Probudiš se jutrom i možeš birati. Uvijek je tu mogućnost odabira. S jedne strane recimo lagana tjelovježba, kava s ukućanima, nježna pjesma što s radija svira za dobro jutro, a s druge krmeljave oči i drhtave ruke što dočekati ne mogu da prelete portale i odmah u venu ubrizgaju porciju najnovijih vijesti.

Lijevo na ekranu tako požar koji guta i kuće i ljude u Los Angelesu, a desno Elon Musk koji, evo piše, čini sve ne bi li skinuo s vlasti britanskog premijera nakon što je, kažu, praktički smijenio kanadskog.

S jedne strane ekrana prirodna katastrofa kojoj smo i sami kumovali vlastitim prezirom i ignoriranjem prirodnih nekih zakonitosti, a s druge čovjek katastrofa kojem je okrutna igra sudbine dala i da bogohulno koristi ime Teslino, i da zaradi ogromne novce, i da se svakim danom više igra boga koji misli da može iz svog vlastitog ureda krojiti države, granice, političke sustave.

Jedno je imati tu u susjedstvu lika koji u strahu od gubitka vlasti i u želji da bude veći Ilija Čvorović od Ilije Čvorovića vidi špijune i špijunke u svakom studentu, pa i onom hrvatskom, ali imati Muska na zaslonu ekrana opako je, da prostite, sranje. No, do tog smo dotjerali.

Uvijek je u siječnju tako nekako ajme, pogotovo ako niste dio kolone onih koji makar kakvim odlaskom u inozemstvo na skijanje priušte sebi mrvu zimskih radosti jer zimske radosti, tko zna zašto, vole.

Što se imalo, potrošilo se, što se jelo, pojelo se, što se pilo, popilo se. Dubai fritule doimlju se poput lanjskog snijega što ga je bolesna južina otopila preko noći. Na naplatu dolaze računi, računi koji će biti nikada veći sudeći i prema inflaciji koja nema namjeru stati.

Kako bi i stala kad trgovci promptno reagiraju na svaki našu slabost, pa ako je primjerice naknada za povratnu ambalažu skočila koji cent eto ti njih kako momentalno povisuju cijene pića svake vrste. Nema džabe!

Ima da je najskuplje u Europi! Siječanj je, najčešće je tako, depresivan skroz. I da na svijetu nije ljudi poput Muska i njegovih obožavatelja diljem svijeta, da nije milijardera koji valjda ništa pročitali nisu i nijedan film gledali nisu pa i dalje vjeruju da se novcem može sve, bio bi taj prvi mjesec u godini štuf.

Štufo je, ali onako mrvu, i kad shvatiš koliko je u pravu bio Bill Nighy kad u filmu »About time« uči da »svi završimo slično, ostarimo i pričamo jedne te iste priče više puta«. Istina je, lako je svijet u zrelim godinama uloviti kako se i opet hvata nekih starih priča višekratno ispričanih.

To je i zato jer svakim danom više vijesti na ekranu gore, a te stare priče znaju biti ljekovite čak i onda kad se samo čini da je bilo bolje. Čitaš recimo kako roditelji ne daju djeci u školu jer su čuli da će u »njihovu« školu biti premješten učenik problematičnog ponašanja.

Ima taj nekoliko ukora, pravila su takva da ga se moralo premjestiti, ima on potrebnu pomoć u nastavi, tu su i institucije koje, čini se, rade svoj posao, ali roditelji su strahu i ne daju djeci u školu. U strahu su na neviđeno, pušu i na hladno, a sve zato jer žele najbolje svojoj djeci.

Zato ne vjeruju sustavu i ne vjeruju nikome. Zato znaju najbolje. Što li samo nije bilo u redu s roditeljima iz osamdeset i neke!? I kad smo počeli toliko ne vjerovati u sve!? I kad nam je to škola postala tema za izravne prijenose i javljanja, gladijatorska neka arena, a ne mjesto koje bi trebalo garantirati možda i ponajbolje godine življenja!?

Učiteljica se zvala Smilja, isto k’o i učiteljica Robija K. Onda to nije bilo važno, jer u vrijeme kad se ova priča odvila Robija K. još nije ni bilo. Smilja je bila visoka, suhonjava, promukla glasa i brižnoga pogleda.

Imala je stav i gard koji si morao poštovati. Znao si da ga moraš poštovati mada ti to nitko nije rekao, jednostavno si osjećao da je tako jedino ispravno. Prvi demokratski izbori, oni za predsjednika razreda, bili su oni što ih je ona organizirala.

