RIJEKA – Gotovo svi profesionalni glazbeni ansambli u prosinačko vrijeme priređuju neku vrstu prigodnih koncerata. Tijekom vremena oni događaji koji su nazvani »božićnima« profilirali su se kao programi puni vokalnih, mirnijih i duhovnih skladbi, dok su »novogodišnji« mnogo razigraniji, življi i instrumentalni. U Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci već dugi niz godina organiziraju se obje vrste koncerata, od kojih su oni božićni nekoć održavani u sakralnim prostorima poput riječke katedrale, a u novije vrijeme na velikoj pozornici. Navedeno je važno zbog činjenice da je prethodno spomenutu mirnu i duhovnu atmosferu mnogo lakše postići upravo u nekoj crkvi, a i u kontekstu vokalnih izvedbi mnogo se lakše postižu neki umjetnički vrhunci. Na velikoj pozornici kazališta nastup pjevačkog zbora, čak i ako je profesionalan, ostaje zahtjevan i izazovan. Jednako tako, poznato je da je kazališni program u prosincu vrlo zgusnut, prepun različitih događanja, pa je potrebno dobro proračunati vrijeme potrebno za uvježbavanje i pripremu. Tradicionalno božićnim koncertima, mahom i zbog njihove financijske slabije isplativosti u odnosu na nekog »Orašara« ili »Novogodišnji koncert«, pripada i manje vremena, pa uspjeh uvelike ovisi i o mudrom sastavljanju programa.

Božićni duh

Ove godine u »Zajcu« su kao okosnicu repertoara uzeli Operni zbor, ali pri pogledu na program zaključiti se može da je zbor bio zastupljen samo u polovini izvedenih skladbi, dok je druga polovina bila povjerena proslavljenom bračnom paru, Kristini i Robertu Kolaru, nacionalnoj prvakinji i prvaku opere Kazališta.

»Božićni koncert zbora i solista« ipak je u smislu programa imao glavu i rep i to na način da je gotovo artistički ispalo kako je zbor izvodio složenije vokalne skladbe klasičnog zborskog repertoara i visokih umjetničkih zahtjeva, dok su solisti osvojili srca publike poznatijim melodijama duhovnih popijevki. Ne može se reći da su potonje bile lakše za izvedbu jer je nadaleko poznato da je često teže izvoditi ono što se čini jednostavnim, a u težim skladbama mnogo se toga može i sakriti ispod radara.

Dotjeran zborski zvuk

Zborovođa Matteo Salvemini na scenu je izveo ukupno 37 pjevača, 17 ženskih i 20 muških, koji su u svojim starim crvenim opravama scenu uspješno ispunili božićnim duhom, uz pomoć jedne okićene jelke i nekoliko fotografija starih riječkih razglednica ili monokromatskih vizuala razigranih animiranim pahuljicama snijega. Jednosatni program publici je pružio uvid u sljedeće zborske skladbe: Psalam XVIII, I cieli immensi narrano, S, 618 B. Marcella, božićni motet Cantate Domino G. Crocea, dva ulomka iz kantate Wachet auf (BWV 140) J. S. Bacha, Te Deum (Hob XXIIIc: 2) J. Haydna, Angelus ad Virginem anonimnog autora, Cancion de Navidad C. Guastavina i Christmas Day G. Holsta.

Cjelokupni zborski zvuk bio je dotjeran, miran i vokalno ujednačen po dionicama te nije bilo značajnijih iskakanja iz tog koncepta. Međutim, ono što je bilo prikladno za neke skladbe postalo je nedostatak u drugima pa je mjestimično nedostajalo tonske snage što se osim u manjku fortea očitovalo i u mjestimično nižim intonacijama, posebno vidljivim u gornjim vokalnim dionicama ili onima koji imaju temu. Snage je svakako nedostajalo u inače prihvatljivo dobro izvedenom Te Deumu (posebnu pažnju valjalo bi posvetiti dijelu In Te, Domine speravi), a najlošiji dojam ostavila je skladba Christmas Day koju bi valjalo ponovo stilski promisliti u duhu u kojem takvu glazbu izvesti valja. Zborski solisti bili su Ena Lešić, Ivana Miletić i Dario Dugandžić, iako to u programima za publiku nije bilo navedeno.

