuhovu predstavu »Molière na kvadrat« nalazi se rečenica kako je riječ o djelu napravljenom »s ciljem približavanja klasika mlađoj publici« i to u sklopu hvalevrijednog projekta »Mladi u Kerempuhu«. Takvo načelno podržavanje mladih kazalištaraca od strane repertoarne kuće moglo bi svašta značiti, ali u konkretnom slučaju predstave »Molière na kvadrat« znači da je riječ o glumačkoj igri koja službeno nema nezavisnog dramaturga (redateljica potpisuje i adaptaciju i dramaturgiju), ima samo četvero glumaca koji igraju niz uloga iz čak tri Molièreova komada i čitava oprema predstave izgleda kao studentski ispit ili ljetna gaža, jer za više od toga nije bilo sredstava.

Kako smo u Kerempuhu već vidjeli neke uspjele diplomske ispite zagrebačkog ADU-a kao samostalne predstave, pri čemu se humorom posebno izdvajala »Posljednji Čehov u Hrvatskoj« klase Dore Ruždjak Podolski, ali tamo smo sreli i sposobnog dramaturga Filipa Rutića, moglo bi se reći da prema toj formuli »mladi za mlade« imamo i prethodno izgrađena kritičarska očekivanja. Primjerice, da će naglasak izvedbe predvidljivo biti na pojačanom humornom gegu, a ne na dubinskom čitanju klasika. Glumci će vjerojatno pokazati svoju vještinu izvedbene transformacije i kolokvijalne adaptacije teksta. A režija će funkcionirati kao diskretna podrška istim tim glumačkim bravurama, čiji je cilj postići što sitniji vez karakternih karikatura. I zbilja, previđanja su se pokazala točnima. U tome i jest problem: nije bilo dovoljno iznenađenja, ni na razini glumačke igre, ni na razini adaptacije triju komada.

Dramska smjesa raznih komada

Redateljica Tamara Damjanović svjesno je spojila tri Molièreove komedije, razmišljajući o njima kroz fragmente svađalačke ljubavne romanse iz »Mizantropa« (puno bi se moglo reći o redukciji, pa i intelektuanoj skučenosti takvog shvaćanja ovog komada), zatim se vrlo spretno dotakla kritike hipohondrije u »Umišljenom bolesniku«, na kraju stigavši do najslabijeg adaptacijskog pothvata ili brzinskog prelijetanja preko vjerskog nasilja »Tartuffea«. Sve u trajanju od dva sata, točno u očekivanoj maniri glumišta-kao-zabavišta. Oko toga nam je ostavila mnoga otvorena pitanja. Za početak: je li »dramska smjesa« od nekoliko komada uistinu bolja od igranja jedne drame? Zašto? Što točno dobivamo kraćenjima i redukcijama kompleksnih odnosa nekog teksta? Pogotovo legendarnog teksta, koji je i opstao jer je iznimno dobro promišljen? Ali mi sad iz njega vadimo samo bljeskove verbalnih i situacijskih štosova? Nije li njihovo puno djelovanje upravo u preciznom tajmingu, gradaciji, dramskoj izgradnji pa neočekivanom razrješenju napetosti, što sve nudi dramski predložak? Nitko u kazalište ne dolazi slušati vic za vicom, jer čak i stand-up tradicija ima pažljivu dramaturgiju plasiranja dosjetki.

Foto Luka Dubroja

Zatim: vole li glumci igrati mnoge uloge unutar iste izvedbe, to godi njihovoj histrionskoj taštini, pa im to stoga treba i omogućiti? Sigurno je da vole, ali nema li baš to skakutanje iz lika u lik za posljedicu prvoloptaško komedijaštvo? I treće: što je tu točno »za mlade«? Nabačajnost? Korištenje mobitela? Površnost u pristupu dramskom tekstu? Rekla bih da mladima treba dijametralno suprotno iskustvo kazališta, jer treš-zabavljaštva ima posvuda. I režijski, predstava je premalo promišljena. Četveročlani ansambl nije ravnopravno glumački ugođen. Predstavu nose dvije odlične mlade glumice: Lidija Penić Grgaš i Anica Kontić, ne uvijek točne u kulturalnim prijevodima sedamnaestog u dvadeset i prvo stoljeće, ali barem srčane, hrabre i zaigrane u pokušajima da premoste barijere. Glumac Jakov Zovko jako varira u kvaliteti, ali odlično je odigrao Argana iz »Umišljenog bolesnika«. Najslabija karika svih molijerovskih varijacija bio je Toni Kukuljica, emocionalno odsutan iz dobivenih molijerovskih kapitalaca od uloga (moguće i zbog treme).