Da se matematika može učiti i izvan učionice i opet je prva, ako ne i jedina, pokazala Smilja. A da problematičnim učenicima treba makar pokušati dati ruku i opet je naučila Smilja. Igor je bio dijete gluhonijemih roditelja.

Prije nego je došao k Smilji u razred dvaput je pao godinu. Još jednom i završit će na cesti, tamo gdje je ganjao motore i vjerovao da je faca kad ga digne na zadnje kolo. Sigurnom se okladom činilo da od njega neće biti ništa, da ni osnovnu neće završiti.

Smilja je mislila drugačije. Smilja je »natjerala« sve učenike u svom razredu da misle drugačije. A nije bilo lako ni najboljoj učenici u razredu kad je uz nju posjela Igora, ni Igoru kad su se pred njega stavili jasni okviri i jasni zadaci.

Bitka je bila i neizvjesna i žestoka. Začudo, roditelji su se držali podalje. Roditelji su vjerovali onom što Smilja radi i onom što im djeca govore. Roditelji su se viđali tu i tamo na kakvom velikom roditeljskom sastanku, primili sve na znanje, a onda bi se stari Marko vratio doma fasciniran ekipom mama što se okupila oko gospođe Parić. Suprugu mu nije smetalo, njoj je samo bilo bitno da na roditeljski ne mora ona.

Teško je, doduše, vjerovati da su baš svi bili oduševljeni što je baš u razredu njihove nejači problematični klinac, baš kao što je onomad u isti razred došao i Saša koji na miru nije mogao sjediti duže od pet minuta, ali od svih nezadovoljstava jači je bio sustav u koji se vjerovalo.

A ako se u sustav i sumnjalo tu je bila Smilja koja je svojim djelom mali milijun puta dokazala da zna što radi. Bila je ona, štono bi se reklo, rođena da bude učiteljica, pedagog od glave do pete, čovjek u kojeg bi se ljudi trebali ugledati.

Pa se osnovna škola pamti na mali milijun načina, mahom dobrih. Pamti se i kao mjesto gdje nas je jedna učiteljica naučila kako smo svi tu negdje k’o isti i kako svakom treba dati priliku. I koliko god puta ovo novo vrijeme dovelo taj nauk na kušnju, nekako je i lijepo i lako i ljudski vjerovati da je ispravno, vjerovati Smilji.

Zato je čitati da za bilo koga u školi nema mjesta nekako tako teško.

Lako je zato u recentnoj priči o roditeljima što djeci ne daju u školu zbog problematičnog dječaka i razumjeti svakog i opet biti ojađen. Teško je klincu kojeg nitko neće i nitko ne zna kako bi s njim. Teško je nastavnicima koji pokušavaju zadovoljiti sve strane, a samo su na udaru svih.

Teško je djeci koji od malena dobivaju poruku da je život teška bitka u kojoj nema mjesta za slabe i slabije, umjesto da ih se pusti da su jednostavno djeca. A teško je i roditeljima koji pod dojmom jutarnjih rituala koji su miljama daleko od kave i tjelovježbe strepe nad potomstvom uvjereni da ih ne smiju ni trena ispustiti iz vida jer baš taj tren iza ugla čeka neke nevolja.

A da sve bude turobnije tu su mediji, fotoaparati, kamere koji samo čekaju da izvijeste s bojnog polja, onako kako su poželjeli poći pred osnovnu školu Prečko pa o tome izvijestiti baš kao da je u pitanju potpisivanje kakvog primirja a ne prvi dan nastave u školi koju je za vazda obilježila tragedija.

Na sreću, roditelji su tu medijsku nakanu na vrijeme i pristojno spriječili.

Ovo je društvo prokockalo povjerenje i to je šteta. Djeci krademo djetinjstvo učeći ih da je bolje biti bez skrupula nego bez para. A kad nema povjerenja, onda je lako uzeti u svoje ruke sve, od pravde do istine. Opsjenari svakih vrsta ionako nas uče sa zaslona mobitela kako je tako ispravno.

A siječanj je, taj vjerojatno najdepresivniji mjesec u godini i evo je i kava u kafićima ozbiljno poskupila, dok Musk traži načina da smijeni britanskog premijera. Svijet nepopravljivo juri prema gorem nošen lažnim vijestima, botovima, raspamećenim lunaticima.

A nema dugo da se sve činilo drugačije pa i to da je moguće da Amerika i Engleska budu zemlja proleterska. Bilo pa prošlo, a gdje to idemo strah je čovjeka i nagađati.