»I kad nam srce plakat je htjelo, smijat se moralo pudrati čelo/ (…) A nakon svega ostaje sjeta« – stihovi su pjesme »Glumci« Antona Šuljića zapisani u danas predstavljenoj monografiji »Olivera Baljak«, posvećenoj nacionalnoj dramskoj prvakinji riječkoga HNK-a Ivana pl. Zajca, a isti su to stihovi koje je na samome predstavljanju kao intermezzo protagonistica predstavljanja, Olivera Baljak, u punome foajeu, ispjevala baš onako u duhu sâme pjesme, pronoseći potrebnu simboliku i atmosferičnost – sjete, nostalgije, gdjekad melankolije – uz vlastiti pogled unatrag na svoj bogati karijerni opus, mnoge proživljene uloge po kojima je mnogi pamte. Jednostavno – glumica.

Minuciozna obrada lika

No Olivera Baljak nije bilo kakva glumica, već ona koja znalački, minuciozno, strastveno pristupa obradi svojega lika, dopunjuje ga vlastitim tumačenjima, nadograđuje, dubinski pozicionira i(li) introspektivno meandrira. I ništa manje bitno – emotivno dobacuje.

O njezinim karijernim ostvarajima i dosezima može se, dakako, pronaći u samoj monografiji koja baca svjetlo na njezin život u kazalištu i s kazalištem, što znači da (raz)otkriva široj publici i manje znane pojedinosti.

Više o »jedinoj Oliveri Baljak« uvodno je kazao intendant dr. sc. Marin Blažević koji je istaknuo kako se radi o jedinstvenoj i istaknutoj članici riječkoga HNK-a, onoj koja se predaje svojim ulogama, i onoj uvijek željnoj novih saznanja, a napose bogatstva koja nam umjetnost donosi.

– Svaki puta kad se Olivera pojavi na pozornici to jest uvijek neka vrsta slavlja, ne samo u povodu obljetnice. Olivera je jedna od onih rijetkih, danas možda još uvijek jedinih umjetnica i umjetnika za koje možemo biti sigurni mi koji kreiramo programe da će napuniti gledalište, da će bilo koja objava na društvenim mrežama privući najviše lajkova.

Jedna je od najzahvalnijih članica umjetničkog kolektiva za sve nas kojima je važno ne samo da produciramo umjetnost, nego i da kad tu umjetnost produciramo, privučemo i publiku. Olivera je naprosto magnet i živi s time.

Nije lako, ali taj izazov i ta svijest iz koje proizlazi i Oliverina određena samosvijest jedan je od razloga zašto je zaslužila monografiju i puno više od te monografije, kaže Blažević.

Jedna od najvećih

»Ne samo zbog toga što ona čini, kako nastupa, kako glumi, kako se priprema, čime zrači na pozornici«, već »zbog toga i što je rijetka članica riječkog kazališta koja ne dolazi samo na svoje predstave, nego dolazi na sve predstave i sve programe koje produciramo«, pojašnjava intendant, »Olivera je jedna od naših najvećih izvedbenih umjetnica«.

– Tražeći ključnu riječ kako bi objasnila svoj odnos prema kazalištu, Mani Gotovac je pronašla riječ oduševljenje. Kazalište je za nju uvijek bilo o duši. Svaki susret s Oliverom je susret s nekime tko doista doživljava kazalište kao umjetnost o duši.

A za nju je jednako važna i druga ključna riječ, a to je znatiželja, jer ona želi znati sve što može, koliko može jedna osoba uopće i jedna umjetnica o svim različitim žanrovima izvedbenih umjetnosti, naglašava Blažević te dodaje kako je još kao srednjoškolac gledao Baljak u predstavama, pa zaključuje kako »misliti kazalište, a istovremeno ne misliti Oliveru Baljak zapravo je bilo i postalo, postalo i bilo nezamislivo«.

Karijerna rekonstrukcija

Osvrnuvši se na proces nastanka monografije, urednica Željka Turčinović istaknula je kako je htjela napraviti knjigu o karijeri Olivere Baljak »profesionalno, dobro i na vrijeme« te kako je htjela »nosive tekstove autora koji su je ili pratili, ili znali rekonstruirati« njezinu karijeru.

