Tako se nekako moralo desiti, valjda po Murphyjevom zakonu, da čim je Hrvatska ušla u eurozonu, dakle izgubila vlastitu valutu, da je došlo do snažnog rasta inflacije. Godinama ranije nije se dešavalo ništa, cijene su bile stabilne, kao i kuna, a na inflaciju su već svi bili pomalo zaboravili i gotovo da se činilo da je otišla u ropotarnicu povijesti zajedno s bivšom državom Jugoslavijom.

A onda 2022., godina u kojoj se inflacija krenula vraćati na velika vrata i godina u kojoj smo naposlijetku dobili zeleno svjetlo za ulazak u eurozonu. Već se tada itekako vidjelo da se nešto veliko iza brda valja, globalno i, naravno, potpuno neovisno o nama, ali nismo se dali pokolebati te je euro uveden 2023.

Tako je već prva godina s novom valutom bila obilježena izvanjskim inflatornim pritiscima, a povrh toga i borbom sa zaokruživanjem cijena te rastućim trgovačkim maržama. Ta borba i danas traje.

U desetljećima s kunom inflacija je, tako se valjda potrefilo, i u svijetu bila pomalo zaboravljeni fenomen. Središnje banke održavale su stabilnost cijena, a HNB je to činio kroz stabilnost deviznog tečaja.

Kada bi previše deviza, najčešće eura, ulazilo u zemlju, otkupio bi ih, imobilizirao i otiskao kune, štiteći ih tako od aprecijacije, odnosno jačanja. Kada je u periodu zadnje globalne krize došlo pak do značajnog odljeva deviza, naša se središnja banka latila nakupljenih deviznih rezervi pa njima stala braniti kunu od deprecijacije ili slabljenja.

Kroz održavanje tečaja stabilnim, utjecalo se i na razinu cijena, odnosno sprečavalo se da se rast cijena prelije preko kanala tečaja. No, jaka kuna činila je domaću robu skupljom za inozemstvo, a inozemnu jeftinom na našem tržištu.

Tečaj kune je stoga često bio na meti kritika kao prejak i destimulirajući za izvoz, a previše stimulirajući za uvoz. I dok smo imali kunu ljudi su većinom štedjeli u eurima, a u središnjoj banci to su tumačili strahom od inflacije naslijeđenim iz Jugoslavije kojoj je inflacija gotovo pa bila zaštitni znak.

Bar kad je ekonomija u pitanju. Sad već pomalo i eurozona počinje nositi tu asocijaciju. Dosta nezgodno, reklo bi se. Karma? Zaključivanje po sličnosti zove se analogija (od pojedinačnog na pojedinačno) i podložno je logičkim pogreškama.

No, jezične igre su nepredvidive. Wittgenstein bi možda na pitanje što je inflacija odgovorio nešto u stilu, zapitaj se gdje si naučio značenje te riječi, na kakvim primjerima, u kojim jezičnim igrama (prema: Filozofijska istraživanja, paragraf 77).

Čim se dakle, u maniri filozofije običnog jezika, zapitamo gdje smo i kada upotrebljavali riječ, te u kojim smo je jezičnim igrama čuli, tu smo u konkretnom slučaju odmah na Jugoslaviji. Još uvijek živuća jezična igra. Žao mi je.

Uglavnom, uvođenjem kune ranih devedesetih stabiliziran je tečaj pa i cijene, kako se to voljelo naglašavati. Inflacija, kako je i opisano, općenito nije više bila neki problem. Problem je, pogotovo nakon krize 2008., bio potaknuti rast, a onda se konkretno monetarna politika ECB-a priklonila tiskanju novca i čak negativnim ključnim stopama koje su se održale sve do ljeta 2022.

Tada se konačno s njima krenulo uzlazno, ali se još nije očekivalo da će pritisci na cijene biti tako dugotrajni i snažni. Potom su se pretvorili u dvoznamenkasto galopiranje.

Poklopilo se tako da smo u eurozonu ušli baš u vrijeme najveće eskalacije inflacije kakvu nismo vidjeli godinama, desetljećima. Možda, dakle, i nije bilo najzgodnije vrijeme.

