Lovranac i veliki zaljubljenik u svoj Lovran… Reći će to o sebi Ivica Škec, direktor ACI marine Opatija, na početku razgovora o svom životnom putu, profesionalnom iskustvu u turizmu i nautici koja je obilježila njegov profesionalni put. Dugogodišnji rad u sustavu ACI-ja, od čega najveći dio na vodećim pozicijama u nizu marina Sjevernog Jadrana, donio mu je na ovogodišnjem Danu kvarnerskog turizma nagradu Čovjek ključ uspjeha u turizmu za djelatnika godine u nautičkom turizmu.

Naš je sugovornik na početku razgovora pojasnio kako je ustvari svoj životni put vezao uz turizam.

– Turizmom sam se počeo baviti još 1973., i to u Turističkom društvu Lovran. Bio sam, naime, »kurir privatnog smještaja«. Tadašnje Turističko društvo je imalo svojevrsnu recepciju privatnog smještaja i te goste je trebalo odvesti do iznajmljivača. Ja sam tada imao 12 godina i sjećam se da mi je to bilo prekrasno iskustvo. Sjećam se da smo bili najžalosniji kada bi djelatnice Turističkog iskrižale sve papire s popisom privatnog smještaja jer je to značilo da je sve puno i da taj dan više nećemo imati posla. Već tada je bilo puno građana koji su iznajmljivali sobe. To domaćinstvo je jednostavno u Lovranu bilo način života. I dogodine sam ponovo radio u lovranskom Turističkom društvu. Bio sam talentiran za jezike i tako sam počeo upijati to znanje rada u turizmu. Ako nešto voliš, jednostavno te vuče da učiš sve više i ideš sve dalje, pojasnio je ovaj vrhunski turistički znalac govoreći o tim prvim koracima u teškoj, ali prekrasnoj turističkoj branši.

Rad s legendama hotelijerstva

Nakon tih početaka, jeste li odmah krenuli u nautiku ili?

– Kad sam dobio prvu radnu knjižicu, prvo radno mjesto mi je bilo »kuhinjska blagajnica« u Medveji, ha, ha… Tako je glasilo rješenje koje i danas čuvam za uspomenu. Bila je riječ o samoposlužnom restoranu na plaži, a u kojem smo imali strašno puno posla, radilo se od jutra do mraka. Imao sam tada 16 godina. Sjećam se da je najveća gužva bila za ručkove, hrana koju je barba Tonči pripremao je bila izvrsna. Paralelno sam završio srednju Elektrotehničku školu, a potom i diplomirao na Višoj pomorskoj. Dok sam studirao, radio sam tri godine u jednom malom hotelu Primorka u Lovranu.

Foto Sergej Drecshler

U to vrijeme su u Lovranu bila dva tadašnja OUR-a, Primorka i Beograd koji su se na kraju ujedinili u OUR Beograd, a koji je, uz ostalo, obuhvaćao hotele Miramar, Bristol, Lovran i druge. No, početkom 1980-ih krenulo se u planiranje gradnje hotela Excelsior. Kroz sve to vrijeme sam imao čast raditi s legendama tadašnjeg hotelijerstva. Nino Turković je, primjerice, radio u Bristolu, u Miramaru je radio Anton Pošćić… Sjećam se da sam njemu došao na razgovor za posao te je odmah pita Sprechen Sie Deutsch? Pričam li francuski, talijanski, engleski. Tada je malo ljudi ustvari znalo engleski jer su britanski gosti tek počeli dolaziti u ove krajeve. Jednu godinu sam čak u Kompas Hertzu vozio automobile… Tako da sam do odlaska u vojsku već skupio dosta radnog iskustva. Inače, kada sam se prijavljivao za služenje obaveznog vojnog roka, tražio sam da me stave u mornaricu, s obzirom na to da sam završio Višu pomorsku školu, ali i zato što je moj stariji brat navigao i bio mi uzor. Međutim, na moju veliku žalost u mornarici nije bilo mjesta, tako da sam se nakon završetka vojnog roka prijavio u Jugoliniju i čekao da me pozovu da odradim asistenciju. No, već tada je moja djevojka, kasnije i supruga Jolanda, radila u hotelu Bristol i rekla kako me direktor Turković traži ako želim raditi u hotelu. Tako da sam se 1984. ipak ponovo vratio radu u hotelskom poslovanju, umjesto da sam se otisnuo na more.

Sezona u Italiji

Potom ste nastavili karijeru u Excelsioru?

