Premda su kroz povijest čovječanstva vremena i razdoblja bila obilježena tehnološkim revolucijama, posljednje doba koje je izrazito obilježilo naš način života moderno je doba, u kojem je industrijska revolucija odigrala ključnu ulogu u razvoju gospodarstva i društva. Na isti način može se potvrditi da je u suvremeno doba glavni događaj digitalna revolucija. Ukratko, digitalno je doba ono vrijeme koje obuhvaća početak, apogej (najudaljeniju točku, op.a.) i vrhunac digitalne i informacijske revolucije s kraja 20. i početka 21. stoljeća.

Takvu definiciju, među ostalima, bilježi portal hr.economy-pedia.com, iako u teorijskom smislu tema »digitalno doba« sadržava cijeli niz aspekata, izazova i tumačenja u širem i dubljem društvenom kontekstu posljednjih godina i desetljeća. Naravno, aspekt koji upućuje na potencijalnu i stvarnu opasnost od ubrzanog tehnološkog i tehničkog razvoja i napretka nezaobilazan je u svim ne samo teorijskim nego i praktičnim raspravama vezanim uz digitalnu transformaciju, koja se nameće kao krajnja odrednica društva koje iz sadašnjosti sve brže korača (trči) prema budućnosti blagostanja ili neizvjesnosti kad je u pitanju sam opstanak ove naše civilizacije u sve izraženijoj borbi s prirodom, koja evidentno uzvraća udarac ljudima, koji tu istu prirodu desetljećima devastiraju uime njegova veličanstva napretka. No to je šira i kompleksnija priča, koju ćemo ipak ostaviti za neku drugu prigodu.

Europski program

Vratimo se, dakle, u okvire digitalne transformacije kao aktualne agende, njezinim pozitivnim i negativnim stranama. I tu odmah treba iskaknuti nekoliko činjenica. Kao prvo, Europska komisija proglasila je Digitalno desetljeće Europe, što je važno i za Republiku Hrvatsku kao odgovornu članicu EU-a. Drugim riječima, Europa nastoji omogućiti poduzećima i građanima da iskoriste održiviju i prosperitetniju digitalnu budućnost u kojoj je na prvom mjestu čovjek. Lijepo to zvuči, iako još uvijek postoje mnogi izazovi povezani s digitalnom transformacijom, pri čemu je glavno pitanje, s obzirom na okolnosti u kakvima je Europa/EU posljednjih godina (ukrajinski rat, ekonomska kriza, sankcije Rusiji, energetika, migracije…), koliko je tako ambiciozan plan EK-a zapravo izvediv i održiv prije ulaska u treće desetljeće 21. stoljeća. No budimo optimisti, pa navedimo u nekim osnovnim crtama kako bi se trebao odvijati put u digitalno desetljeće.

Programom politike za digitalno desetljeće do 2030. uspostavlja se godišnji ciklus suradnje radi ostvarenja zajedničkih ciljeva. Taj okvir upravljanja temelji se na godišnjem mehanizmu suradnje koji uključuje Komisiju i države članice. Mehanizam suradnje sastoji se od: strukturiranog, transparentnog i zajedničkog sustava praćenja u kojem se napredak u ostvarenju pojedinog cilja do 2030. mjeri Indeksom gospodarske i društvene digitalizacije (DESI); godišnjeg izvješća u kojem Komisija ocjenjuje napredak i daje preporuke za djelovanje; strateških planova svake dvije godine prilagođenih za digitalno desetljeće, u kojima države članice ukratko izlažu donesene ili planirane mjere za ostvarenje ciljeva do 2030.; mehanizma za potporu provedbi višedržavnih projekata, konzorcija za europsku digitalnu infrastrukturu.

Osnovni smjerovi djelovanja pokazuju kako će EU napredovati s obzirom na trenutačne trendove, a zacrtani smjerovi djelovanja pokazuju u kojem se smjeru godišnji napredak treba kretati da bi se ostvarili ciljevi do 2030. godine. Komisija će na temelju razlike između procijenjenih trendova i idealnog smjera djelovanja moći pratiti u kojim je područjima potreban dodatni trud. Komisija će do lipnja 2026. preispitati ciljeve s obzirom na tehnološke, gospodarske i društvene promjene.

Što se pak Hrvatske tiče, oko toga nema nikakvih dvojbi i Vlada je potpuno predana provedbi plana koji je zacrtala Europska komisija. I sam premijer Plenković naglašava da je digitalizacija države i gospodarstva jedan od glavnih ciljeva u ovom desetljeću. Tom zamahu razvoja i napretka daju svoj prilog dakako i financijski fondovi EU-a – još početkom veljače prošle godine iz EU fonda osigurano je dvije milijarde eura za ciljeve digitalne transformacije, a i ove, 2025. stižu nova sredstva, pa je dojam da RH ide u dobrom smjeru. Ili, kako to opetovano naglašava Plenković: »Digitalna tranzicija jedini je mogući put da ulovimo korak s četvrtom industrijskom revolucijom i da uopće možemo pratiti što radi umjetna inteligencija i kako ju regulirati.«

Duga povijest straha

I tu sad dolazimo do onog dijela cijele priče koji je i najintrigantniji, a to je aspekt digitalne transformacije koji se veže uz umjetnu inteligenciju. Taj kontekst u tolikoj je mjeri posljednjih godina eksponiran da se sve čini vrlo kaotično, pri čemu katastrofični i senzacionalistički narativ postaje dominantna medijska odrednica, koja u svekolikoj industriji straha kojoj smo izloženi dodatno izaziva negativni odnos prema ne samo umjetnoj inteligenciji (UI) nego i razvoju i napretku društva općenito.