I to ne samo zato što smo se odrekli monetarne politike koja je upravo zadužena za suzbijanje inflacije, baš onda kada bi nam najviše trebala, nego i zato što je sam taj proces dolio ulje na vatru: preko noći oslobođena je velika većina bankarskih rezervi, povećavajući do enormnih razmjera novčane viškove, plus što banke grcaju od likvidnosti uslijed rasta kunskih depozita koji su se u ogromnoj količini slili prema njima radi automatske konverzije.

Iako su te »bivše« rezerve poslovnih banaka već uvelike isisane iz sustava (odlile su se prema bankama maticama što je bio ogromni odljev kapitala iz zemlje), povećanje depozita banke je navelo da nude niske kamate na štednju, ali i relativno niže kamate na kredite u odnosu na ostatak eurozone.

Takve kamate onda potiču potrošnju, podizanje gotovinskih, potrošačkih i nenamjenskih kredita, koji dodatno pro-inflatorno djeluju. Te relativno niže kamate predstavljene su. međutim, kao uspjeh. Nešto što ne bismo imali da nismo postali članica eurozone.

Ključna stopa u eurozoni u to je vrijeme već bila relativno visoka, no domaća eksplozija likvidnosti uz iznimno ekspanzivnu fiskalnu politiku plaća stvorile su inflatornu spiralu koju bi i dalje trebalo zauzdavati, no ne zna se kako, pa se spominje pečenje kifli i slično.

Monetarne politike, one koja bi do kraja razumjela našu situaciju – nema. I samo njeno gašenje, kakva god da je bila, u ovim je uvjetima proizvelo šok. Dakle, više je faktora, ali tu još nije kraj.

Eurozona nije posve optimalno valutno područje, a konkretno baš Hrvatskoj sada nikako ne odgovara monetarno popuštanje. Veliki dio eurozone izborio se nekako s inflacijom pa ECB s pravom cijeni da je vrijeme za rast kamata, jer kod njih, negdje na zapadu, nema rasta.

Kod nas raste potrošnja, svi se zadužuju, kupuju i prodaju, plaće su u nekim sektorima enormno rasle, potražnja je velika, hvalimo se višim BDP-om, pa je u tome i razlog rastu cijena. Uz, naravno, trgovačku logiku koja to ne želi propustiti.

Dio zaposlenih kojima plaće nisu rasle, te umirovljenici s niskim mirovinama, postali su žrtve monetarne tranzicije. Onaj tko govori da nismo imali što izgubiti, nije posve u pravu. Monetarna politika, dok smo je nominalno imali, koliko god bio ograničen njen manevarski prostor, ipak se nekako vodila.

Možda »srednjevjekovnim« metodama jer kanal kamatnjaka nije funkcionirao. No, propisivanjem raznih rezervi i doslovno kapitalnim restrikcijama se količina novca ipak mogla kontrolirati. Sve je to sada prohujalo kao vihor.

A slučaj je htio da baš sada i globalno udari inflacija i da se baš jako dobro vidi koliko nam i onakva, uvelike krnja bivša monetarna politika, upravo fali. Guverner Vujčić, istina, sjedi za stolom u Frankfurtu i su-kreira zajedničku monetarnu politiku.

Ako je i spomenuo pregrijanost domaće ekonomije kojoj i dalje trebaju visoke ključne stope, nije ga bilo teško nadglasati. Ništa tu nema osobno: eurozona su prosjeci, a na prosjeke najviše utječu veliki. O efektu eura na cijene neću ni govoriti.

To je ionako jednokratno i tehničko pitanje; trenutno dosta vidljivo, ali i nije u tome poanta, nego kada, kako i zašto se prelazi u novo monetarno područje. Kako vidimo, robni izvoz pada, a robni uvoz iz eurozone raste.

Integriranje ima najviše smisla kada su zemlje na sličnom stupnju industrijskog razvoja. Ako je neka industrijski puno razvijenija, ima više koristi od integracije. Ove druge postaju puko tržište.

Sada da sve skupa ponovno sagledamo iz drugog kuta. Kako je opisano, ova tvrdokorna inflacija koja je krenula globalno još negdje prije tri godine (uslijed šokova pandemije, ratova, pokidanih dobavnih lanaca, većih ulaznih cijena, energetske krize itd.) nije bila primarno monetarni fenomen.

