Ovog Božića možemo dobro učiniti već time što ćemo prijatelja kojeg nismo dugo čuli nazvati i pitati kako je. A još kad bismo se s njime ili s njom susreli, puno bismo napravili. Svi smo danas ponajprije gladni susreta, da se sastanemo i zajedno dijelimo dobro, a kada treba i zlo. Materijalni darovi su tu sekundarni, oni imaju smisla samo ako odražavaju duhovnu stvarnost u kojoj nam je doista stalo do druge osobe i ako smo izdvojili vrijeme za nju, podcrtat će fra Siniša Pucić, vikar u Župi Presvetog Trojstva u Karlovcu.

Kroz dvijetisućite godine novinar Novog lista, Siniša Pucić je nakon 14 godina rada u novinarstvu odlučio odgovoriti na Božji poziv i postati svećenikom. Na taj je put krenuo krajem 2014. godine, a za svećenika je zaređen u lipnju 2020. godine. Životni put obilježili su mu Rijeka i Trsat, ondje je stasao prvo u Franjevačkoj mladeži, a potom je kao član Franjevačkog svjetovnog reda MB Trsat pokrenuo prvi hrvatski časopis o beskućništvu »Ulične svjetiljke« te Socijalnu samoposlugu »Kruh sv. Elizabete« za građane koji si od svojih primanja ne mogu priuštiti sve što im je potrebno, a često ni kruh.

U Zagrebu je bio na službi kao bogoslov i đakon, a protekle četiri godine otkako je zaređen za svećenika bio je na službi u Slavonskom Brodu, u Hrvatskoj katoličkoj misiji u austrijskom Linzu te u župi sv. Nikole Tavelića na Krnjevu.

Krenuti od sebe

Kao dušobrižnik nemali je dio svog svećeničkog poziva radio s obiteljima i mladima pa razgovaramo koliko je danas vjera življena, koliko katolici poznaju Isusa iz Evanđelja, koji su problemi s kojima se mladi suočavaju i kako se s njima nositi.

U Ivanovu evanđelju koje se čita na Božić slušamo kako, unatoč tome što se Krist utjelovio i došao na svijet spasiti čovjeka, ljudi Isusa nisu upoznali i shvatili njegovu Riječ: »Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna« (Iv 1,9).

Naš sugovornik reći će da ta poruka vrijedi i danas, iako je nezahvalno generalizirati. Svatko bi trebao ponajprije krenuti od sebe i promisliti kakav je njegov odnos s Isusom. Koliko se trudi slijediti njegov primjer ljubavi prema drugima, prijateljima i braći, ali i onima koji nas živciraju i neprijateljima. Naš sugovornik podcrtat će da je pitanje vjere uvijek pitanje rasta.

– Odrastajući i sazrijevajući produbljujemo svoju vjeru. Naravno, ako to što se brojke u našim godinama pomiču, nadopunjujemo čitanjem Svetog Pisma i Katekizma, kako bi usvojili nauk Katoličke Crkve, ali i učenjem od drugih, koji su na putu vjere možda otišli dalje nego mi. No, ne učimo samo od »iskusnijih«, svi koji su nam dani na našem putu životna su nam škola i škola vjere. Od svakoga možemo naučiti kako više prihvaćati druge i više ih ljubiti. I baš oni koji su nam dani, a koje možda teže prihvaćamo, škola su ljubavi i Isusova evanđelja, kaže Pucić.

Podcrtava da je danas najbitnije svjedočiti ljudima Isusa iz Evanđelja, jer se često Krista prikazuje prema mentalitetu vremena, »u celofanu«.

