Njih dvojica dva su potpuno različita muškarca. Različiti po životnom putu, godinama, ali i karakterima. Jedan sramežljiv, drugi vrlo otvoren. Jedan gotovo nečujan i sa zadrškom o svom životu, drugi spreman ispričati sve do u detalja. U nekom drugom svijetu teško bi ih se moglo usporediti. Pa ipak, zajednički im je da su u jednom trenutku obojica zatražili pomoć i dobili je od pulske Udruge AjA koja jedina u Hrvatskoj provodi projekt Housing first i pronalazi smještaj za ljude u potrebi. One koje pejorativno nazivamo beskućnicima, premda govorimo o životnoj situaciji, a ne karakteru osobe.

Razbijena obitelj

Mlađi, 36-godišnji Nikola nerado govori o sebi. Škrt u rečenicama, odgovara šturo, pojednostavljeno, ali ipak ne i nevoljko. Možda upravo taj njegov pristup cijeloj priči daje dodatnu težinu. Život ga je naučio da je vrag u brojnim detaljima. Osim pomirbe sa sudbinom, daleko je on od toga da ustvrdi kako ga je život u ičemu mazio.

– U Puli živim od svoje druge godine, a prvi put sam postao beskućnik nakon smrti bake, 2008. godine. Do tog trenutka sam živio i radio, nakon završetka školovanja kad sam se doselio kod bake. Nakon njene smrti, ujak je jednostavno promijenio brave i ja više nisam mogao ući te sam ostao na cesti. Doslovno me izbacio van bez ikakvog objašnjenja, započinje svoje svjedočanstvo Nikola koji se nakon tog nemilog prevrata u svom životu potucao od prijatelja do prijatelja, od nemila do nedraga, kako se to često kaže, dok nije iscrpio sve mogućnosti i završio na ulici. Na ulici je ukupno proveo, s nekim prekidima, preduge tri godine i tih se dana i sad nerado prisjeća.

– Spavao sam na autobusnom kolodvoru, imao neko, nazovimo ga, svoje mjesto. Neko vrijeme otuda sam odlazio i na posao. Zadržati podstanarski stan tijekom sezone je gotovo nemoguće, pa sam najveći dio na ulici bio u tim periodima. Jednostavno sam bio prisiljen prebroditi to vrijeme. Život na ulici ne bih nikome poželio. Najteže je ne znati gdje ćeš biti sutra. Može se reći da je meni ulica i otprije poznata, jer sam takoreći odrastao na njoj kao ‘domsko dijete’. U neku ruku sam bio i navikao na takav život, ali da bih se tome vratio, stvarno nikad ne bih htio. Nikako, odlučno govori Nikola. S obzirom na to da je već tada iza njega bila uspješna borba s ovisnošću o alkoholu i tabletama, a ona se za njega odvijala od njegovih 12 godina pa do tinejdžerskih dana, shvatio je, nakon nekog vremena, da mu je ovaj put pomoć potrebna i da neće moći sam.

Njegov život kao domskog djeteta vezan je za Dom Ruže Petrović u Puli, gdje je proveo cijelu osnovnu školu, dok je srednju školu završio na Malom Lošinju. Nakon školovanja vratio se u Pulu gdje je nastavio živjeti s bakom. Problemi koje vuče u životu ne započinju s njegovim beskućništvom, već puno ranije, u njegovom ranom djetinjstvu. S ocem je već u ranoj dobi izgubio kontakt, pa Nikola veli da ne zna ni kako on izgleda. Majka je bila ovisnica o opijatima i alkoholu, a osim Nikole, imala je još šestero djece.

– Majci je oduzeta roditeljska skrb radi ovisnosti, a baka se u tom trenutku više nije mogla brinuti o nama jer je djed bio jako bolestan i doživio je već treći moždani. Morali smo u dom. Osim mene, u domu su završili moj stariji brat i sestra, dok su mlađi stavljeni u udomiteljsku obitelj. Dom je svakako odredio moj daljnji put, a iako se ne mogu požaliti na ljude u njemu, cijelo vrijeme jako mi je falila moja baka. Nakon što je djed umro, baka se pomalo razbolijevala, pa joj se nisam mogao vratiti kao maloljetnik. Ne mogu reći da mi je bilo loše u Domu, ali tamo definitivno fali onaj osjećaj da si ti nečije dijete, onako, jedan na jedan, veli Nikola. A sve bi, čini se, bilo nekako lakše da kao posljedica događanja u ovoj obitelji nije i njezin raspad. Kao da ne postoji emocionalno ljepilo među braćom i sestrama. Sve se svodi na individualnu bol i osjećaj napuštenosti.

