Naslušao sam se u životu opernih pjevačica i pjevača, elem, da ih moja oholost svesrdno može podijeliti u tri grupe. Prvu čine one istinske veličine, talentirana čeljad koja je smjernim radom postigla čudo i diljem svijeta im se dive slušatelji s najsenzibilnijim ušesima; drugu skupinu tvore one vrijedne i pouzdane zanatlije što tavoreći, takoreći, uzdržavaju obitelji od svoje pjevačke plaće u kakvom od teatara sa socijalističkom sistematizacijom; treću, pak, skupinu čine oni zanesenjaci, i muški i ženski, koji su najveću karijeru ostvarili kantajući doma ispod – tuša…

I, naravno, ovi zahodski ćorci uvjereni su pa, prozelitski poput Jehovinih svjedoka, i druge uvjeravaju kako neminovno spadaju u prvu od ovdje navedenih grupa. Ali, eto, nemaju sreće ili se fortuna svega svijeta bespoštedno okomila na njih i njihov neviđeni pjevački dar.

Pa mi iz malog do u veliki mozak umah pristiže sjećanje na haikualno-aforistički poetski refleks što mi je bio gromovito naglo sinuo kad sam jednom bio prolazio pokraj nije važno koje kazališne kuće u nas, iz koje su dopirali glasi s pokusa opernih solistica:

Slušam dvije sopranistice:

jedna je za bit primadona

a druga je za poć prima doma!

Pišem ovo kao uvod u meni osobno iznimno dragu temu, jerbo mi je odavno bila želja napisati kakav polemički napis akonto percepcije opere i njezinog tumačenja iz vizure Igora Mandića. Na to me je bio potaknuo njegov tekstić »Opera je mrtva«, objavljen u knjizi »Od Bacha do Cagea« (1977.), koji je prethodno bio publicirao u listu Oko (30. V. 1973.), u vrijeme dok sam ja bio u utrobi mati moje Nikoline…

No, naknadno me je bila osokolila Igorova pažnja naprama mojoj glazbeno-kritičkoj aktivi. I ne samo glazbeno-kritičkoj, nego i onoj književno-kritičkoj, s obzirom na to da je – nakon moje recenzije njegove knjige »Bijela vrana« u siječnju 2003. godine u Jutarnjem listu – Igor od izdavača bio zatražio moj broj mobitela, nakon čega bismo se povremeno znali čuti.

A kad smo se prvi put osobno upoznali konačno se našavši 4. veljače 2011. (navodim ovo načinom kako je on u svojim autobiografsko-dijarijskim knjigama precizno evidentirao nadnevke i lokuse), strusili smo nekoliko piva u kultnom pubu »Buldog« u Bogovićevoj ulici u Zagrebu, gdje sam ostao impresioniran njegovim poznavanjem mojega dotadašnjega glazbenoga kritičarenja.

Naravno da sam u svojim počecima morao objavljivati svoje ambicioznije i nadmenije tekstove u žurnalima slabije naklade poput Hrvatskog slova (premda je ono isprva bilo solidan tjednik za kulturu, dok se nije ogubavio i opoganio zastupanjem pljesnivih nacionalističkih politika najodvratnije domaće provenijencije).

Međutim, Igor je redovito pratio i čitao sve, od kaptolskoga Glasa koncila preko svih relevantnih dnevnika i tjednika do, kako je govorio, »ustaškog smeća«: nekolicine takozvanih novinica što su mijenjale imena ili glavne i odgovorne poglavnike već prema raspodjeli međusobnih izdajstava ili podjela svake fele. (A domoljubi i papskiji od Pape endemični hrvatski katolici ni na što nisu koncentriraniji doli na pare!)

Ćuške opernoj umjetnosti

Osokolili su me bili, dakle, Igorovi komentari na moje glazbene kritike, tvrdeći da to ide u red najboljih pisanja o glazbi u nas, usporedivih s Nedjeljkom Fabrijom. E, tu je moja taština zaplivala dokraja, jerbo je baš Fabrio – što sam na nebrojenim mjestima pisano potvrdio – bio moj istinski smjerokaz, da ne kažem uzor.

A kako se nisam slagao sa svim stanovištima koja je Igor iznosio u svojim glazbenim kritikama i polemikama – iako sam ih uvijek, i beziznimno, cijenio! – bila mi je želja napisati paskvil ili invektivu u kojoj bih na literaran način ukrstio pero s dičnim predšasnikom Igorom.