– Nerijetko se danas požrtvovnost ignorira. Bog je Ljubav, ali nema ljubavi bez spremnosti na žrtvu za drugoga. Ako od Isusa odvojimo križ, ako od ljubavi izuzmemo žrtvu dobit ćemo Isusa čudotvorca, »superjunaka« za kojeg mislimo da će riješiti sve naše probleme onako kako mi to želimo. Tada se stvara dojam da se može živjeti bez odgovornosti, a kad nam zatreba, samo ćemo reći magičnu riječ »Isus« i svi će naši problemi biti riješeni. To nije ono što je Isus Krist naučavao, nije način na koji je živio svoj život, a ni završio ga – na križu, predajući se za čovjeka. Potrebno je preuzeti odgovornost za svoj život i svoje postupke, opisuje naš sugovornik.

Bog čovjeka uvijek prvi zove, Bog nas pretiče, ali je isto tako važno da mi odgovorimo na njegov poziv. Ne može Bog umjesto nas odgovoriti na svoj poziv. A kako odgovoriti na Božji poziv i kako ga prepoznati? Kako piše u Prvoj knjizi o Kraljevima i Ilijunu susretu s Bogom: Jahve nije bio ni u silnom i olujnom vihoru, koji je drobio brda i lomio hridi, ni u potresu, ni u ognju, već u šapatu laganog i blagog lahora.

Odnos s ukućanima

– Kroz savjest, naš unutarnji glas Bog nam progovara i poziva nas da činimo dobro. Krenimo od nečega jednostavnog, od odnosa s našim ukućanima, muževa i žena, roditelja i djece. Stopa je razvoda braka danas jako visoka, a zašto? Što dovodi do toga da dvoje ljudi koji su se zavjetovali na ljubav do smrti postaju jedno drugome neprijatelji? Puno je toga u našem oku. Rado se sjetim jednog eksperimenta koji sam napravio u Austriji s 25 parova koji su se pripremali na brak. Njih 50 u crkvi, zaručnica i zaručnika, pokazao sam bijeli papir s crnom točkom u sredini. I zamolio sam ih da podizanjem ruke odgovore što vide. Kad sam pitao vide li crnu točku njih 45 diglo je ruku, a kad sam pitao vide li bijeli papir, samo njih petero dignulo je ruku. To je izazvalo ogroman smijeh, ali nam puno govori. Često vidimo samo zlo i negativno u drugome i onda zaboravljamo sve dobro koje dijelimo s tom osobom, kaže fra Siniša.

Tu nemalu ulogu igra i đavao, onaj koji razdvaja. Kao neprijatelj čovjeka često ga nagoni da vidi samo zlo kod drugoga.

– Ako si prijatelj s nekim i čim dođe jedna nevolja odbacuješ ga, gdje je tu Isus Krist? Tu ne djeluje Bog, već sotona, razdjelitelj. Nutka nas »Nemoj trpiti za nekoga, ne isplati se«. To je čest mentalitet našeg vremena. Ne postoji ljubav da se do kraja ide s nekim i za nekoga, već se misli i govori »ostavi njega ili nju da bi tebi bilo bolje«. Tako se suočavamo s jednom od najvećih bolesti današnjega čovjeka, a samim time i mnogih kršćana – sebičnošću, opisuje naš sugovornik.

Nerijetko se želi Isusa uklopiti u svijet u kojem je bitan samo naš ego – ja. A drugi su tu samo da bi se uklopili u naš život. Oni će dobiti tek one mrvice nakon što mi namirimo svoj ego. Tu nema ljubavi, ni prema Bogu, ni prema čovjeku, jer za istinsku ljubav potrebno je predanje.

– Mi bi kraljevali, a Isus je došao s potpuno drugom porukom – onaj tko želi biti prvi, neka vam bude poslužitelj. I tu je ta ljubav i djelovanje u ljubavi, kaže Pucić.

Novi načini rada s mladima

Neizostavno se dotičemo i razlika u prenošenju vjere nekad i danas. Fra Siniša kaže da djeca danas najčešće dolaze nepoučena na vjeronauk u crkvu. Djeci i mladima vjera je često apstraktna jer nemaju kod kuće primjer roditelja koji zajedno mole, idu na misu. Tu se onda mijenja i uloga svećenika. Ranije je on imao temelje s kojima je mogao raditi na nadgradnji, a danas je tih temelja sve manje.