Put k osmijehu

Kao nekakav školski primjer prethodnih iskustava, našeg je sugovornika beskućništvo vrebalo iza ugla. Bez sigurnosti obiteljskog okruženja, bilo kakve podrške i vjetra u leđa, našao se u situaciji da mu je ulica postala dom, a on odlučio da ta činjenica bude dugo skrivena od čim više ljudi. Malo je onih oko njega koji su znali da je beskućnik, a od braće i sestara nije dobio potrebnu pomoć, iako su bili upoznati gdje spava. Međutim, život nekad pripremi i dobra iznenađenja, a Nikola sad spava u toplom i najzad može reći da nazire svjetlo na kraju tunela. Naime, Udruga AjA pomaže svim svojim naporima osobama u potrebi, poglavito onima kojima je za normalan početak potrebno ono, što mnogi od nas shvaćaju zdravo za gotovo – krov nad glavom. Prije negoli je osnovana kao udruga i u sklopu Crvenog križa, članice su vodile Prihvatilište za beskućnike. Upravo su se u tom djelu Nikoline potrebe našle na njihovom pragu, te je to bio i njegov prvi dom nakon ulice. Sad Nikola živi u podstanarskom stanu uz potporu Udruge.

– Da mi nije njih, vjerojatno ne bih uspio ni pola od ovog što sam uspio do sada napraviti. Pomogli su mi potporom, podrškom, papirologijom, a već godinu dana sam u stanu sa svojim psom uz njihovu pomoć. Prva tri mjeseca, prije nego se udruga počela baviti projektom Housing first, stan mi je plaćala jedna udruga iz Zagreba. Iznenadio sam se kad mi je Helena Babić rekla da sam tek treća osoba na Balkanu koja je »upala« u njihov novi program. To me posebno razveselilo. Nikad nisam saznao zašto sam baš ja izabran i to me jako zanima. Vjerujem da su prepoznali da doista želim srediti svoj život, skromno komentira Nikola.

Udruga mu je pomogla i da krene s popravkom zuba i ostvari svoju najveću želju: da se najzad nasmije kako treba. Osim lijepih zuba, Nikola, čini se, ima i puno više razloga da ih ponosno pokazuje svijetu. Budući da sad aktivno posjećuje liječnika, ne samo zbog spomenutih problema, već i zbog kralježnice s kojom ima ozbiljnih poteškoća, nada se dobrom ishodu. Svi ti zdravstveni problemi danak su četiri godine napornog rada na građevini, ali i, gotovo smo uvjereni, života na ulici. Čekaju ga još neki pregledi koji će pokazati što će moći raditi. Ta ga činjenica trenutno muči i budućnost svakako vezuje za pronalazak posla, jer ne voli ne imati svoj novac u džepu. Navikao je raditi fizičke poslove, ali svakako će zdravstveno stanje morati uzeti u obzir. Nikola je dobio šansu, a kako i sad kaže, svaki izazov i jest dan po dan.

– Uvijek postoji strah, ali na taj sam osjećaj kroz odrastanje navikao. Zatomim ga nekako u sebi. Optimist sam, a krize sve lakše prevladavam. Sad je puno manje tih negativnih emocija, zaključuje optimistično Nikola.

Fatalna nesreća

Ništa manje potresno, premda na drukčiji način, zvuči i životna priča pulskog Vukovarca, 51-godišnjeg Zvjezdana. Od 1991. godine selio se po Hrvatskoj, a u Pulu se doselio silom prilike. Pokušao se vratiti u Vukovar, ali veli, jednostavno nije mogao, jer taj grad više ne osjeća kao svoj. Pokojni otac mu je poginuli pripadnik 204. brigade i zajedno s majkom počiva u Aleji hrvatskih branitelja. Od preostale familije ima još stradalih, teške su to priče, a brat i sestra su razasuti po svijetu. Godine rata razdvojile su i ovu obitelj. Kao najstariji brat bio im je zaštitnik, ali sve kao da je godinama nakon nestalo. Bolna sjećanja teško ga napuštaju, a obiteljske veze nisu toliko čvrste da bi bile baza kojoj je spreman, ali i u mogućnosti vratiti se.