– Ova monografija nastoji prikazati jednu iznimnu i osebujnu karijeru Olivere Baljak kao hrvatske i riječke glumice. Taj dijapazon uloga koji Olivera ima toliko je velik i različit da ne znate u koji fah bi je stavili i zapravo je ne trebate stavljati u neki, jer ona jednako dobro radi komične uloge, isto tako tragetkinje, ali isto tako dobro igra i klasiku, kao i avangardu.

Znači svugdje, čega se god primi, ona ne samo da daje maksimum, nego se taj rezultat vidi. I, naravno, kazalište je sretno da ju je imalo i da je ima, ali isto tako Olivera mora biti zahvalna kazalištu koje joj je, na temelju njezine kvalitete, dalo silne mogućnosti, da igra taj silni, velik dijapazon glumačkih uloga i da se pokaže kao svestrana i osebujna glumica, ocjenjuje Turčinović.

Glede samih tekstova u knjizi, urednica je kazala kako se radi o naručenim tekstovima, pa u uredničkom proslovu piše: »Autori u ovoj knjizi istaknuti su teatrolozi, kazališni kritičari, redatelji, glumci, novinari koji u različitim žanrovskim obrascima, od teatrološke analize, intervjua preko publicističkog teksta do memorabilija, ispisuju glumačku biografiju Olivere Baljak.«

Autori su to poput Laryja Zappije, Olje Lozice, Kim Cuculić, Svjetlane Hribar, Darka Gašparovića, Marina Blaževića, Matka Botića, Ante Peričića, Senke Bulić, Ane Vilenice, Jelene Lopatić, Tanje Smoje, Vite Taufera, Aleksandra Valenčića, Bojana Šobera, Olge Šober, Nenni Delmestre, Loredane Gašparović, Antona Šuljca, Tanje Mandić Rigonat te ostalih.

Životna preklapanja

I sama protagonistica, uvijek inspirativna Olivera Baljak naglasila je da se njezine ljubavi, »prema sceni, prema publici, prema prijateljima, rodbini, preklapaju«, a najveća je ljubav, dade se zaključiti, ona prema riječkome kazalištu zbog koje mu je i ostala vjerna punih četrdeset i četiri godine.

– Bombardirani smo svaki dan lošim vijestima, tužnim vijestima, tako da imam mali osjećaj krivnje što sam zapravo sretna i što sam zahvalna. I mislim da moram biti zahvalna svome kazalištu što mi je dalo priliku da puno igram, da se okušam u novim žanrovima.

To je meni doista nekako, uz sve muke koje sam prolazila, bilo sve igra. Svi ti žanrovi su bili nešto što je dio glume, odnosno glumca, jer biti netko drukčiji, truditi se biti drukčiji od nekog lika koji si igrao prije, ne izvlačiti iz nekih ladica, nije lak zadatak, ali se nekako podrazumijeva, ističe naša nacionalna dramska prvakinja koja se i dalje, s jednakim žarom, predaje svjetlima pozornice, a svaku njezinu novu ili staru ulogu mi, njezina vjerna publika, željno iščekujemo.

Odnos teatra i Baljak

A na kraju, u formi svojevrsnog zaključka, sažimanja ili preciziranja veličine i ostvaraja jedne glumačke dive, Turčinović je pročitala riječi Matka Botića: »Monogamni ljubavni odnos riječkog teatra i Olivere Baljak, koji traje puno duže od većine ljudskih veza i brakova, sadržajna je slika te neugasive želje.

Povijest jednog glumačkog života i razvojni put jednog kazališta, tako, stapaju se u jedno; ako nas ova kronika može ičemu podučiti, onda je to lekcija o umjetnosti kao mukotrpnom, kontinuiranom, požrtvovnom radu.«

Dakako, a njezina »glumačka vitalnost i zanesena radoznalost«, što ističe Olja Lozica u svome tekstu, valja nadodati, nadizlaze vrijeme i prostor, pa njezini glumački ostvaraji oni su koji, suprotno Šuljićevim stihovima, ne žive samo tu večer, već mnogo duže.

Na kraju, tko još može briljirati portretirajući vinsku mušicu? Ili, kako bi kazala Zrinka Kolak Fabijan, »trag u kosi nikada nije zapreka mladom srcu«.

Drugi o glumici

Neobičnim i jedinstvenim talentom uvijek garantira pomak, iznenađenje, uzbudljivost«, kaže o Baljak Senka Bulić, dok Eduard Miler ističe kako je ona »jedna od velikana hrvatskog glumišta, koja će ostaviti pečat vremena, na prijelazu dvadesetog i dvadesetprvog stoljeća«