Zato je posve razumljivo što u širim raspravama digitalna transformacija, ne samo u teoretičara urote nego i u posve ozbiljnih znanstvenika i kompetentnih analitičara, poprima konotacije digitalnog totalitarizma, uključujući i onaj dio koji se odnosi na ulogu i značaj umjetne inteligencije. Zapravo je povijest straha od umjetne inteligencije duga i krcata nesporazumima. Primjerice, početkom 19. stoljeća, tijekom industrijske revolucije, raširio se strah među obrtnicima i radnicima da će ih zamijeniti strojevi. Taj su strah najviše širili oni koji su bili poznati kao »stručnjaci« u svojim područjima. Ubrzo se to pretvorilo u nemire – ljudi su u Velikoj Britaniji organizirano napadali tvornička postrojenja s novim strojevima i uništavali strojeve silom. Taj se pokret zvao Luditi. Možda nećete vjerovati, ali ljudi su se nekoć bojali telefona. Od izuma do široke upotrebe trebale su proći godine i godine jer su »stručnjaci« tvrdili da telefon može biti opasan. Čak i kad su ga kupili, u mnogim kućanstvima ljudi su se bojali biti blizu telefona dok je oluja i grmi jer se vjerovalo da telefon privlači grmljavinu, pa vas može ubiti.

Takvih i sličnih primjera iz moderne svjetske povijesti ima koliko hoćete, ali uvijek se ponavlja manje-više ista priča: kod svakog važnijeg tehnološkog izuma prvo na scenu stupa strah. Prirodno je da se čovjek boji svega što je novo i što još nije dovoljno isprobao, to je zbog opreza. Međutim, propagiranje i potenciranje straha najčešće dolazi od onih koji imaju neku osobnu korist od zaustavljanja ili sprečavanja napretka. Strah od telefona i izmjenične struje nisu širili nekakvi bezvezni ravnozemljaši, nego stručnjaci, znanstvenici i novinari.

Mogli bismo tako ponavljati primjere do sutra jer doista ih je mnogo. Povijest se konstantno ponavlja. Tako bismo trebali gledati i na propagandu koja je već u zamahu, a riječ je o propagandi usmjerenoj protiv umjetne inteligencije. U svakom slučaju, bez obzira na to što mislili o novim izumima, jedno je sigurno – napredak je nemoguće zaustaviti, zaključuje Mario Nakić, novinar, poduzetnik, web developer i programer, u svom nadahnutom tekstu za liberal.hr.

Bombastične prognoze

Doduše, valja biti oprezan, jer oprez je majka mudrosti, ali se ne treba bojati novih tehnologija, pri čemu svako pretjerivanje vodi prema kaosu i opasnim varijantama moguće budućnosti (zlouporabama od politike, nedemokratskih režima…) umjesto prema redu, prema bezumlju umjesto razumu, prema zlouporabi razvojnih mogućnosti tehnologije i umjetne inteligencije (prije svega) umjesto prema prilagodbi i odgovornosti.

Zato bombastične prognoze koje dodatno potenciraju i mediji (tiskani, elektronski, društvene mreže…), poput onih da će tehnološke kompanije postati »samozvani arbitri ljudskog dobra«, ali i da će kontrola nad ljudima biti takva da će komunizam i fašizam izgledati kao bajke, treba uzeti s krajnjom rezervom, više kao puki senzacionalizam, žutilo i crnilo. Naravno, s rezervom valja uzeti i cinični komentar, primjerice, slavnog (i prebogatog) holivudskog filmaša Jamesa Camerona, koji upozorava da bi budućnost mogla biti strašnija od scenarija iz Terminatora, njegova »proročanskog« djela, u kojem globalna umjetna inteligencija/mreža Skynet preuzima kontrolu i kreće u rat protiv ljudi. Doduše, o ljudima ovisi hoće li sami sebi zakuhati takvu sutrašnjicu, pa se i komentar koji kaže da je UI u biti samo odraz onog što su ljudi – dobra u mjeri u kojoj smo dobri, a zla u mjeri u kojoj su ljudi zli, nameće kao razuman zaključak.

Uostalom, kao svako prethodno doba, i ovo je naše digitalno u osnovi (ne)ravnoteža između dobroga i lošega, pozitivnih i negativnih dosega, pluseva i minusa, moći i nemoći politike, znanosti, demokracije također, zapravo svih aspekata društva koje se razvija i napreduje kroz izazove, kreacije, inovacije, ali i zastranjivanja i devijacije, koje se događaju i koje su neizbježne, ali ih uvijek možemo i moramo svesti na minimum učinka za ljude i civilizaciju u kakvoj živimo, radimo, volimo se i mrzimo, i na kraju svi umiremo. Osim umjetne inteligencije, spremno će uzvratiti cinik u nama.

HRVATSKI MEDIJI: Pozitivan do neutralan stav prema UI-ju

Hrvatski mediji imaju pozitivan do neutralan stav prema umjetnoj inteligenciji i ističu prednosti UI tehnologije u medicini, sigurnosti i obrazovanju, pokazalo je istraživanje netom objavljeno u znanstvenom časopisu Medijska istraživanja. Istraživanje koje su provele dvije studentice doktorskih studija Medija i komunikacija na Sveučilištu Sjever, Ivana Erceg Matijašević i Martina Baričević Debelec, zajedno s profesoricom toga studija Ljerkom Luić, imalo je za cilj utvrditi percepciju umjetne inteligencije u hrvatskim medijima. Analizirano je 45 članaka objavljenih od travnja do rujna 2023. u hrvatskim medijima čija je središnja tema bila umjetna inteligencija prikazana u kontekstu inovacija i transformacije društva prema današnjim potrebama. Sve u svemu, istraživanje sugerira da novinari prepoznaju i priznaju prednosti UI tehnologije i praktičnu primjenu uz svijest o mogućim izazovima i rizicima.