– Svaka nova generacija ima sve manje doticaja sa sakramentalnim življenjem vjere. Zato moramo prepoznati i naći novi način na koji možemo raditi s mladima. Biti im prijatelj, pokazati im za što i kako vrijedi živjeti. Svojim primjerom biti im uzori. Nastojim sačuvati kontakte s njima i s roditeljima, javiti se za za posebne prilike, rođendane… Možda me neće trebati kao Sinišu, ali će me možda trebati kao svećenika za 5, 10, 15 godina, kad ozbiljnije zakorače u život. Na nama, svećenicima i vjeroučiteljima, je da se trudimo i pokažemo da smo tu za njih. Isus često uzima sliku sjemena. Tu smo da ga posadimo, ali nije na nama da brinemo koliko će mu dugo trebati da naraste. Bog je taj koji brine, a na nama je da promatramo s povjerenjem i pratimo molitvom i blizinom, podcrtava Pucić.

Daje primjer i svojega iskustva u Zagrebu. Pripremao je za krizmu djecu čiji su roditelji ljudi iz svijeta politike, poduzetništva, sporta, glume, dijela društva koji materijalno dobro živi.

– Tu je praktični vid vjere najslabiji dio. Ali puno mi je pomoglo što mnogi roditelji koji nisu javno deklarirani vjernici, a šalju svoju djecu na pripreme za sakrament Prve svete pričesti, imaju želju da popijemo kavu, da dođu na dječju polnoćku i ostanu na druženju nakon. Ima tu i ljudi koji su u politici i koji ne pripadaju ni jednoj, ajmo reći demokršćanskoj stranci, nego potpuno drugom političkom polu. Ali ipak su poslali dijete na vjeronauk. To je ulaznica u svijet vjere za koji njihovo dijete pokazuje zanimanje. Vrijeme rada s njima bilo je milosno iskustvo, prihvatili su me kao prijatelja, kao poznanika koji je dio njihova života u jednom periodu, dio njihove obitelji. Tu je prilika da se više približimo ljudima i navijestimo im Radosnu vijest. Da je Bog živ i da je umro za cijeli svijet kako bi ga otkupio i spasio. Jer, ljudi koji nisu bliski Crkvi možda na nju gledaju nepovjerljivo. Ali ako vide da im svećenici dobrohotno pristupaju, ako uspostavimo odnos poštovanja i prijateljstva, onda će i ljudi izvan Crkve to znati prepoznati. Tu je put da Bog uđe u nečiji život, kaže Pucić.

Najbitniji su susret i razgovor

Susret s čovjekom oči u oči, razgovor, pitanje »kako si« su najbitniji. Jer, ljudsko srce uvijek traži. Mnogi su tragatelji za Bogom, poput tri mudraca koji su čuli za dolazak velikoga Kralja. Oni ne znaju gdje je On točno, ali prate znakove, zvijezdu, koja ih odvodi do njega. Danas ta zvijezda prema Kristu može biti vrlo jednostavan znak – radost.

– Ako mi u sebi nemamo temeljnu životnu radost, kako ćemo ikoga oduševiti za Krista? Zašto bi netko htio povjerovati u Boga, ako su oni koji u njega vjeruju smrknuti, loše volje, ljuti na svijet i sve oko sebe? Nemojmo biti licemjeri. Ako smo spoznali Božju ljubav, onda nemamo zašto brinuti. Naravno, to ne znači da nam sve u životu »ide ko po špagi«, ali nam vjera daje nadu, jednu lakoću, da se suočimo sa životnim teškoćama. Prihvatimo svoj križ i radosno ga nosimo. Jer, najbolja evangelizacija je primjer. Moja majka uvijek se iz crkve vraćala radosna te sam kao dijete tako shvatio da je crkva mjesto na kojem se događa nešto dobro i za mene, kao poticaj da idem iskusiti što je to dobro, opisuje naš sugovornik.