Dapače, kako mi je sâm Fabrio za prvu moju knjigu glazbenih kritika i eseja, »Partitura i štapić« (2009.), bio napisao prigodni tekst za na vanjske korice, tako sam kanio zatražiti od Igora da mi učini isto za buduću knjigu »Opera(cija) kazališta«, koja leži i čami u pripremi već godinama…

No, ipak sam želio prvo objaviti taj moj »obračun« s njegovim stanovištima pa, znajući Igora, da u tekstu bude uključena i moguća iskričava rasprava. Nažalost, do toga nije došlo, tako da, evo, posthumno prebirem iznovice po njegovim pamfletićima upućenim na račun opere.

Foto Nenad Reberšak

Ne ulazeći u pojedinu kritiku neke operne izvedbe, ovdje mi je meritum pomnije usmjeriti na opće Igorove stavove o operi, koji bilo da u sebi nose teorijske protege, bilo da imaju relaciju prema opstanku rečene glazbeno-scenske vrste kao takve.

Obrazlažući vlastita načela u pogledu pisanja glazbenih kritika – ali i šireći se paradigmatičnom gestom na šire prosudbe umjetničkih granâ – ovaj je nesmiljeni kritik smatrao kako svaki, ama baš svaki kritički pristup razmatranom djelu mora biti beziznimno – radikalan!

Mandić je bio mišljenja kako se jedino tako može uteći mlitavoj subjektivnosti, ali i umaći prosudbi koja ne bi bila suštinsko mišljenje arbitra, nego možda više plod očekivanja nekoga iz publike ili ansambla.

I, nije da se baš mogu poreći tako zauzete pozicije utvrđene u vlastitim rukama iskopanim kriterijskim rovovima. Igor je u mnogočemu bio predvodnik novih trendova, buldožer koji je probijao putove, praautor koji je svojim »radikalnim« mišljenjem često skidao koroziju sa zapuštenih bačava i vadio čepove iz zapušenih boca puštajući duhove da se okolo sveudilj razmile…

Tako je bio uznemirio glazbenu javnost sa svojim stavovima o Ludwigu van Beethovenu, ali poglavito okomivši se na Pjotra Iljiča Čajkovskog. Reakcije otprije pola stoljeća postale su u međuvremenu legendarnima, a Igorove ćuške što ih je lijepio opernoj umjetnosti nekako su ostale izvan okulara šire javnosti. Zato mi je ovdje uperiti u njih direktni reflektor pažnje, premda odustajem od one nakane i disputske oštrine u njoj koju sam bio kanio provesti dok je Igor još bio živ.

»Sumrak opere«

Prvi od tih pomalo kontroverznih tekstova bilo je esejče »Sumrak opere«, gdje je Igor demonstrirao svoje golemo znanje ne samo o muzičkoj umjetnosti, nego i o tvorevini opere kao kongenijalne vrste nakalemljene na niz inih vještina i zanata, te vrlo različitih izražajnih sredstava.

Polemički baždareni autor interferirao je u svoj ogled različite aspekte hermeneutike opernog artizma, uključujući povijesne artefakte i same početke polifonijskog razvoja od Giovannija Pierluigija da Palestrine i Orlanda Di Lassa, preko velikih reformatora Christopha Willibalda Glucka i Richarda Wagnera do avangardista Albana Berga i njegovog atonalnog remek-djela »Wozzeck«.

Dodavajući se u svojim promišljateljskim zapitanostima riječju i tonom, glazbom i književnošću, Igor izvlači ovakav provokativni sud: »Muzika je, naime, umjetnost prvog stupnja, zato jer nije reprezentativna, a upravo joj opera i programna muzika pridaju evokativni karakter, degradirajući muzički izraz. Međutim, književnost je u svojoj biti umjetnost drugog stupnja, imanentno noseći svoj primarni (fonetička arabeska) i sekundarni (smisao) oblik.«

Pa Igor nadalje još više zaoštrava stvar konzultirajući dva u povijesti opere najcjenjenija protestanta: »Zato kada Gluck tvrdi, da ‘muzika mora služiti poeziji zbog izraza i situacije u fabuli’, on čini grubi prestup prema bitnosti muzike, koja je daleko od toga da bude dopunjak neke druge umjetnosti.

U isti ćorsokak zapada i Wagner: ‘Zabluda opere leži u tome, što je u njoj sredstvo izraza (muzika) postalo ciljem, a cilj izraza (drama) postao sredstvom.’ Očito je, da je u ovoj primjedbi izvanredno opažena i korigirana slabost do wagnerijanske opere, ali je počinjena nova pogreška.

