ZAGREB – Uspješno na feralovski način (a baš u tom je čuvenom tjedniku i radio) poigravajući se riječima u naslovu svoje nove knjige – »Prošlo savršeno vrijeme – Zašto je prije bilo bolje«, hrvatski književnik Ivica Ivanišević svojim novim djelom ponudio je čitateljstvu jedan nesvakidašnji nostalgičan osvrt na prošlost koja je, može se iščitati iz već spomenute igre riječima, bila bolja od ove naše sadašnjosti.

Duhovite analize

Naime Ivanišević, rođen u Splitu 1964. godine, kroz 50 je tekstova (49 »epizoda« i završno autorsko pojašnjenje o motivima i razlozima pisanja tih retroosvrta) obradio niz za – najčešće razdoblje sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća – tipičnih pojedinosti vezanih uz nekadašnji način života, usporedio ih potom sa stanjem današnjice te na kraju zaključio u stilu – Pa vi meni recite da prošlost nije bila bolja!

Naravno, Ivanišević ne piše znanstveni ni stručni sociološki tekst pa su njegovi zaključci, rasprave i stavovi ponajprije rezultat osobnih razmišljanja čovjeka koji polako kroči na stazu starosti te se s puno sjete prisjeća djetinjstva i mladosti koje su – sa stajališta temeljnih odredbi prolaznosti – sigurno bile bolje od sadašnjosti određene zrelošću i prvim godinama starosti. No, Ivanišević toj logičnoj činjenici dodaje duhovite analize, poredbe i komparacije kojima čitatelja nastoji uvjeriti u to kako je nekada bilo i puno ljepše i puno normalnije i puno ljudskije no što je to danas! Autor to čini kroz jednostavne i opsegom nevelike osvrte (4-5 stranica) pune duhovitosti, blage ironije i samoironije jasno čitatelju poručujući kako mu je jasno da su to zapisi čovjeka koje gotovo sigurno neće razumjeti mladi čitatelji kojima to milovanje prošlosti uopće neće biti razumljivo, ali će ga stoga itekako razumjeti njegovi vršnjaci (kao i oni rođeni desetak godina ranije ili desetak godina kasnije) kojima će čitanje gotovo pa svakog zapisa iz ove knjige na licu narisati blagi osmijeh nostalgije. Naravno, moguće su i druge reakcije. Posebno kod onih tvrdokornih politički usmjerenih pojedinaca koji u svakom isticanju nekih vrijednosti spomenutih, kao i prethodnih desetljeća, pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, vide jugonostalgiju i žal za danas službeno gotovo svima omrznutom političkom sustavu.

Različite teme

No, Ivanišević ne piše i ne govori s tih polazišta. On jednostavno plete mrežu sjećanja izgrađenu na temelju ljepota koje je doživio u djetinjstvu i mladosti. Obradio je Ivanišević različite teme – rock glazbu, strip, turizam, suvremenu i nekadašnju tehnologiju, novinarstvo, šah, stolni nogomet, digitalnu i analognu fotografiju, modu nekad i sad, kolekcionare, filateliste i numizmatičare, poštu nekad i sad, namještaj, kioske, depersonaliziranu komunikaciju, nestanak tiskanog novinarstva, limene glazbe… dakle, zaista sve i svašta, a svaka od obrađenih tema temelji se na osobnom prisjećanju na djetinjstvo i mladost (istina, ponekad zna otići iz tih okvira te krenuti još i dalje u prošlost znanu nam iz povijesnih podataka i činjenica) pri čemu to prisjećanje i pripovijedanje donosi razne zaključke i poruke o, primjerice, opasnoj metastazi suvremenih društvenih mreža, urušavanju opće pismenosti i logike ili pak modi koju je »moj naraštaj doživljavao kao izražavanje osobnosti, a danas se svi mladi isto oblače«.

Svi ti zaključci i sve te priče nisu neko polustaračko »njurganje« i sitničarenje, već su čitatelju prenijeti na simpatičan i duhovit način kroz direktan razgovorni jezik svakodnevice pri čemu se autor često obraća čitatelju što stvara dojam neposrednosti i bliskosti. Naravno, sa stavovima autora nimalo se ne morate salagati, ali će vas često natjerati da pomislite kako ima nečega u njegovim tvrdnjama i kako je razvoj, kao i uvijek, donio niz prednosti i pogodnosti, ali je istodobno svojim razornim širenjem uništio puno toga što je bilo dobro. Štoviše, iz svake je stranice ove knjige jasno kako autora, što i sam kaže, sadašnjost toliko živcira da bi je najradije resetirao. »Prošlo savršeno vrijeme« nedvojbeno je svjedočanstvo jednog prošlog vremena i jedne vremenski udaljenije mladosti, knjiga koja se u za Ivaniševića sumornoj suvremenoj otuđenoj i površnoj sadašnjosti »bavi patetičnom inventurom naših mladosti«. Čak da se i s njegovim pogledima i stavovima ne slažete, svakako autoru treba priznati da je nepobitno u pravu kad u jednom trenutku kaže – »Svatko ima pravo na nostalgiju.« Ova knjiga to itekako potvrđuje.

O autoru

Ivica Ivanišević rođen je 1964. u Splitu. Sociologiju je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je novinar i urednik u Nedjeljnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu i Slobodnoj Dalmaciji, gdje je danas komentator. Objavio je sljedeće knjige: »Smoje – biografija« (Vuković & Runjić, 2004.), »Sto mu jelenskih rogova« (eseji o stripu, V.B.Z., 2004.), »Krovna udruga i druga drama« (koautorstvo s Antom Tomićem, Fraktura, 2005.), »Split za početnike – abeceda grada« (koautorstvo s Renatom Baretićem, Znanje, 2015.), »Ulaz za djecu i vojnike« (kratke proze, Hena com, 2015.), »U sedlu je tijesno za dvoje« (roman, Hena com, 2015.), »Otpusno pismo« (epistolarni roman, koautorstvo s Marinom Vujčić, Hena com, 2016.), »Primavera« (roman, Hena com, 2016.), »Knjiga žalbe« (roman, V.B.Z., 2016.), »Klanjam se« (roman, Hena com, 2017.), »Kuća« (roman, V.B.Z., 2019.), »Sutra je novi ručak« (roman, V.B.Z., 2020.), »Ulica Ferde Pomykala« (V.B.Z., 2021.), »Kao pakao« (V.B.Z., 2022.), »Otmica razreda za književnost« (V.B.Z., 2023.).