Odluka redateljice da glumci jako brzo govore, valjda zato da rimovani stih ne bude naročito upadljiv (nego skriven u nejasnim mrmljanjima), također nije pomogla izvedbi. Možda bi mladima trebalo pridružiti i pokoju iskusnu kazalištarnu osobu, koja bi recimo odmah razabrala da su glumci najbolji u »Umišljenom bolesniku« i da nema nikakve potrebe igrati još dva skraćena komada koja im zapravo ne polaze za rukom? Što se redateljice tiče, njezina se istinska ambicioznost naslutila u odluci da vjerski fanatizam »Tatruffea« poveže sa suvremenim privrednim kriminalom, ali tu je nedostajalo toliko dramskih »okidača« Molièreova svijeta da točna dramaturška ideja nije dovoljno razrađena. Zaključno, možda bi mladim ekipama trebalo malo više zanatske podrške, unutar i izvan Kerempuhova ansambla. Izvrsno je da se repertoar pokušava graditi kroz nove umjetničke poetike, a čini se i da je redateljica Damjanović također kazalištarka koja nam ima što za reći: fokus joj je čitavo vrijeme na licemjerju, himbi, dvostrukim mjerilima, za što svakako »imamo štofa« kao društvo. No tu ima dosta posla i za kućnog dramaturga ili čak vanjske dramaturške timove, kao što ima mjesta za pomniji, teorijski pripremljeniji pristup klasicima.

Karlovačka renesansa

Govoreći o privlačenju mladih u kazalište, osvrnimo se i na nedavnu premijeru predstave »Kamo se ide kad se odlazi« mlade dramatičarke Nikoline Rafaj i iskusne redateljice Aide Bukvić, odigranu u karlovačkom Zorinu domu. Mlađa grupa glumaca (Irena Tereza Prpić, Romina Vitasović Lučić, Veronika Mach, Petra Cicvarić, Vanja Gvozdić, Nino Pavleković, Lovorka Trdin i Andro Damiš) i doajenka ZKM-a Doris Šarić Kukuljica, odigrali su neobičan tekst o hotelu između svjetova, u koji junakinja drame odlazi shvatiti što želi sa sobom. Scenograf Ivo Knezović vješto je iskoristio rotirajuću pozornicu Zorina doma i svijetle boje tkanina/zastora kao mnogobrojnih paravana koji spajaju i razdvajaju ionako granični prostor. Sama tema izgubljenosti, nesumnjivo bliska mladima, dotiče problem »manjka želje« ili manjka motivacije za bilo kakav smioniji pothvat.

Dublja tema ovog teksta je i manjak individualizacije. Iz glumačkog ansambla osobito se izdvaja Andro Damiš kao recepcioner s malim trikovima klaunerije i igre s objektom koji njegovu ulogu pomiču prema nadrealnoj atmosferi sna i novog cirkusa. Zanimljive su i Romina Vitasović Lucić kao izgubljena »Žena s uspavankom«, u predstavi ujedno i majka »Djevojčice koja pokušava odrasti sama« u izvedbi samosvojne Veronike Mach. Irena Tereza Prpić u naslovoj ulozi preglumljuje naivnost i izgubljenost, zbog čega stvara dojam nepotrebne ukočenosti i artificijelnosti izvedbe, ali zato Petra Cicvarić hvata veoma točnu frekvenciju osobne opsesije i nesigurnosti svoje junakinje. Briljantnu minijaturu odigrala je i Doris Šarić Kukuljica kao plivačica koja plašt vode navlači na svoje tijelo da bi se oslobodila bilo kakvih društvenih pritisaka i konvencija.

»Kamo odlazimo« je svakako predstava koja bi u karlovačko kazalište mogla privući kvalitetnu publiku raznih generacija, gledateljstvo koje zanima više od gegova i humornih skečeva, odnosno cjelovito i redateljski pažljivo prostudirano scensko djelo. Pohvaliti je i redateljičin izbor glazbe jer uvelike doprinosi polaganom, ali hipnotičkom ritmu izvedbe. Mislim da mladima u publici ne treba samo lunapark. Niti internet kao mjesto nezaustavljive kiše kratkih mimova i memova. Treba im i izoštreno zrcalo koje se ne boji pogledati u oči njihove nemale strahove i brige. Treba im i kazalište kao koncentracija na stvarne ljude i njihove odnose. Koliko tinejdžera danas zapinje u socijalnom limbu »nigdine«, izolacije i sanjaranja, kao i sve većeg unutarnjeg srastanja s online aplikacijama. Upravo o tome progovara karlovačka predstava: o težini prihvaćanja realiteta, težini pristanka na vlastiti put, što zbilja jest jedan od centralnih problema prve polovice virtualnog 21. stoljeća. Istina je da »Kamo se ide kad se odlazi« ne uspijeva u svim svojim (opravdano visokim) redateljskim namjerama, ali definitivno u karlovačku sredinu donosi važan, živi pomak od jeftinog i učmalog scenskog zabavljaštva prema slojevitosti uspjelog kazališnog umjetničkog eksperimenta.