Tvrditi da muzika mora biti sredstvo izraza, znači zanijekati njenu egzistenciju kao umjetnost! Upravo po tome što je nadmoćno nezavisna, muzika stoji na vrhu ljestvice umjetnosti (prema nekim filozofima). Zato se može bez ustručavanja ustvrditi, da je opera muzički rod niže vrste.

Doduše, problem spajanja muzike i riječi i dalje ostaje, ali najkorisnije je taj gordijski čvor presjeći: neostvariva je mezalijansa književnosti i muzike u obliku opere (…) Iz toga slijedi tvrdnja, da je instrumentalna muzika viši glazbeni oblik, koji traži i aktivno sudjelovanje slušalaca. Međutim, slušanje nižih oblika (opera) u pravilu je najjednostavniji, pa dakle i primitivni estetski doživljaj, koji je, kako kaže Andreis, sličan užitku u golicanju živaca. Opera nastoji da nizom uzastopnih slika, koje formira navodnim jedinstvom muzike i riječi, izazove u nama neki doživljaj.« (Studentski list, 15. XII. 1959.).

Polemički esej

E, pa lipi moj i dobri Igore – ne može! Nije opera nikakav »niži oblik« muzike iliti glazbe, već upravo suprotno: opera je kraljica među svim umjetnostima. Jerbo, ona uključuje i riječ i ton, dakle i glazbu i književnost, zatim kostimografiju i scenografiju, dakle arhitekturu; pa onda i pjevačke i glumačke vještine, riječju scenski nastup…

Sve kupi u se, poput mora: i ono vizibilno i auditivno, i ono taktilno i ćutilno, i ono duhovno i senzibilno… Po svemu ovome opera se može smatrati i – pretečom filma! Na relaciji od riječi i geste, do slike i tona, izravno i uživo, u prostoru i vremenu…

Ovaj svoj ogled Igor zatvara mišlju: »Opera je danas nepotrebni anahronizam, koji imanentno nosi vlastitu propast. Doba njene vladavine je prošlo, nastupa doba ‘čiste muzike’.« U kolikoj je mjeri pokušaj ovog pretencioznog proročanstva propao, pokazala je sve veća popularnost opere što je uslijedila u sljedećim desetljećima po svem svijetu.

U bivšoj državi doživjela je kultni status na Splitskom ljetu (zadržan do danas), a tome je zacijelo pridonijela i Ljetna pozornica u Opatiji. U kolikoj mjeri su sve vrijeme posjećene kuće od milanske La Scale do njujorške Metropolitan Opere, od londonskog Covent Gardena do pariškog Palaisa Garnier, od Bečke državne opere do Kirov Opere u Petersburgu, od moskovskog Boljšoj Teatra do Teatra Colón u Buenos Airesu…, ne treba ni govoriti.

Igor, međutim, ne odustaje, pa cijeli jedan tucet godina kasnije (u povodu zagrebačke izvedbe opere »Samson et Dalila« Camillea Saint-Saënsa), u tada jednoj od najčitanijih novina u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, Vjesniku u srijedu, objavljuje vrlo egzaltirani polemički esej »Rezignacija pred operom«.

Cijelo to vrijeme nije promijenio stanovište o operi kao vrsti, samo ga varira i ovako efektno poentira: »Opera je prevladana glazbeno-scenska vrsta. U tristotinjak godina svoje prevlasti (XVII. – XIX. st.), u njoj su iscrpljene sve pretpostavke koje su bile njen razlog postojanja.

Dvadeseto stoljeće zalupilo je operi vrata u lice: ‘Opera je postala prije muzej prošlosti, nego laboratorij budućnosti’ (Guy Bernard). Sve ono značajno, što je napravljeno na području glazbeno-scenskog izraza (recimo ‘Wozzeck’) u našem stoljeću – to jednostavno poriče samu operu.

Kao grobar i drame i glazbe, ona danas više nije moguća: prevladani su društveno-klasni, kulturno-povijesni uvjeti koji su je omogućavali, a glazbeno glumište otišlo je svojim novim, posebnim smjerom.

Prema tome, treba biti na čistu: kad se danas još igramo izvođenja opernih djela, onda mi samo parfimiramo staru kožu koja zaudara. Opera više nije nikakav ‘kulturni događaj’. Ona je muzejski predmet i baratati njime znak je pažnje prema prošlosti i tradiciji, ali pažnje koja nas se vrlo malo tiče, koja nam gotovo ništa ne govori i koja nas zamara.