Nastala je uslijed šokova neekonomske prirode na strani ponude, no prebacila se vrlo brzo na potražnu stranu. To znači da se počela ugrađivati u očekivanja, a onda i dohotke, pa potom opet u cijene, tvoreći tako inflatornu spiralu.

Inflacija je stoga ipak, kako bi rekao Milton Friedman, uvijek i svugdje monetarni fenomen. Možemo se dakle slagati ili ne s Friedmanovim (neo)liberalnim tezama koje je prenio i na druga polja izvan ekonomskog.

Kapitalizam i sloboda, što je naziv one poznate Friedmanove knjige, te ideja da novac briše razlike među ljudima, jer nije bitno tko novac donosi, bitno je »samo« da ga se ima, čak ukazuje i na neki kozmopolitski karakter ekonomije, o čemu liberali vole govoriti.

Klasni problem i problem nejednakosti se naravno time potiče. No, ako se nekoga može konzultirati oko pitanja inflacije, onda je to valjda ipak on: monetarni kontrarevolucionar koji je jedva dočekao da Keynesovu revoluciju, bar u dijelu u kojem se ona bavi neefikasnošću monetarne politike, može proglasiti promašenom, pozivajući se na kvantitativnu teoriju novca još jednog velikog američkog ekonomista Irvinga Fishera. Friedman i Anna Schwartz napisali su 1963. Monetarnu povijest SAD-a, a Fisher je pola stoljeća ranije postavio varijantu one poznate jednadžbe prema kojoj razina cijena ovisi o količini novca u optjecaju, uz neke popratne »detalje«.

Budući da je tih godina koje su označile početak pada koncepta države blagostanja i početak uspona neoliberalizma inflacija postala problem, vjerojatno i zbog dugog razdoblja fiskalne ekspanzije, monetarna politika ponovno je dobila na značaju i zasjala novim sjajem.

Što bi Friedman rekao na ovo danas? Mogu samo pretpostaviti da bi ponovio svoje zaključke da je inflacija monetarni fenomen i da monetarna politika može utjecati na količinu novca u optjecaju, povlačeći je i podižući ključne stope, no da je zapravo najefikasnija kada ne radi prevelike zaokrete, kada ne ide u ekstreme i kada svoje djelovanje svodi na kontinuirano održavanje određene umjerene stope rasta nekog monetarnog agregata tako da podmazuje ekonomski proces i ne izaziva i dodatne poremećaje.

Za Friedmana novac je važan, ali je bolje ne previše njime manipulirati jer na dugi rok ostaje samo inflacija. A sjetimo se što se u eurozoni događalo tijekom pandemije, ali i prije toga: ogroman je novac naglo upumpan u sustav, da bi se potom opet naglo, ali i prekasno, krenulo u suprotnom pravcu.

OK, u redu je da monetarna politika djeluje – na to ovdje i pozivam – no recimo da je pravi monetarni ringišpil osjetila najviše naša mala zemlja izložena velikim promjenama. Guverner Vujčić je, kada bi ga se ranije, u doba niskog rasta, pitalo što može učiniti monetarna politika znao odgovarati onom poznatom izrekom da je monetarna politika efikasnija kada zateže (konopac), nego kada konopac gura.

Misli se da bolje može djelovati kada je potrebno uvoditi restriktivne mjere zbog pregrijanosti ekonomije, nego što može npr. potaknuti rast u uvjetima recesije (tu brže djeluje fiskus). To s konopcem je stara izreka u monetarnim krugovima, skupa s onom da »možeš konja dovesti do vode, ali ga ne možeš natjerati da pije«.

Baš je dakle šteta da je HNB izgubio ovlasti baš sada kada je moglo doći do izražaja to o čemu je Vujčić govorio. Kako je HNB stabilnost cijena održavao prije, pa valjda bi, da je u prilici, nešto učinio i sada. No, sada imamo zajedničku monetarnu politiku i strukturno više ništa ne smiju sami.

Što se tiče ECB-a, očito ima slabe karike u djelovanju monetarne transmisije, a pitanje je hoće li se s vremenom to harmonizirati. No, utješno je da jezične igre nisu okrenute samo u prošlost, nego uvijek nose i potencijal promjene.