Zato je bitno da svaki vjernik ponajprije vidi brvno u svom oku, a ne trun u oku svoga brata. Obraćenje je cjeloživotni proces i uvijek polazi od pojedinca.

– Nema težeg zadatka u životu od mijenjanja sebe. To je dugotrajan proces za koji treba strpljenja i razumijevanja, a ponajprije volje. Krenuti od svojih loših navika, teške naravi, svadljivosti, neopraštanja. Možda isprva nećemo vidjeti efekte promjene, ali treba ustrajati. Poraditi na tome da naša prijateljstva budu mrvicu bolja. Da oni koji su u braku pokazuju više ljubavi i razumijevanja prema supružniku. I malo po malo, doći ćemo kroz neko vrijeme do velike promjene. Tada će i drugi u nama vidjeti primjer i kako i njihov život može biti bolji. U tome nam uzor mogu biti dvije svetice, sveta Monika i sveta Rita. Pozivam svakoga da dublje uđe u životopise tih žena. Obje su svojom molitvom i žrtvom, svojim predanjem Bogu, izmolile obraćenje svojih muževa. Neprobojnu stijenu koja je bila prisutna u njihovim muževima uspjele su razbiti svojom ljubavlju, kaže Pucić.

Pohvaliti dobre

Vraćajući se na rad s mladima, naš sugovornik kaže kako je situacija na župnom vjeronauku raznolika, a jedan od najvećih izazova svakako je nezainteresiranost. Zna pitati učenike da mu kažu što ih zanima, podijeli im i prazne papiriće da napišu o čemu bi voljeli razgovarati, a nerijetko se dogodi da mu se ti papirići vrate kakve ih je podijelio – prazni. No, nije uvijek tako, nemali je broj onih koji pokazuju žar i htjeli bi učiti više o svojoj vjeri, ali i aktivirati se, razvijati svoje talente i pomagati drugima.

– Bitno je da se njih pohvali, da vide da ih netko primjećuje, da to što se trude i rade ima smisla. Njih, recimo, pet koji pokazuju entuzijazam, daje smisao cijeloj grupi od 35. Jako je važno da se posvetimo onima koji pokazuju želju i volju, da im damo više vremena, da brusimo njihove talente. Usmjeravamo ih otvarajući im prostor da se i oni uključe kroz živu Crkvu i živu zajednicu. Ako to ne učinimo, s vremenom ćemo ih izgubiti. Osjećat će se neprimjećeno i neće vidjeti razloga da idu dalje. Tu bitnu ulogu imaju i zajednice mladih, salezijanska mladež, vinkovska, franjevačka… Ondje mladi sa svojim vršnjacima aktivno žive svoju vjeru, okupljaju se, mole, pomažu potrebitima… Zajednice im pružaju jedan smisleni sadržaj, podcrtava Pucić.

No, hod u vjeri cjeloživotni je hod. Često se smatra da čovjek vjenčanjem ili posvećenim životom prelazi u jedan drugi način življenja, postaje onaj koji kreira svoje okruženje i počinje još više brinuti za druge. Često se pri ulasku u brak, pa i u samostan, misli kako je to sad »to«. Život je posložen i sve će ići svojim tijekom, ali problemi i izazovi zapravo tek tada počinju. Formacija za brak i redovništvo trebala bi početi još u tinejdžerskoj dobi jer je to ključno vrijeme u kojem čovjek sazrijeva i oblikuje svoj karakter, vrline i mane.

Dulja priprema za brak

– Kad govorimo o crkvenim vjenčanjima, možda će mi zamjeriti oni koji su posvećeniji pripremama i tečajevima za brak, ali mislim da nije dobro da se priprema za brak u Crkvi svodi na četiri do osam susreta kroz nekoliko mjeseci, a nekad i kraće. Kad imaš devet godina, onda prolaziš pripremu za pričest godinu dana, a kad imaš četrnaest godina ideš jednu ili čak dvije godine na župni vjeronauk. A vjerojano i najvažniju odluku u životu, odabir životnog supružnika trebao bi potvrditi kroz nekoliko susreta?, retorički pita fra Siniša.