– Dosta sam se potucao po Hrvatskoj, a od 17 i pol godina, maltene do danas, sve sam izgurao sam. Susretao sam ljude koji su se snalazili na svakakve načine, pa i dobivali papire, a ja sam se stvarno uvijek snalazio sam i nisam htio nikakvim prečicama. Imam osjećaj da sam uvijek u nekom košmaru. Vukovar nikad nije otišao iz mene. Stalno je uz mene. Tek kad sam poslom prije dvadesetak godina došao u Istru, uhvatio sam neku nit. Ja sam soboslikar i ličilac te sam došao raditi preko porečke Lanterne na šest hotela. Vodio sam vrlo šaroliku ekipu radnika. Tako je to krenulo po Poreču, s jednom, drugom, trećom firmom. Bila je zahtjevno i često se teško naplaćivao posao, ali to je naša hrvatska priča. Kasnije sam otvorio svoju firmu i pored sebe, zaposlio još četvero ljudi, priča Zvjezdan. Sve se u to vrijeme nekako i kotrljalo. Živio je u podstanarskom stanu, kupio dva stroja za firmu, krenuo u dokapitalizaciju i uložio 45 tisuća eura u posao, nalazio poslove i sve je izgledalo kao da ide nekakvim normalnim smjerom. Iako dijabetičar, navikao na zdravstvene izazove, stvarni život zastao je tog rujna 2020. godine kad mu se život potpuno okrenuo naglavačke.

– U vrijeme korone, u najgore doba, ja sam doživio prometnu nesreću u kojoj sam teško stradao. Vozio sam cestom od Buzeta vraćajući se od klijenta. Sjećam se auta ispred sebe kojeg je vozila žena i naljepnice na njenom autu da je beba u autu, što me kasnije mučilo u bolnici, jer tada još nisam znao što se točno dogodilo. Iza mene je vozio kamion s rasutim teretom. Vozio sam 60, 70, na sat, a tamo je dozvoljena brzina 90. Ja se stvarno ne sjećam, ali policija je kasnije rekla da sam u jednom trenutku usporio i skrenuo udesno te udario u balvane pored ceste. Ni dandanas ne znam kako se to dogodilo. Probudio sam se u bolnici nakon kome od 15-ak dana. Bio sam sav polomljen, opisuje Zvjezdan nesreću koja mu je stubokom promijenila život. Da je u tom trenutku uz njega bila obitelj, Zvjezdan je uvjeren da ne bi razgovarao za naš list. Imao bi potporu, ali bi i sam prema sebi imao drugačiji odnos. Najteže je u tim trenucima, veli nam, sam sebe tjerati da vježbaš i oporavljaš se. Uvijek taj »sam« visi nad glavom, bez imalo patetike opisuje nam naš sugovornik.

– Jednostavno, kad imaš tatu i mamu, a to zovemo »intimnim pogurancem«, onda je to nekakav motiv; brat, sestra ili bilo tko blizak. Sve je to u redu što ti ljudi sa strane pružaju podršku, ali to je samo ruka, kao kad ti netko pomogne da poguraš auto. Milka, socijalna radnica iz Poreča, pokrenula je postupak oko mog statusa, a ja sam rehabilitacijom prvo završio u Opatiji, a nakon toga u Čazmi kod udomitelja. Teško je kad vam zatreba pomoć. Ja kad imam, imam, a kad nemam, nikad ne želim pitati. Tada sam morao razgovarati s osobama koje mi nisu bliske i tražiti pomoć. Socijalna radnica me uputila u udomiteljsku obitelj i trebalo mi je vremena da to provarim. Nisam bio ni svjestan što je to. To iskustvo opisujem strašnim, prepričava Zvjezdan ne želeći ulaziti baš u sve detalje, premda se prisjeća brojnih nemilih epizoda. Na kraju je prijavio udomiteljicu koja je već imala brojne prijave zbog svog rada. O sustavu nema baš dobro mišljenje, budući da ni samo mjesto Čazma nije bilo upoznato da on, kao težak slučaj, boravi na njihovom području.

Odlučan i snažan

Put po medicinskim ustanovama trajao je poprilično vrijeme, a u konačnici ga doveo do Pule te Prenoćišta, i njegovog susreta s Udrugom. U zdravstvenom stanju u kojem se nalazio sve je bilo i puno zahtjevnije.