Solistica Kristina Kolar predstavila se Uspavankom Božjem djetešcu K. Kolba te nadaleko poznatom Cantique de Noël (poznatijom kao O holy night) A. Adama, dok je Robert Kolar otpjevao Zdravo Marijo I. Muhvića. U zajedničkim nastupima bračni par Kolar izveo je Panis angelicus C. Francka, Offertorium pastorale I. pl. Zajca, Tu scendi dalle stelle A. M. de Liguorija te zajedno sa zborom završnu Stille nacht F. Grubera.

Neujednačene izvedbe

Srećom su solisti bili uvršteni u program jer da nije bilo njih publika ne bi mogla čuti ništa od hrvatskih autora. Uz dužno poštovanje svima kao i u poštovanju prema međunarodnoj glazbeno-povijesnoj uključivosti, moramo istaknuti kako postoji veliki i važan razlog zbog kojeg je upravo za hrvatske božićne skladbe važno da budu dio ovakvih programa. Naime, malo je država u svijetu koje se mogu dičiti ogromnom količinom takvih skladbi koje nisu dio skladateljskog izričaja nekog establišmenta u povijesti, već su ponajviše plod istinskog kršćanskog narodnog duha pa su hrvatske tradicijske božićne skladbe zapravo crkvene popijevke koje imaju i snažan liturgijski karakter u vidu prikladnog teksta. Jednako tako, te popijevke i dalje žive u narodu te jesu dio našeg identiteta za koji je teško očekivati da će ga čuvati neki drugi ansambli izvan domovine, zbog čega odgovornost za navedeno leži upravo u domaćim snagama. Ono što već neko vrijeme vidimo kod nas, a posebno u Rijeci, je marginalizacija takvih skladbi pa zahvaljujemo Kristini i Robertu Kolaru što ih ipak čuvaju i na iznimno kvalitetan način predstavljaju publici.

Opernom zboru i njihovom zborovođi (ovisno o tome tko slaže program) može se u tom kontekstu uputiti konstruktivna kritika koja je tim veća ako znamo da smo na koncertu svjedočili i glazbenim dodacima koje su činile upravo skladbe Veselje ti navješćujem, Radujte se narodi i Svim na zemlji, ali kod kojih se jasno vidjelo da uvježbane nisu. Štoviše, dirigent ih je prepustio slučaju želeći valjda pokazati kako su toliko jednostavne da ih nije potrebno niti dirigirati, a kao rezultat nije dobio simpatije, već neujednačene izvedbe u kojima su neki članovi zbora preuzeli ulogu dirigenta trudeći se ujednačiti završno usporavanje tempa, dok pomoći nije bilo u dogovoru ima li skladba ponavljanja i kada, primjerice, ide druga strofa i ide li uopće. Svaka skladba, pa i ona najjednostavnija, zaslužuje dužno poštovanje, što nije odraz umjetničke (ne)kvalitete već profesionalnosti umjetnika koji je izvodi. Ovako cijela priča ostavlja neki degradirajući dojam prema zemlji u kojoj radiš.

Kao završni komentar može se reći kako bi bilo lijepo i da su solisti i zbor zajednički izveli i neke skladbe koje su tradicionalno prikladne za takvu izvedbu, a postoje i lako dostupni aranžmani (npr. Frack ili Adam), čime bi cijeli program bio bolje međusobno integriran. Cijeli koncert, uz nekoliko skladbi a cappella, na glasoviru je lijepo pratila Nataliya Maricheva koja je vrlo uspješno svirala čak i zahtjevne dijelove, ali se mjestimično borila s notnim listovima što je isto publika prihvatila kao dio koncertnog šarma. Svim izvođačima možemo zahvaliti na mirnom i lijepom koncertu koji je svakako ispunio srca publike, a koji se, posebno uz vrlo dobro ispunjeno gledalište, može proglasiti uspješnim.