Godina na izmaku bila je posebna za hrvatski alpinizam. Obilježilo se 150 godina organiziranog planinarstva u Hrvatskoj, povodom čega je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović odlikovao nekoliko istaknutih članova Hrvatskog planinarskog saveza. A među njima su bile i dvije Riječanke.

Sestre Bostjančić prije točno 15 godina upisale su se u povijest kao prve Hrvatice, nakon Stipe Božića, koje su došle na vrh svijeta, na vrh Mount Everesta. Darija i Iris Bostjančić ujedno su prve sestre ikada (!) koje su na vrh najviše planine na svijetu stigle s nepalske strane.

I nije do tog uspona došlo slučajno. I prije te 2009. godine Riječanke su osvajale vrhove Argentine, Perua, sudjelovale su u pustolovnim utrkama u Africi, Španjolskoj, Brazilu, trail utrci u francuskim Alpama…

– Petnaest godina?! Svaki put se iznenadim kako vrijeme leti i danas mi je osjećaj kao da je ta ekspedicija bila u nekom drugom životu. Iskreno, nisam nikad taj naš uspon doživljavala kao neki poseban i veliki uspjeh.

Uvijek sam na to gledala tako da smo dobile priliku za uspon i sve se posložilo tako da smo tu priliku uspjele i iskoristiti. Ali, kad mi netko i danas, toliko vremena nakon ekspedicije, stisne ruku i kaže: »Svaka čast«, dogodi se da pomislim kako to ipak nije bila mala stvar – počinje Iris, dvije godine mlađa sestra Bostjančić, dok je Darija ubrzo naglasila kako je državno odlikovanje stiglo ove godine povodom velike obljetnice planinarskog saveza.

Danica hrvatska s likom Franje Bučara došla je u ruke sestara iz Rijeke za njihove iznimne rezultate i doprinos u razvoju planinarstva.

Nismo se dugo nećkale

Jedan od tih rezultata je i čuveni uspon na Mount Everest.

– Možemo biti zahvalne Anamariji Bojko iz Zagreba, čija je velika želja bila organizirati žensku alpinističku ekspediciju na Himalaju s usponom na vrh iznad 8.000 metara. Na njenu inicijativu održan je prvi sastanak na koji su bile pozvane sve cure koje su na bilo koji način bile aktivne u penjanju, alpinizmu, ekspedicijama…

Tako smo se i Iris i ja našle na tom sastanku. Predložen je uspon na himalajski osamtisućnjak Cho Oyu (8.201 metara). Darko Berljak prihvatio je biti vođom ekspedicije, a na nama je bilo samo odlučiti se, želimo li to ili ne.

Nismo se dugo nećkale. Dovoljan je bio samo jedan pogled i znale smo da idemo na našu prvu zajedničku ekspediciju i to na Himalaju. Nakon uspješne ekspedicije na Cho Oyu 2007. godine, Everest je jednostavno došao kao nastavak putovanja.

Već po povratku u bazni logor s vrha Cho Oye, počeo nam se motati po glavi. Po povratku u Hrvatsku želja je bila sve jača i odlučile smo krenuti u taj izazov. Bio je to idealan trenutak, bile smo spremne za taj uspon i to iskoristile – govori Darija.

Zanimljivo je u cijeloj priči oko njihova uspona na Mount Everest bilo i to što se radilo o isključivo ženskoj ekspediciji, koju je vodio poznati alpinist Darko Berljak. Uz sestre Bostjančić, do vrha su došle i Milena Šijan te Ena Vrbek. Inače, uspon je trajao više od dva mjeseca. Dugačko je i izazovno to razdoblje za bilo koga…

– U trenucima kada smo umorni, svi smo obično poprilično razdražljivi i tada znamo eksplodirati. Kao i u svakodnevnom životu. Naravno da je bilo »trzavica«. Kakva bi to ženska ekspedicija bila da ih nije bilo, ali na svu sreću uspjele smo ih držati pod kontrolom.

