RIJEKA Sutra će u Centru Zamet kadeti Kvarnera 2010 zaigrati protiv Varaždina na startu Jedinstvene kadetske lige. Igrali su Riječani tu ligu i prošle sezone, ali bez previše uspjeha. Bili su posljednji, deseti, s tri pobjede u 18 odigranih utakmica. No, ova sezona nudi velike promjene, u momčadi će, uz nekoliko Riječana, većinom biti igrači iz CEBA-e (Croatian Elite Basketball Academy), akademije Nikole Vujčića, koji se poslije Kostrene i Kraljevice s mladim igračima skrasio u Rijeci. Zašto se vrti oko zaljeva? Zbog idealne pozicije. Na stotinjak kilometara udaljenosti su brojni slovenski klubovi, Italija je blizu, ali i Zagreb, mladim igračima su na dlanu sparinzi s vršnjacima.

Prva suradnja s akademijom Vujčić donijela je samo odlazak mladih igrača 2011. godine, a jedan od njih bio je tada 16-godišnji Riječanin Paolo Marinelli, danas jedan od stožernih igrača prve momčadi Kvarnera 2010. Zbog toga je i sasvim logično pitanje zašto bi sada bilo drukčije? Povijest je učiteljica života… U klubu uvjeravaju da nema ničeg spornog te da je suradnja samo za boljitak kluba, koji treba postati razvojni. Ali razvojni za koga? Pa Split je izgubio na Zametu u Premijer ligi, a protiv Cibone je bilo barem pet meč-lopti.

Pompozno je najavljivan potpis ugovora Kvarnera 2010 s akademijom CEBA, ali sve je ostalo samo na riječima. U Kvarneru 2010 se inače ponašaju kao da su i dalje klub iz Druge lige – zapad, a ne premijerligaši. Naime, pozivi na predstavljanje novog trenera šalju se sms-porukama… Umjesto pred televizijskim kamerama i blicevima, draže im je bilo sve dugo držati u tajnosti. Zato poruke elektronskom poštom šalju ogorčeni roditelji mladih igrača Kvarnera 2010, a klub zbog netransparentnosti daje dovoljno materijala za sumnju. O suradnji do prije nekoliko dana ništa nije znala ni predsjednica Riječkog sportskog saveza Dorotea Pešić-Bukovac…

U obnovu Nafte, na kojoj je zbog propuštanja starog balona uništen i parket, Grad Rijeka utrošio je 231 tisuću eura. Odnedavno se na Nafti sve vrti oko kadetske momčadi, koja sutra kreće u prvenstvo, dok su ostalim generacijama preostale mrvice jer su pitanju u individualni treninzi od ranog jutra…

Jesu li u pravu u Kvarneru 2010 i njihova vizija uspjeha, pokazat će, kao i uvijek – vrijeme. Prošlost nas uči da je Kvarner uvijek bio klub slučaj. Nije nimalo slučajno što još u bivšoj državi baš nijednom nije izboren ostanak u elitnom društvu, iako se dvaput igrao finale Kupa bivše države, a juniori su dvaput bili državni prvaci, 1971. i 1972. godine. Kvarner je od osamostaljenja rastao i padao. Mijenjali su se predsjednici, klub je vodila i jedna predsjednica, mijenjali su se direktori, ali uvijek je, nakon početnog skoka, sa svakom promjenom klub pao stepenicu niže. Prvi veliki skok bilo je polufinale doigravanja 1994. godine sa Sejom Bukvom kao MVP-jem. Nova generacija, s domaćim dečkima Manceom, Baždarićem i Štimcem, izborila je treće mjesto 2001. godine, što je klubu otvorilo vrata u ABA ligu u njezinoj premijernoj sezoni. Nakon toga – pad u ponor.

Gašparović, Franić, Uzelac i Grbić potpisali su smrtnu presudu starom Kvarneru, koji je potonuo na dno Kvarnera pod teretom dugova. Rodio se Kvarner 2010, koji se uzdigao pod vodstvom Vladimira Anzulovića, da bi u sezoni 2015./2016. pod vodstvom Marijana Mancea stigao do polufinala doigravanja, a 2015. i 2016. i do polufinala Kupa Krešimir Ćosić. Mance više nije u košarci, naslušao se lažnih obećanja i odabrao je sigurnost. A imao je ponudu Zadra na stolu…

U ljeto 2016. godine odbijena je ABA liga. Klub je pod teretom dugova dvaput ispao u tri sezone i potonuo do dna – Druge lige. Najprije je izgubio 16 susreta u nizu, a dvije sezone kasnije deset od posljednjih 11 utakmica. Raspad sistema, za koji je »najzaslužniji« Marko Šamanić. Rad s mladima praktički je sveden na preživljavanje i nije čudo što su svi talentiraniji riječki igrači vrlo rano otišli, primjerice, Antonio Jordano i Vito Kučić.

Većina ljudi koji su tada bili u klubu, s izuzetkom Davora Kusa, i danas su u Kvarneru 2010, ali na nekim drugim pozicijama. Predsjedniku Robertu Jurkoviću treba čestitati što se klub vratio među premijerligaše, ali suradnja s akademijom samo ukazuje na loš rad u omladinskom pogonu, u kojem se jedino mogu hvaliti piramidom s FSV-om i RI-basketom. Ali za ozbiljan rad na parketu nema baš vremena jer se treba baviti prvom ekipom. Vujčić je tu došao kao pravi dar.

Ako već postoji akademija uz klub, onda ona treba biti – klupska. Niti Realova akademija nosi ime Corbalana, niti Barcelone Paua Gasola. Kroz tri i pol desetljeća naslušali smo se praznih obećanja i pustih priča o boljoj budućnosti riječke košarke. Vujčić će otići kada se za to ukaže prva prava prilika, zbog jednog igrača na Nafti može ostati zgarište i još nekoliko izgubljenih generacija mladih igrača te poneki daroviti trener.