Božić je, da se ne lažemo, i božićna trpeza. Božić je onaj svečani stolnjak što ga mati vadi iz ormara za blagdane i posuđe dizajnirano tako da ga spašava samo svako toliki mondeni povratak na retro. Božić je obitelj koja je na okupu i koja gricka nervozno nokte dok čeka da dida konačno obznani da se može blagovati. A na stolu, recimo, pršut i sir, juha i lešo, sarma i pašticada, pečenje neko, pa salata i slatko svake vrste. Samo, ništa od svega toga valjalo ne bi da na stolu nije kruh. Kruh koji se ne spominje previše jer je naš svagdanji, ali kruh bez kojeg bi malo što imalo smisla kad se jedino njega zajednički trga i od srca naokolo dijeli iz ruke u ruku. Kruh u kojem je simbolike koliko vam drago i to s pravom. Ako ništa drugo biti dobar k’o kruh vjerojatno je najteža zadaća što je život pred nas stavlja. No, što je to i kakav je to dobar kruh!?

Ivica Đikić, pisac i novinar, zaljubljen je u kruh. I zna što je dobar kruh. I odnedavna se trudi da sam umijesi i ispeče dobar kruh, pa da njegova mala obitelj sjedne za stol, posluša kako netom ispečenom kruhu korica pucketa i da blaguje.

– Meni kruh stvarno puno znači, oduvijek. Nije to možda ni najzdravije, ni najljepše, ni najpopularnije za priznati, ali ja kruh stvarno jedem doslovce i oduvijek sa svim, osim možda s pitama. S paštama, recimo, na užas svakog normalnog. Baš volim kruh. Meni je kruh najvažnija stvar kad je riječ o hrani i uvijek je bilo važno da taj kruh bude dobar. A dugo vremena stvarno nije bilo dobrog kruha da ga se može naći – priča Đikić.

Strah da ćeš ostati gladan

Zaljubio se, naime, Đikić u onaj kruh što se radi od kiseloga tijesta, a ta je ljubav, štono bi se reklo, isplivala i u njegovu spisateljstvu. Zadnja njegova knjiga, ona promovirana prije koji mjesec, zove se “Divlji kvas” i u njoj se glavni junak zvan Džop vraća u rodno Duvno s namjerom da tu upogoni pekaru, da peče kruh od kiselog tijesta. Ljepše posvete taj naš sourdough valjda nikada nigdje i nije dobio. Ali, ajmo se mi najprije vratiti kojih par desetaka godina unatrag, u vrijeme odrastanja dvojice sugovornika. Pamti se da je roditeljima kruh bio važan, a bome pamte se i majke i bake koji su kruh pekle.

Foto Davor Kovačević

– Moji su jedno vrijeme pravili kruh ispod sača. Pola godine bi ih držalo pa bi odustali. Uglavnom smo jeli kupovni kruh. Mislim ipak, i tako sam nekako to sebi objašnjavao, da to jest neka siromaška priča. Nismo mi bili sirotinja, ali skromno je sve to bilo, zaista. Kruh je naprosto bio garancija da ćeš se najest. I nisam ja osjetio to siromaštvo koliko je to ucijepljeno u gene, taj strah da ćeš ostati gladan – kaže Đikić.

Kruh se tu pojavio kao element koji osigurava sitost. Ali, ima u kruhu svakojake simbolike, pa i one biblijske. Ima kruh, kako veli Đikić, tu neku moć okupljanja, ima neki smirujući element u kruhu, no ipak je, ponavlja, sve krenulo od tog nekog straha da će ostati gladan. Što se pak novinara tiče, on recimo pamti kako mu je otac jednom u goste kumi krenuo s fetom kruha u džepu, jer je znao da će ga ona premalo iznijeti na stol. U pravu je eto Đikić kada kaže kako se tu očito radi o nekoj transgeneracijskoj traumi. Kruh, dakle, on voli oduvijek, no ta strast prema pečenju i konzumaciji kruha od kiselog tijesta nije se dogodila tako davno. Dugo je i on trošio običan neki kruh.