Najvažnije je bilo osigurati što sigurniji uspon i silaz s planine, a to smo mogle jedino ako smo se držale zajedno i radile kao tim. Darko Berljak kao vođa ekspedicije imao je najteži zadatak. Održati nas sve na okupu i vrati nas sve doma.

Zahvaljujući njegovom dugogodišnjem iskustvu boravka u visokim planinama i organizaciji ekspedicija, imale smo od koga učiti. A u isto vrijeme osjećati se sigurno i vjerovati u svaku njegovu odluku.

I Iris i ja se itekako znamo porječkati, ali smo na obje ekspedicije uspjele ostati suzdržane u takvim situacijama. I to nam je veliki uspjeh. Jednostavno nije dolazilo do svađe. Mislim da smo osjećale da ovdje u visokim planinama nema prostora za takvom nepotrebnom komunikacijom – objašnjava Darija, dok je Iris dodala:

Kriza dođe i prođe

– Ne mislim da je ženama puno teže, mislim da je u uvjetima koji vladaju na tim visinama svima teško. Nekome više, nekome manje, ali nikome uspon nije lagan. Žene su ipak fizički slabije i sigurno im nije jednako nositi ruksak od 20 kilograma kao i muškarcima.

Ali s druge strane, mislim da su i izdržljivije. Jesmo li pomišljale o odustajanju? Naravno da ima trenutaka kada vam svašta prolazi kroz glavu. Krize su normalna stvar, ali s vremenom naučiš da kriza dođe i prođe.

I zato se samo koncentriraš na par koraka ispred sebe i ideš prema tom cilju. Od Darije sam naučila da kada dođe kriza, samo ignoriram i hodam. Velika je stvar i kada imaš podršku. To su nama bili Darko i cure, a i imale smo jedna drugu. Mi se poznajemo baš onako u dušu, tako da kad je jedna od nas u nekoj krizi i baš nije njen dan, ova druga točno zna što treba da je malo motivira.

Mnogi alpinisti opisuju silazak mnogo težim od uspona. Tako je bilo i Dariji te Iris nakon same euforije dolaska na vrh Mount Everesta.

– Silazak je baš koma i puno je lakše ići uzbrdo. I već si umoran od cjelonoćnog hodanja i nespavanja. I gladan si. I žedan si. I sve si. A znaš da moraš biti brz, jer se vrijeme za čas može pokvariti. Tako se i nama na silazu naoblačilo i počeo je padati snijeg, i za čas ništa više nismo vidjele pred sobom – govori Iris, a Darija dodaje:

– Na visini od 8.400 metara naišli smo na jednog irskog penjača okruženog Šerpama i shvatili da se nešto događa. Ležao je na snijegu i nisu ga mogli dozvati. Zaustavile smo se da vidimo ako možemo pomoći.

U svojim ruksacima u prvoj pomoći i Iris i ja imale smo injekciju Dexamethasona. Jednu smo mu odmah dale, a drugu ostavile Šerpama da imaju ako im zatreba. Naše Šerpe su nas požurivali da krenemo, da ne možemo više ništa učiniti, i nastavile smo svoj silaz. Sutradan smo saznale da su Šerpe uspjele spustiti irskog penjača u Logor 4 u dva sata u noći.

Sve je počelo u izviđačima

Dok su se Darija i Iris penjale, niti kod kuće u Rijeci nije se puno spavalo. Roditelji sestara Bostjančić bili su podrška te unatoč opasnosti uspona na Mount Everest, nikada nisu pokušali odgovoriti kćeri na odlazak, pa čak i nakon komentara »šta ste ih pustili obje?«

– Sjećam se kako je mama pričala da ona i tata nisu uopće spavali u te dane našeg završnog uspona. Tek sada to razumijem, kad sam i sama mama. Ne, nisu nas nikada odgovarali i bili su nam velika podrška, pratili su svaki naš korak. Danas sam sretna što smo ih učinile ponosnima – kaže Iris.

