Košmar rata prikazan je u romanu »Mjesec sja kroz napukla rebra« literarnim načinom i izrazom koji odgovara kaotičnosti rata pa se autoru Nikoli Leskovaru mora priznati da je već načinom pripovijedanja i građenja priče majstorski čitatelja uvukao u ozračje straha, potpune nesigurnosti, velike patnje, neizdrživog psihološkog pritiska, stalne potmule prijetnje i svih ostalih negativnih emocija i stanja koja prate ne samo sulude i nepojmljive užase ratne zbilje, već i nakon rata uništene živote i psihu onih koji prežive ta bestijalna klanja i mržnje.

U svom drugom romanu, koji već morbidnim naslovom nagovještava mrak i strah, Leskovar je kroz 76 kratkih epizoda (od jedne do 4 – 5 stranica) na ukupno 176 stranica čitatelju prenio rastrzane djeliće života nekolicine likova i to u rasponu od ratnih dana proživljenih sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća u Bosni pa sve do njihova nova života u Hrvatskoj, života u kojem je previše toga određeno, ugroženo i označeno krvavim sjećanjima i ratnim tragedijama njihovih najbližih.

Dojmljiva proza

Opredijelivši se za mozaični pristup pripovijedanju Leskovar je pred čitatelja bacio »razbijeno ogledalo« zbivanja, emocija i stavova tražeći time od onog tko se odluči čitati ovu mračnu štoriju veliku pažnju i koncentraciju.

To, pak, odgovori li se tom zahtjevu, donosi estetski užitak stvoren nizom dobro iskazanih snažnih emocija, dojmljivih literarnih slika i dramatičnih epizoda ratnih zbivanja i postratnih trauma.

Leskovarovo literarno kolo »pleše« niz različitih likova (Gavranić, Suad, Sanjin, Alma, Dunja…) čije karaktere, prošlost, sadašnjost i suodnos jednih s drugima polako shvaćamo slažući epizode i zbivanja koja se naizgled slažu bez nekog reda i smisla, ali u konačnici ipak čine gorku i mučnu cjelinu iz koje se »kroz napukla rebra« može nazrijeti Mjesec.

Djetinjstva i mladosti bolno prekinuta mržnjom, nasiljem, krvlju i suzama koje je donio rat za glavne likove ovog romana pretvaraju se u postratnom dobu u tek za bez rata olakšano stanje teškog odrastanja na farmi u Hrvatskoj gdje je većina njih našla utočište kao ratna siročad, a ništa bolje nije ni nakon tog odrastanja jer školovanje, kao i kasniji životi, uvijek su praćeni prokletstvom rata, izbjeglištva, tuge za zavičajem i nepripadanjem sredini i društvu koje te primilo i u kojem živiš, ali itekako znaš da nije tvoje.

I baš u toj konstantnoj patnji koju je uzrokovao rat koji, ustvari, nikad nije završio, najteža je osuda bezumlja rata i najdirektnija antiratna kritika ove dojmljive proze u kojoj se spajaju i stapaju prozno i lirsko, intelektualno i emocionalno.

Ratne žrtve

Rat je u ovoj knjizi stalno tu – bilo da se spominju zloglasne paravojne postrojbe (Beli orlovi, Merčepove Kiše jesenje, Crni labudovi..), bilo da se oživljajavaju mučne epizode nasilja, silovanja i ubijanja ili se pak godinam kasnije muke rata nastavljaju novim oblicima agresije, kako samodestrukcije uočljive u odavanju opijatima, tako i mržnje koja bi mogla rezultirati suicidom bombaša samoubojice koji smrt, kao i u ratu, može donijeti nevinima.

Krajnja je poruka ovog mračnog ratnog i poratnog kolaža da žrtve nisu samo oni koji su u ratu stradali, već itekako i oni koji su preživjeli, a da stvar bude gora njihovi životi, njihove poslijeratne sudbine odražavaju se i na okolinu u kojoj žive šireći koncentrično taj tužni krug ratnih žrtava i uključujući u njega i sve one koji su bili naizged daleko od u ovoj knjizi opisanih užasa.

Time, ustvari, žrtve rata postaju svi.

O autoru

Nikola Leskovar rođen je u Mostaru 1983., gdje je živio prvih pet godina. Prva dva razreda osnovne škole završio je u Tuzli, a ostatak u općini Sračinec. Srednju Medicinsku školu završio je u Varaždinu, a studij hrvatskog jezika i književnosti u Rijeci.

Radio jer kao novinar kulture u županijskom tjedniku Varaždinske vijesti te bio predsjednik književne udruge Katapult. Objavljivao je u fanzinima i časopisima. Dobitnik je 1. nagrade »Slavko Kolar« za kratku priču – satiru (2015.), a 2018. godine objavio je debitantski roman »Tijelo od soli« koji je privukao znatnu pažnju i nagrađen je te godine nagradom Prozak koja se dodjeljuje za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti.

Nakon objave prvijenca dao je otkaz na svim poslovima i povukao se iz svih projekata da bi nekoliko godina živio na selu u staroj kući bake i djeda u okolici Varaždina, gdje mu je jedini posao bio ići na rijeku i hodati šumom. »Mjesec sja kroz napukla rebra« drugi mu je roman. Trenutačno živi i radi u Stuttgartu.