– Jesam, jer nisam znao za bolje. U djetinjstvu si imao crni, bijeli i polubijeli. Za bolji ne znaš. Možda odeš nekad negdje vani pa vidiš neki baget, ali to vidiš i to je to. Tko je u to vrijeme uopće razmišljao o nutritivnim vrijednostima, o tome kakav kvasac u to ide, koliko je kemije, koliko kalorija… Barem je moje znanje o tome nikakvo – priznaje Đikić.

U Sabor po kvas

Na sreću, čovjek se uči dok je živ. Malo je svoje učinila korona, doba kad se vani i nije tek tako moglo, a malo činjenica da su se počele u nas otvarati zanatske pekare.

– Počelo se malo više o tome pisati, govoriti. Pa sam počeo kupovati zanatski kruh, u “Korici” u početku, i vidio da je to bolji, stvarno odličan kruh, i da može duže dulje stajati, da je ukusniji. Da je naprosto bolji kruh – veli Đikić.

Nevolja je jedino što tih zanatskih pekara mahom ima u centru, a ići svaki dan u centar po kruh i nije neka opcija. Tada na scenu stupa Ivičina supruga Sandra Sabovljev, također novinarka i ne tako davno važna i vrijedna autorica Novog lista. Ona je ta koja je predložila da pokušaju kod kuće ispeći svoj kruh.

Foto Davor Kovačević

– Pitala je preko Facebooka tko ima starter da ga pokloni. Ovo će izaći pred predsjedničke izbore, ali moram reći kako joj se javila Ivana Kekin. Desetak godina ona ima isti kvas. Tako da je Sandra išla u Sabor po kvas (smijeh) – priča Đikić.

Tako je počelo. Nego starter….

– Mene bi, ipak i prije svega, odbilo ono da se o starteru mora čovjek brinuti k’o o kućnom ljubimcu, članu obitelji – pošteno će novinar.

– Kad kreneš, zaista je to k’o živo biće. Makar, a to smo shvatili puno kasnije, taj kvas je vrlo žilav i nije da ga se mora svaki dan hranit, mazit i pazit. Preživjet će on dosta. Ne traži to toliki angažman, ali traži da o tome misliš, da ne zaboraviš nahraniti starter i da ga održavaš na životu. A i sami proces traje 24 sata. Otkad u posudu staviš brašno i vodu, pa kad dodaš kvas, njemu treba 24 sata, 12 vani i 12 u frižideru, da odradi sve prije nego se kruh stavi peći. Da bi kruh pekao danas trebao si ga počet radit prije 24 sata – ističe Đikić.

A nekad si i umoran, pa zaboraviš recimo staviti tijesto u frižider taman da se do jutra razlije posvuda. Dogodi se, dogodi se jer život naš nije složen tako da čovjek ima vremena za kruh peći. Krenuli su zato Sandra i Ivica onako pomalo. I premda se u tom internetskom svijetu dade naći puno materijala koji objašnjava što i kako treba raditi, puno je caka, kaže Đikić, na koje vas nitko ne može pripremiti. Prvih pola godine bilo je svojevrsno istraživanje. I prvo što shvatiš je, veli Đikić, da je temperatura jedna od najvažnijih stvari, i u pečenju i kod kvasanja.

– Pa kad je ljeto i toplo je vani, drukčije radi kvas, drukčije fermentira nego kad je hladnije vrijeme. Pa i to moraš shvatit da ti se ne dogodi da se ponašaš kao da je hladno i kad zatopli pa da ti naprosto prekvasa – ilustrativno će Đikić.

Odustajanje nije opcija

Onda shvatiš i da je važno brašno.