Vrativši se daleko unatrag, ljubav prema planinama Darije i Iris krenula je još u osnovnoj školi.

– Kroz cijelu osnovnu školu smo bile u matuljskim izviđačima tako da je vrlo vjerojatno od tuda krenuo interes za boravak u prirodi i planinarenje. Jedva smo čekale odlaske u Sloveniju na logorovanje.

To su nam tako lijepe uspomene. Kada sam bila u četvrtom razredu srednje medicinske škole, sasvim slučajno sam saznala za alpinistički tečaj. Završila sam ljetni, pa zimski tečaj. Zavoljela sam penjanje i odlaske vikendima u planine.

I malo pomalo počele su se redati ekspedicije i od tuda je sve krenulo prema visokim planinama. Kada smo shvatile da ćemo osvajati vrhove? To je jednostavno postao naš način života. Tijekom tjedna odmah nakon posla zaletjeli bismo se ili na neko penjalište ili na planinarenje na Učku, Hahliće, Snježnik…

Planinarenje nam je postala rutina u kojoj smo najviše uživale i punile baterije. A onda malo pomalo planine su nas toliko uzele da smo počele maštati o nekim višim vrhuncima pa je tako došlo do realizacije alpinističke ekspedicije na Aconcaguu 2000. godine, pa u Peru 2001., i tako je krenulo…

U periodu do odlaska na Himalaju zainteresirale su nas pustolovne i trail utrke tako da su se i one počele redati jedna za drugom.

Obje sestre danas su i majke. Iris naglašava kako od rođenja djeteta više nije u alpinizmu, ali je s Darijom i dalje često u planinama. Sada i sa supruzima te sinovima.

– Pa da, ne mogu reći da se i dalje bavim alpinizmom, ali slobodno vrijeme provodim u planinama koliko god stignem. To je moj hobi u slobodno vrijeme, ali tako je bilo i prije, za Everest sam spojila sav godišnji odmor od dvije godine. Novih planova i ciljeva uvijek ima, a veseli me što je cijela naša mala obitelj uključena u njih – govori Iris.

Isplaniran svaki detalj u danu

Darija je, pak, uz planine aktivna i u trail utrkama.

– Po povratku s Everesta postojala je želja za još jednom himalajskom ekspedicijom, ali se nije realizirala. Očito nije bila dovoljno jaka. A onda su došli neki novi izazovi. Iris je 2011. godine ostala trudna, pa šest mjeseci nakon nje i ja.

Tako da smo se vrlo brzo našle u novoj avanturi s našim sinovima. Želja za osvajanjem vrhova nije nikad nestala. Mogu biti sretna što svi u obitelji dijelimo istu ljubav prema planinama tako da iz godine u godinu planiramo gdje ćemo provesti godišnji zajedno.

Kod nas doma svaki dan iskoči neka nova ideja gdje bi mogli otići. Djeca nam sada imaju već 11 godina tako da nam se i izbor planinarskih izleta s njima sada već proširio. I to su onda posebni gušti kada se svi zajedno nađemo u planinama i dijelimo zajedno uspone na vrhove, izlaske i zalaske sunca.

To su zaista posebni trenuci. Jednako veliki kao i uspon na Mount Everest. A onda kada želim uzeti vremena malo za sebe, ono što me ispunjava su trail utrke dužine preko 100 kilometara. Tako da odmah nakon posla odjurim na trening trčanja ili bicikle ili đir na Učku, Hahliće.

Uvijek nedostaje koji sat više u danu, tako da preko tjedna to zaista zna biti jurnjava, ali tako je kako je. Želim i dio dana provesti sa svojim dečkima tako da mi dan mora biti isplaniran u svaki detalj ako želim sve stići. Dođe i do umora i zasićenja, a onda si uzmem odmor i primirim se dok me opet ne uhvati želja za treninzima.

Imale su sestre i sreće da su i tijekom trudnoće mogle ostati aktivne, pa je tako Iris mjesec dana prije poroda pješke išla na Sljeme.