Nacionalna glazbeno-scenska kultura, usredotočena u jednoj velikoj kući (kao što je HNK), može se samo crvenjeti ako se nađe svedena na takvu pažnju.« (VUS, 10. III. 1971.). Ali, na sve ovo prilijepio bih onaj isti komentar kojim sam popratio i prethodni njegov citat.

Operi je odzvonilo

Kasnije je Igor objavio još dva eseja ove vrste, u kojima je pokušao zatući posljednji čavao u lijes opernoj umjetnosti. Kao i dosad, i ovdje je lijepo ne slagati se s Igorom, jer su njegove protimbe i invektive vazda intrigantne i originalne.

U prvoj od njih, već naslovom »Opera je mrtva« momentalno potvrdno odgovara na retoričko pitanje kritičarke Zdenke Weber »Je li opera mrtva?«, što je ona bila napisala u listu Oko (16. V. 1973.), u povodu izvedbe opere Vojnici Bernda Aloisa Zimmermanna u Zagrebu posredstvom gostovanja opernog ansambla iz Düsseldorfa.

Nije se, naravno, Igor na tome zaustavio, nego je nastavio ustrajno živcirati »sve ljubitelje opere i one koji će to tek postati«, kako je to lijepo bio smislio reći Dražen Siriščević u svojem televizijskom serijalu »Opera Box«.

Reče, dakle, Igor: »Svi pokušaji oko ‘oživljavanja’ opere, oko šminkanja te ofucane lake dame, ne bi li se ona nekom naivčini mogla ponuditi pod rosnu djevicu, sliče otprilike na poduhvat da se lešina kakvog mastodonta, pronađena dobro uščuvana u gromadi leda, vrati normalnom funkcioniranju i životu u današnje vrijeme (…)

Pretpostavke suvremene glazbe posve ukidaju šansu da ona i dalje bude reprezentativnim oblikom (građanske) kulture, a razvoj modernog teatra odavno je učinio smiješnim i bacio u ropotarnicu scenske dimenzije opere (…) Ne, ne: opera nema više nikakvih šansi.« (Oko, 30. V. 1973.).

Drugi tekst bio je komentar na gostovanje Zagrebačke opere u Torinu i naslovljen je duhovito: »Porez u korist opere«. Budući je pozitivno odzvonilo to gostovanje u Pijemontu, i kod tamošnje kritike i publike, Igor je uobičajeno okrenuo pilu naopako konfabulirajući kako sad Talijani mogu u kolonijama dolaziti u Zagreb na uživanje u operi.

Igor će: »Naši izvještači, koji su sa ansamblom spomenute Opere (i na njen trošak) boravili u Italiji, spremno su nam prenijeli sve pohvale koje su tamo pobrane, ne bismo li mi, nezahvalnici jedni, doživjeli zadovoljstvo zbog takva uspjeha (…)

I što sada? Pretpostavlja se, da bismo trebali kričati od sreće što smo uspješno dali opersku lekciju Talijanima, koji su tu nesretnu operu izmislili. Nije nego! (…) Zamislite, čak ni Talijani danas više nisu u stanju izdržavati svoje operne kuće, već svoje melomane upućuju nama!

Ti vražji kapitalisti, ako ćemo tako, koji su operu izmislili, više nemaju ni volje, ni sredstava da se s njom prave važni, već to prepuštaju socijalističkom društvu! (…) Operi je odzvonilo, pa to znaju čak i oni koji su je stvorili, jedino se mi razmećemo teškim društvenim parama ne bismo li zabljesnuli bijeli svijet.« (Mladost, 25. IV. 1974.).

Opera nije mrtva!

E sad, računam kako Igor nije imao priliku čuti rane opere Borisa Papandopula, ali je mogao biti na Splitskom ljetu 1970. godine kad je 14. kolovoza na Peristilu praizveden njegov »svečani glazbeni prikaz« »Marulova pisan«, prema libretu Vojmila Rabadana, s obzirom na to da je tada pisao i o, primjerice, Papandopulovom antologijskom oratoriju a capella za muški zbor i soliste, »Muka Gospodina našega Isukrsta po Ivanu«, izvedenom u splitskoj katedrali Svetog Duje 10. srpnja, mjesec dana prije praizvedbe spomenute opere.