– A svijet brašna je nama bio potpuno nepoznat. Shvatili smo da ljudi koji se malo ozbiljnije bave s tim uzimaju svoje žito, nose sve to u mlinove. Nepregledna je mogućnost igre s brašnom i to je super – dječački će Đikić.

A onda se pomalo došlo do toga da evo već tri godine prave Sandra i Ivica u prosjeku četiri kruha tjedno. Dva po dva, recimo ponedjeljkom i četvrtkom. Pogriješi se tu doduše još uvijek kadikad, recimo zaboravi posoliti tijesto kad treba pa da valja sve. Puno je pravila ili taman toliko da se lako da zaribat. Odustajanje, međutim, nikada nije bila opcija.

– Koliko god ću sad bit neskroman, nije zato što je to stvarno odličan, dobar kruh. I zato što ta dva sata, koliko traje pečenje i koliko moraš biti tu, stvarno čovjeka smire. Ta dva sata ipak i prije svega paziš na taj kruh. Možeš raditi uz to koješta, gledaš i televiziju, ali ovo ti je naprosto glavna stvar – ističe Đikić.

Foto Davor Kovačević

I da, podijelili su Ivica i Sandra posao, a opet oboje rade sve. Ona ga zamiješa onako ‘grubo’ na početku, kaže Ivica, a kasnije ga treba šest puta, svako pola sata premijesiti i to zna napraviti i on.

– Ali, uglavnom Sandra taj posao radi, a ja pečem. Jer, dobar je osjećaj kad pečen kruh pucketa. Dobar je osjećaj, makar da je i podsvjesni, da imaš sposobnost sebe prehraniti na onoj najelementarnijoj razini – ističe Đikić.

Očito je posve da treba imati za ovu igru dobrog suputnika, suputnicu.

– I to sam shvatio, da je teško sam. Jedno drugog se tu gura. Ima tu nešto. Neko vezivno tkivo među ljudima je kruh – zaključuje Đikić.

Vruć, topao kruh, onaj za kojeg su nas učili da ga se ne reže neko kida. Priznaje Đikić kako ne voli nožem na kruh, pa sve da je i neko praznovjerje u pitanju. I priznaje da je veselje kad vidiš da si ga ispekao kako treba, baš kao kruh poklanjati dragim ljudima.

– Ne bih nikada odnio nekome na poklon komad odlično pečene janjetine, glupo je. Ali kad nekome doneseš tek ispečen kruh, ljudi se raspamete. Nije to običan poklon, obična stvar. Najrazličitiji ljudi, neovisno od toga čim se bave i kakvi su profili, svak’ reagira na to. Svak’ reagira nekom blagošću. Ima kruh tu moć da ljude razblaži. I kad mi kažu da im je kruh super i da su se oduševili, gotovo mi je to isto kao kad mi kažu da mi je super knjiga. Ali zaista. Jer, za knjigu će ti i ublažiti malo mišljenje i stav, slagati, zamotati u celofan ono što misle, a ovdje nema prevare, ovdje ili si ga pojeo ili nisi. A ja znam da je dobar, što za roman nisam siguran. Za roman ili knjigu sam uvijek u sumnji valja li ili ne valja, i svaka me kritika na sumnju tjera – iskreno će Đikić.

Proizvod za elitu

Počeli smo razgovor iz daleka, od majki i baka, da bi stigli do modernih rukotvorina od kiselog tijesta. Zavrtjeli smo se pričom k’o u krug, jedino što je kruh kojeg su naša bake radile sa svojim ‘kiselim’ tijestom bio sirotinjska hrana, a sad on ima jedan mrvu elitistički prizvuk. Za kupiti ga taj je kruh poprilično skup.

– S jedne strane prizvali smo s pravom prošlost da nam bude svijetla budućnost, a s druge strane tu je ta nesretna cijena – velimo.