– Odgovaralo mi je kretati se. A nakon poroda sam dosta brzo počela trčkarati kako bi skinula kile koje sam »natukla«. I sve se nekako brzo vratilo u normalu. Moj suprug Juraj to sve jako dobro razumije jer i njemu šuma i planine služe za punjenje baterija – govori Iris, koja je inače po struci diplomirani inženjer geologije.

– I nije bilo baš poveznice između geologije i moje ljubavi prema planinama. Ako ćete iskreno, znala sam da želim upisati neki tehnički fakultet, i između geologije, geodezije i građevine, na eci-peci-pec je ispala geologija. I nisam nikad požalila.

Polako i pamet u glavu

Darija je medicinska sestra u Thalassotherapiji u Opatiji, ali ipak je jedan dio svojeg akademskog života posvetila i sportu.

– Uz posao sam još davne 2010. godine završila višu školu za kondicijskog trenera na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. To je bio jedan period u životu kada smo se počeli malo aktivnije baviti sportom i natjecati u pustolovnim utrkama, pa se javila želja za učenjem o trenažnom procesu i tako sam se našla na fakultetu.

Nisam nikada razmišljala ići u tom smjeru, niti mi je to bio cilj upisa na studij. Jednostavno sam imala želju učiti o nečemu što me u tom trenutku zanimalo, kazala je Darija.

Hrvatski planinarski savez se ove godine tijekom proslave 150. obljetnice pohvalio kako ima preko 340 planinarskih udruga i više od 40 tisuća članova. Uspon ženske ekspedicije na Mount Everest prije 15 godina samo je jedan od uspjeha hrvatskih alpinista. Predsjednik Saveza Darko Berljak istaknuo se mnogobrojnim vođenjem himalajskih ekspedicija, Stipe Božić je najuspješniji hrvatski alpinist koji se uspeo na najviše vrhove svih kontinenata…

– Teško je nekoga uključiti u bilo koji sport ako to ne osjeća i ne voli. Tako je i s alpinizmom i planinarenjem. Teško je nekada nekome objasniti zašto se uspinjemo na neki vrh satima ili danima da bi tamo proveli tek nekoliko minuta. Ali u taj put do vrha i u tih nekoliko minuta na vrhu, stane jedno pravo čudo događaja i emocija, a nema ljepšega kad to još imaš s nekim i podijeliti. Svima onima koji se žele uključiti u alpinizam mogu poručiti: »Samo naprijed, ali polako i pamet u glavu« – zaključuje Iris Bostjančić.

“Na vrhu smo! Uspjeli smo!”

Posljednji je uspon za sestre Bostjančić krenuo preko noći i trajao je punih 12 sati.

– Bilo je prekrasnih prizora kojih se i dan danas sjećam. A javljanje u bazu bilo je nešto posebno. Darko i cure pratili su naš uspon cijelo vrijeme. Izreći tih par riječi »Na vrhu smo! Uspjeli smo!« bilo je prepuno emocija.

Izdvojila bih jedan dio iz knjige »Više od Everesta« Darka Berljaka: »Svoj najljepši trenutak na Everestu dočekala sam prije samog vrha i u njemu uživala sljedećih sat vremena. Pred nama se otvorio završni greben i slika Everesta koju sam do tada nosila u glavi postala je stvarna. To je bio divan osjećaj.

Već u tom trenutku sam znala da je to to, i da ćemo uskoro stajati na vrhu. Sjetila sam se mame i tate, Elvira koji me je godinama uvjeravao da mi je mjesto u visokim planinama, prijatelja, naših cura i Darka u bazi. Sva su mi se ta lica vrtila u glavi cijelo vrijeme.

Osjećala sam se visoko. Pogled na doline i vrhove oko nas bio je divan. Kao iz aviona. Osjetila sam ono nešto zbog čega se uvijek vraćam u planine. Potpunu slobodu« – prisjetila se Darija.