Foto Vedran Karuza

O tome je bio objavio u Vjesniku panegiričan tekst. Pa se mogao uvjeriti kako je doista »opera živa«, kako publika hrli na predstave i kako su gledališta stalno bila puna. Ali, njemu je jedan od ciljeva svakako bio i provokacija, pa je u reakcijama kazalištaraca i onih što se s njim nisu slagali, uživao kao u najboljem jelu uz najbolje vino…

Također, Igor nije imao priliku čuti ni neke ine neizvedene opere hrvatskih autora, poput sjajnog djela Jakova Gotovca, »Petar Svačić« (1992.), koja je praizvedena tek nakon Gotovčeve smrti i po prestanku njegovog pisanja glazbenih recenzija u novinama.

Recepcija te opere među publikom i u Zagrebu i u Splitu, naravno, demantira Igorove »radikalne« stavove, a pogotovo ih pobija opera »Judita« Frane Paraća (2000.), skladana u tradicionalnom duhu, ali uz moderne i ritmičke i harmonijske inovacije, koja je ostvarila epohalan uspjeh i na praizvedbi i na kasnijim obnovama i premijerama. Iste atribucije mogu se pridometnuti i uz operu »Lennon« (2023.) Ive Josipovića, što nedvosmisleno potvrđuje aksiom kako zaista – opera nije mrtva!

Porez na opernu umjetnost

A propos vrckavog zagovaranja nametanja poreza na opernu umjetnost – budući se financira iz javnih sredstava u nacionalnim kazalištima, a da pritom istodobno u njoj uživa tek malen postotak građana, uglavnom gorljivih ljubitelja – e, tu bi i danas u nas Igor naišao na brojne istomišljenike i podupiratelje… Našlo bi se, nažalost, i onih koji bi bili spremni dati i institucionalni suport eutanaziji ove mondene kazališne forme.

Igorov čest supolemičar iz mladosti, Predrag Matvejević, u jednom od svojih pamfleta bio je napisao i ovo: »Poznato je kako je Mandić istisnut kao čir iz našeg glazbenog života, gdje je pokušao biti, pored ostalog, muzičkim kritičarom (!).

Siguran sam da nisam jedini koga zanima tko su stručni recenzenti koji su dali pozitivan sud i vlastite potpise za knjigu koju Mandić najavljuje u svojoj anticipiranoj bibliografiji pod naslovom ‘U sjeni ocvale glazbe’.

Naime, zar postoji negdje u svijetu dvoje takvih stručnjaka?« (Oko, 30. X. 1975.). Konkretno, Igor na ovaj pasus nije reagirao, premda je Matvejevića častio vrlo dovitljivim sarkastičnim epitetima i figurama, poput one da je on bio – »birokritičar«…

Samo, nekako sam siguran kako do toga nije došlo ne zbog moguće njegove pokunjenosti ili priznanja otrovne, i, pomalo nekorektne opaske; nego iz razloga što je Igor imao itekako više valjanijih i atraktivnijih razloga za daljnje njegovanje i provođenje polemičkih razračunavanja, koji su ionako trajali u nekoliko ping-pong sesija pa, da je tekstove obaju takmaca bilo metnuti među korice zajedničke četveroručne knjige, taj bi možebitni svezak premašio gabarite libra od nekih 150-ak stranica.

Igor je bio odustao od odgovora iz razloga što je bio suvereniji i Matvejeviću superiorniji na glazbenom poprištu, kao što je i inače bio i suveren i siguran i superioran u svemu čime se bavio. Da, bit će da uvijek i nije bio u pravu, ali svaki put bio je dojednom porom svojega bića uz ono što piše i govori, vođen slobodom koju je uzimao sebi u boj, te koju je opet dojednom porom svojega bića bio spreman omogućiti i dati drugome.

Operomanija

Velika je, dugačka i vrlo vibrantna priča o Igoru Mandiću kao glazbenom kritičaru i muzičkom polemičaru. Kao i u inim sferama gdje je nerijetko bivao začetnikom, pionirom i protokulturologom općenito, i ovdje je nerijetko izazivao i prepast i sablazan, i osioni paroksizam bijesa i agresivne provale oduševljenja.

Poseban je bio i stoga što i kod protivnika i kod onih koji se nisu slagali s njim, nije nailazio na izostanak poštovanja. Možda je to zato što je u ljudskoj podsvijesti nekako prirodan čin svrstavanja na stranu hrabrih, na stranu trajno napadanih, na stranu onih pojedinaca na koje se ide ili kolektivno ili s pozicije moći.

Zato se Igor, bit će, i odvažio biti makar i fiktivnim mrtvozornikom jedne ideologije, operomanija recimo da se ona zove, i oveći je napor uložio u propagandu ne bi li baš on bio ceremonijalni čekićar zadnjeg čavla u lijes toj čudnoj i čudnovatoj umjetnosti – opernoj umjetnosti.