– Kad je to biznis. Kako to funkcionira, kako to mora, ja ne znam, ali mislim da je malo nepristojno da kruh bude neka elitna namirnica. To da smo došli do toga da tu vrstu kruha ne može priuštiti veliki broj ljudi po meni je šteta – kaže Đikić.

Foto Davor Kovačević

Bilo bi zapravo divno da se ozakoni prodaja tih kućnih uradaka, pa da svaki kvart u nas ima svoje neke Đikiće koji će ispeći kod kuće, pa preko nekog dostavljača podijeliti recimo pedesetak kruhova, dobrih kruhova. Pa da se ne čini da je i dobar kruh, makar bio najelementarnija naša namirnica, proizvod za elitu.

– Možda sam se i zbog tog momenta odlučili raditi kruh doma. Ne želim ja pripadati nekoj grupi ljudi koja želi pokazati da ima para da plati kruh četiri eura. Nisam ja taj svijet, ne vidim se u tome – iskreno će Đikić.

Ili su to Đikići – Ivica, Sandra i divna njihova Mara – odlučili sebi svako par dana kruhom napraviti mali neki Božić. A to dosaditi ne može.

Reći će Đikić i to da im je u prvoj fazi savjetima dosta pomogao novinar iz Banja Luke Aleksandar Trifunović, vlasnik portala Buka.

– On to radi godinama, radi super kruhove. Budi se rano ujutro i dok se njegovi probude ispeče dva kruha. I on tvrdi, a nama razloga da mu ne vjerujem, da je veliku količinu depresije, anksioznosti na neki način time eliminirao – kaže Đikić.

Kuća kao simbol uspjeha
Slično je to, reklo bi se, onom što se dogodilo njegovom Džopu u knjizi. Da nije izučio pečenje kruha u jednom od njemačkih zatvora, nikad smiraja u njega, kakvog takvog.

– Je li to pečenje kruha onda i neki lijek, ili bijeg!? Ili je motiv sve pomalo – velimo.

– Ja bih rekao da je nekakav mozaik. Prvo voliš kruh, pa ispadne dobar, pa ti je lijepo što proces traje i lijepo ti kad ga ispečeš. Pa se ljudi oduševe kad im ga pokloniš – kaže Đikić.

U “Divljem kvasu” Josip Ljubas Džop u Duvno se ipak ne vraća samo zbog kruha.

– Mislim da nije imao izbora. A kruh je bio jedino što je u životu radio da je dobro i da je legalno, da ne izaziva neku opasnost. Osjećaš se korisnim kad napraviš kruh i dobar je osjećaj da možeš svojim rukama proizvest nešto što nije zlo – veli Đikić.

Pa je Džop odlučio, voljom pisca, pokušati ono za što nikakve šanse i nije bilo, u Duvnu pokrenuti pekaru s kruhom od divljeg kvasa.

– Upravo to što nikakve šanse nema i što se vraća u Duvno kao čovjek i inače bez ikakve šanse, bio je neki dvostruki poraz, a opet i pokušaj njegov da se izvadi iz nekog zla i gliba u kojem je 30 godina – pojašnjava Đikić.

Intrigantna je ta činjenica o kojoj piše Đikić da su pokušaji da se vrati čovjek u svoje malo rodno mjesto najčešće osuđeni na propast. Malo kad to uspije.

– Mislim da je to zato što je taj povratak uvijek neko priznanje poraza, a ljudi ne vole imati posla s gubitnicima. Ljudi se instinktivno odmaknu od onih koji imaju problem, koji nisu dobro, a povratak je priznanje da nisi dobro. Da si uspio ne bi se vratio. Zato su naši gastarbajteri, koji su odlazili 60-ih godina u Njemačku pa se vraćali nakon 20, 30 godina u mirovinu, odmah na početku od prvih zarađenih para gradili kuću. Da ljudi vide da si uspio. Da to bude dokaz da nisi poražen. Ta kuća je simbol uspjeha. Kad se vraćaš autobusom i ideš opet starcima, rušiš idilu, onu prividnu njihovu idilu narušavaš jer si zloslutan, jer nosiš neku zlu slutnju – kaže Đikić.