Naravno, kontekst jest nešto drugačiji čovjek na pričest i krizmu odlazi prvo kao dijete, a potom i kao tinejdžer, pa mu je potrebna jača formacija, a ženi se, pretpostavka je u zreloj dobi. No, smatra naš sugovornik, svejedno bi formacija i priprema za tako važan korak trebala dulje trajati. Ponajprije kroz osobni rast svakog pojedinca kroz mladost, a onda i kada pronađe ljubav, da njih dvoje godinu dana razlučuju je li to ono što doista žele.

– Smatram da bi rješenje bilo, ali tu jasno treba suglasnost od najviših razine Crkve u Hrvatskoj, da imamo jednu cjelogodišnju pripravu za sakrament braka. Kad par dođe kod svećenika i kaže »Pater, mi bi se htjeli vjenčati«, da dobiju godinu dana za pripravu i nakon toga se može dogovarati datum. Svjestan sam da bi to vrlo vjerojatno izazvalo šok. Mnogi bi tražili drugu župu gdje bi im priprava bila kraća, no ako bi to bilo na razini Hrvatske, onda bi ta cjelogodišnja priprava imala smisla i ljudi bi vidjeli da je ona tu s razlogom. Mislim da bi reorganizacija priprave za brak, a poslije i praćenja, dovela do toga da brakovi budu čvršći. Možda će ih isprva biti manje, možda će neki shvatiti da nisu jedno za drugo, ali nekad se bolje razići prije, nego ako se to dogodi nakon sklapanja braka. Tu su rane veće, djeca pate, zaključuje Pucić.

Prihvaćajući žrtvu suobličujemo se s Kristom

– Probleme s kojima se susrećemo ne gledamo kao na prilike za rast, nego tražimo sve načine da ih se riješimo. Ne veličam žrtvu samu po sebi, ako se nalazimo u situaciji u kojoj nepravedno trpimo naravno da ćemo pokušati učiniti da, ako je to Božja volja, to trpljenje prestane. No, s druge strane možda je to i križ koji nam je dan da ga nosimo. Na primjer, bolest. Nemojmo se u bolesti pitati »Bože, zašto si mi to dao? Što sam ti ja skrivio?«, već prihvatimo tu bolest. Pokušajmo učiniti što treba da ozdravimo, ali u tom procesu patnju koju proživljavamo možemo prikazati kao jednu žrtvu za osobu koju volimo. Prihvaćajući trpljenje i žrtvu suobličujemo se s Kristom koji je prvi za nas trpio, kaže fra Siniša Pucić.

Dopustiti da nas djeca pouče

– Važno je danas raditi s djecom. Ona imaju jedan čisti, djetinji pogled na svijet, bez obzira na moguće nepodopštine i hirove. Još uvijek nisu zločesti i zlobni, dok smo mi odrasli često »zaraženi« svim i svačim. Djeca nas mogu poučiti mnoštvu neiskvarenih ideala, u koje vjeruju i koje žive.

Darujmo drugoga samim sobom

– Pogledajmo oko sebe, napravimo za Božić listu prioriteta. Posvetimo više vremena jedni drugima. Neka fokus bude na razgovoru i druženju. Posjetimo nekoga koga nema tko posjetiti, pohodimo prijatelja u bolnici. Darujmo drugoga samim sobom. Time ćemo dati smisao Božiću. Uzalud se mi trudimo oko čišćenja, postavljanja ukrasa i stvari koje se od nas »očekuju«, ako nema ljubavi za drugoga. Pronađimo nekoga komu se nitko drugi doli nas neće javiti ovoga Božića. Time ćemo toj osobi učiniti najljepši Božić. Jer, Krista primamo u svoja srce u crkvi u euharistiji, ali ga primamo i kada se susretnemo s drugim, kada darujemo ljubav bližnjemu.