– Nemam klasične šarafe u nogama, već one na ključ. Te šarafe mogu rješavati samo u KBC-u, tako da moram biti u blizini nekog od njih, pa je pala odluka da dođem u Pulu. Kad sam stigao u Prihvatilište nisam želio da mi govore da se radi o ustanovi za beskućnike, već o onoj za pomoć i njegu, što je meni i potrebno, a tako i piše. Od prometne nesreće ja sam u ovoj situaciji. Bez obzira, ne bih završio na ulici, siguran sam u to, ali mi je bila potrebna pomoć. Najgore je kad se ovako nešto dogodi, tada moraš biti snalažljiv, jer su ovo nepredvidive situacije. Imao sam dobre medicinske djelatnike oko sebe koji su me ohrabrivali i rekli mi da se moram zauzimati za sebe, navodi nam gotovo prkosno. U Prihvatilište je došao 2021. godine, a ono nikako nije bilo uvjetno za njegovo stanje. Za proces intenzivne rehabilitacije koju je prolazio te još uvijek na neki način prolazi, to mjesto nikako nije bilo dugoročno rješenje. Zvjezdan je jedno vrijeme bio i dio organiziranog stanovanja, ali je zbog njegovih specifičnih potreba ušao upravo u Housing first. Treba mu mir, normalni uvjeti i posvećenost oporavku. U stanu je dva mjeseca, a ističe nam, kroz smijeh, da mu je dosadno. Čak je i naš boravak u njegovom novom domu pokušao čim više produžiti jer Zvjezdan jako voli pričati i družiti se te veli da je jednostavno takav.

– Ovdje nisam u svome, a ipak na neki način jesam. Nema ništa na pladnju pa si ovdje sve sam moram napraviti. I inače kuham, pa stalno nešto petljam oko kuhinje. Imam sigurno deset, petnaest godina raditi na oporavku. Život s 200, 300 eura je vrlo zahtjevan, a ja sam navikao imati puno više. Imao sam, kao i svi, loše periodu u životu, ali nikad ovako. Život je stvarno nepredvidiv. Možeš izaći na ulici, pokupi te auto i sve se u trenutku promijeni. Znam još takvih priča. Biti jak možeš pokazati kad se nešto dogodi, a situacija učini od čovjeka heroja u vlastitom životu, onda kad to mora biti. Moram biti snažan, a kao ovan u horoskopu, vrlo sam odlučan. Ili si takav ili nisi. Nekako uvijek mora biti po mome, duhovito nam komentira odlučnost da se sa svime što mu slijedi uhvati u koštac. A bit će po njegovom, domeće nam, kad on sam, bez ičije pomoći, bude vladao svojim životom.

Ne može nedostajati ono što nisi ni imao

Pitamo Nikolu i hoće li obilježiti blagdane.

– Nemam tu naviku, a po tom sam pitanju i otupio. Skoro da se ni ne sjećam blagdana iz djetinjstva. Može se reći da ti ne može faliti ono što nisi ni imao. Ma ne obilježavam ja baš ni jedan blagdan, ponekad ni svoj rođendan. Ako nisam pri novcima, ne idem nigdje. Imam dosta prijatelja, a većinu poznajem preko 15 godina, ali iz starog društva od nekih sam se distancirao, opisuje Nikola svoj društveni život. Za blagdane će, kao što čini i sve ostale dane u ovoj godini iza nas, biti uz svog psa kojeg je spasio s ulice. Sudbina ponekad zna vratiti povjerenje i ljubav koju smo u nekom trenutku i sami pružili.

Božić je za mene više od tradicije

Za razliku od Nikole, blagdani u životu Zvjezdana imaju posebno mjesto.

– Previše ovo rano krene s blagdanima, ali ja namjeravam krenuti sa svijećama od Svete Lucije i to mi predstavlja sve; prva sjećanja na Božić, kad je u spavaćoj sobi u našoj kući bio živi bor, velik za mene malenog. Sjećam se prikačenih svijeća sa štipaljkom za njega, viline kose, te onih udubljenih kuglica. Kolača nikad nije nedostajalo, a keks tortu nikad nisam sjekao na komade, već cijele trake. Nije ni čudo da imam šećer. Tu ima i puno tuge, tihe patnje, tradicije. Sve je to Božić. Ove godine imam neki pregled u bolnici pa neću moći klasično proslaviti, ali sigurno ću si stvoriti ugođaj, najavljuje nam Zvjezdan za kojeg saznajemo da je za to upravo on bio zadužen dok je boravio u Prihvatilištu, za ugođaj Božića i Uskrsa.

– Što je čovjek bez tradicije? Ne može mi nitko reći da u sebi ne nosi neku tradiciju. Čak ni oni koji ga nisu slavili, danas pokušavaju stvoriti tu tradiciju i slaviti Božić, zaključuje naš sugovornik aludirajući na potrebu stvaranja uspomena koje nekada budu ono posebno mjesto u čovjeku koje asocira na ljubav i sigurnost. Dobro je imati te zalihe u trenucima kad smo slabi i ranjeni. Zvjezdan to najbolje zna.