U malome mjestu skriti se ne možeš. Ni Džopu nije uspjelo, a nije imao izbora nego se vratiti. Neobično je to kako i koliko Đikić voli sve svoje likove svim njihovim manama usprkos.

– Možda ja potpuno griješim kad tako doživljavam književnost, ali mislim da moraš imati razumijevanja za svoje likove, koliko god neki njihovi životni postupci, izbori, bili nerazumljivi nekad toliko i da ih ni ne možeš opravdat. Pisao sam knjigu “Beara” o čovjeku koji je bio jedan od glavnih za genocid u Srebrenici, pa sam i u toj knjizi pokušao razumjeti što je njega vodilo da sudjeluje o takvom nečem. Cijela ta knjiga je da se razumije nekoga k’o je jedan kroz jedan zločinac, a kako neću onda pokušat razumjet nekog momka iz Duvna kojem se rat dogodio s 20 godina, koji je napravio neku glupost i ta glupost mu je na neki način cijeli život odredila – na to će Đikić.

Ljudi s kojima bi kruh dijelio

Nije književnost, veli, moralni sud, već književnost mora pokazati razumijevanje za svoje likove. Na koncu likovi su ti s kojim pisac živi dok knjigu piše i ne može ih mrzit.

– To je po meni ljepota književnosti da razviješ neku vrstu razumijevanja za neke likove, neke sudbine koje su možda stvarno nerazumljive – ne dvoji Đikić.

Knjiga je “Divlji kvas”, likovi su redom dobri neki ljudi koji su imali neki manjak sreće u životu, ma kome bi od njih Đikić, da se može dakako, ispekao i darovao svoj kruh!? S kim bi ga zajedno lomio i dijelio za stolom!? Zamislio se malo Đikić nad ovim.

– Ima ih više – kaže.

– Mene bi bilo strah s Džopom radit išta – lako je bilo priznati.

– Nisam ni ja siguran za njega. Možda s Ilijom koji ima gostionu i ženom mu Nadom, pa čak i sa Stanom koja prosvjeduje protiv vjetrenjača – odgovori Đikić.

S kim bi čovjek kruh dijelio i inače….

– Dobro je to pitanje. Kad bi čovjek malo o tome išao razmisliti, bio bi interesantan taj popis ljudi koje bi tu stavio. Puno bi taj popis od desetak ljudi s kojima bi kruh dijelio govorio o tebi. Ozbiljno bi se tu ozbiljnije razmišljalo o kriterijima tko na popis može – slaže se Đikić.

Ivica Đikić, pisac i novinar, voli kruh. Pa ga doma peče, onaj od kiselog tijesta. Pa se dijelom i zbog toga njegova knjiga zove “Divlji kvas”.

– Ima taj naslov i šire neko značenje. Taj kvas je kao neka vrsta sjemene iz kojeg smo narasli. Svi ti likovi na neki način su neukrotivi, divlji, nisu ukalupljeni. Sav taj svijet o kojem pišem, svijet Duvna, malo je divlji, neizbrušen, nesvršen. I to je ta neka metafora za sav taj dinarski svijet koji je takav nekakav divlji – ističe Đikić.

Otišlo je nešto kruhova zato i put Duvna, oni ponajbolji jer na put idu samo oni kruhovi koji su dobro ispali. A da je lako biti dobar k’o kruh bome i nije. Ali, vrijedi probati.

– Svakom savjetujem da pokuša peći kruh, pa što bude. Nek’ se uhvati deset posto i ja mislim da će ti ljudi biti zadovoljni, da će ih to zaokupiti par puta tjedno na par sati toliko da će bit’ mirni ljudi – poručuje Đikić blagdanski blago, blago k’o dobar pisac, dobar čovjek i dobar kućni majstor od kruha.