Moglo bi se reći da se Sant Etienne pojavio u pravo vrijeme na pravom mjestu, da na početku 90-ih popune stanovitu rupu na britanskoj sceni između indie rocka pod utjecajem rave kulture kojom su dominirali Stone Roses, Happy Mondays i Primal Scream i nadolazećeg doba brit popa.

Naboli su i jedan genijalni hit na samom početku „Only Love Can Break Your Heart“, doduše obradu, ali u dance stilu tako da se original Neila Younga jedva prepoznaje. Taj uspjeh s debi albuma iz davne 1991. osigurao im je duže prepoznavanje šireg auditorijuma, a kad su kroz godine stilski šarali, od plesne glazbe i modernog indie popa do popa 60-ih i folka, glazbena kritika je uvijek bila tu da ih podrži i nakon što je publika zaboravila na njih i prebacila se na slične, ali komercijalnije bendove poput Moloka i Goldfrappa.

Saint Etienne u nepromijenjenom sastavu traju već dugih 35 godina, veliki hit više ne znaju skladati, ali uživaju reputaciju decentnog indie pop benda koji ne obraća pažnju na novotarije, što im je osiguralo malu, ali stabilnu sljedbu obožavatelja.

Svojevrsni preokret dogodio se na predzadnjem, desetom po redu albumu „I’ve Been Trying to Tell You“ kad su Saint Etienne napustili „osunčane“ pop melodije i zaronili u nešto tamnijim ambijenatlnijim bojama obojano, sporije i avangardnije, kao da su u kasnim danima u sebi otkrili trip-hop.

Novo djelo s kraja prošle godine još je čudniji svat. Možda je na početku najbolje reći da je londonski trio ovaj album producirao u suradnji s kompozitorom i producentom Augustinom Bousfieldom s puno iskustva u stvaranju filmske glazbe. I da, na mnogo načina „The Night“ kao cjelina zvuči kao soundtrack za neki film. Neku misterioznu dramu.

Samo šumovi i ambijentalni tonovi uz kratku naraciju pjevačice Sarah Cracknell u uvodnoj „Settle In“ podsjećaju na eterično remek-djelo Kate Bush „Aerial“ iz 2005. godine, a i kasnije se mogu povući paralele, samo što ovo djelo u cijeloj svojoj dužini ostaje na neki način komorno, bez podizanja tempa ili uvođenja ritma u bilo kojem trentku.

„When you’re twenty or twenty one/You have so much belief/You have so much energy and belief/Will it be gold?/Tell me my fortune/Time flies/It slips and slides/All roads lead to here“ – govori Cracknell mazno ispod glasa, ali taj egzistencijalistički uvod nije početak očekivano konceptualnog djela.

Naredna „Half Light“ je još jedna glazbena skica bez ritma, s dvije kitice bez posebnog značenja, ali je svejedno skinuta kao singl, što sugerira da komercijalni odjek nije nešto za čim bend s ovim albumom žudi. Treća “Through The Glass” ponavlja isti obrazac, ovdje pjevačica tek šapuće još dva stiha teško poveziva s gornjim uvodom.

Tek četvrtu „Nightingale“ bi mogli nazvati pjesmom u standardnom smislu riječi. Ali, kakvom, ovo je prekrasna, tankoćutna melodija, s krasnim refrenom ljubavne tematike ispunjenim senzibilnim glasom, uparenim s delikatno ambijentalnim instrumentarijem. I ostatkom djela 14 pjesama sabijenih u 41 minutu izmjenjuju se neobične sanjive melodije lišene ritam sekcije i glazbene skice, koje uvjetno možemo nazvati instrumentalima.

Ovo nije pop kakav smo naučili čuti od ovog neobično sazrelog benda, ovo je druga dimenzija, kad se dovoljno uživite u mistični svijet tonova i riječi, gotovo da poprima transcendentalne konotacije.

„The Night“ neće biti za svakoga, posebno ne za one koji očekuju neku novu „Only Love Can Break Your Heart“, ovo je “mala noćna muzika”, čudna po obrascima uobičajene pop glazbe, ali nagradit će slušatelja oboružanog vremenom i strpljenjem. Jer, najneobičniji studijski iskorak karijere Saint Etiennea je vrelo glazbene ljepote.