– Tako je, još dok je hotel bio u izgradnji, počelo se regrutirati tim koji će raditi u novom hotelu te su zvali i mene. Hotel je otvoren 1986. i tada je u njemu radilo 200-tinjak djelatnika, samo na recepciji nas dvanaest. Imali smo vrhunsku ekipu. Sjećam se da nam je za šeficu recepcije iz hotela Ambasador došla Edita Ambrozi. Ona je bila sjajna edukatorica koja nas je naučila svim finesama posla, od toga kako pristupiti gostu, do toga kako držati ruke ili biti odjeven. Uvijek smo bili u sakoima, bez obzira na to što nije bilo klime, ha, ha. A i moja je supruga odmah prešla raditi u Excelsior. U vrijeme Domovinskog rata hotel nije radio tako da smo nakon tog perioda kretali praktički ispočetka. U to vrijeme smo jedan moj kolega s recepcije i ja dobili poziv iz Italije, te sam jednu sezonu odradio i u Dolomitima, u Cortini d’Ampezzo. U tom hotelu sam imao prilike vidjeti kako oni rade i gdje smo mi u odnosu na njih. I čak mogu reći da smo mi u smislu servisa bili ispred. Ondje sam radio i u kuhinji na pripremi hrane. Ono što me se dojmilo je, pak, taj odnos koji su u tom hotelu imali prema stalnim gostima. Naime, u planinu su dolazili zimi mladi skijaši, a ljeti bogatiji gosti iz velikih gradova. Domaćini u hotelu su posebno bili pažljivi prema stalnim gostima te su već unaprijed znali što koji gost želi i nastojalo im se stvarno izaći u susret. I mogu reći da su nas cijenili kao radnike, bili smo vrijedni, a samim time smo imali dobre plaće.

Red veličina?

– Kad sam otišao iz Excelsiora, imao sam plaću nešto više od 100 tadašnjih njemačkih maraka, a u Italiji preko tisuću. I supruga je potom nekih sedam ili osam sezona radila u Cortini. Stvarno mogu reći da su nas jako cijenili, bili smo nekad dirnuti koliko. Naprimjer, kada su imali slobodnih soba, znali su nam reći neka dođu djeca k nama na odmor. Isto tako, s obzirom na to da je naša zemlja tih godina bila u ratu, vlasnici hotela bi nam na povratku u Hrvatsku uvijek auto napunili namirnicama… To je nešto što se pamti. Odnos prema radniku je iznimno važan i to su i pokazali.

Foto Sergej Drecshler

I vi i supruga ste cijeli radni vijek praktički u turizmu. Koliko je u takvoj situaciji teško uskladiti privatni život?

– To je izuzetno teško i traži jako puno tolerancije. Radi se i noću, po sezoni znamo da se radi punom parom tako da se nekad ni ne vidite tijekom dana pa su puno uskakali i nonići. Obitelj je ipak ono najvrjednije, a svoje slobodno vrijeme najviše provodim upravo u krugu svojih najbližih. Uz suprugu Jolandu, tu su sin Leo te nevjesta Alba i, naravno, nonotovo sunce i najveća radost, moj petogodišnji unučić Sol.

Imućni gosti iz Beča

Kad ste se ustvari počeli baviti nautikom?

– Nakon rada u Italiji, vratio sam se opet u Excelsior da bi u jednom momentu te 1994. moj stari prijatelj iz Lovrana, tadašnji direktor ACI marine u Ičićima, Srećko Šobot, pitao bih li došao raditi u marinu kao šef recepcije. Tada nisam znao »što je prova, a što krma«, ali sam imao puno poštovanja prema tom dijelu turističke ponude. Marina je bila krasna, nova, znali smo prošetati ovuda, ali nisam imao nekog iskustva u ovoj niši. Baš zato mi je to bio izazov. Ipak, rekao sam Srećku da ne mogu doći odmah za šefa recepcije dok malo ne uđem u cijelu priču i neka mi da neke materijale iz kojih ću učiti. I dao mi je jednu fantastičnu knjigu Veljka Barbierija, osnivača lanca ACI. To se zvalo »ACI know-how«. Sjećam se tog debelog registratora u kojem su bile popisane sve procedure u poslovanju i tu su napisali sve, baš sve što se tiče posla. I tako sam došao ovamo te 1994. usred sezone. Marina je tad već radila četiri godine.

Kako je u to vrijeme bilo raditi u ACI marini Opatija?

– Drugačije nego danas. Zanimljiv detalj je kako su već tada, u vrijeme bez mobitela, svi veliki brodovi na lukobranu imali telefon na brodu, a marina je imala interni repetitor sa stranim satelitskim programima. Brodove su ovdje imali mnogi poznati, poput našeg legendarnog ugostitelja Branka Bevande… To je bila marina u kojoj su većinski gosti bili Austrijanci, Nijemci, bilo je i nešto Talijana te ustvari malo domaćih gostiju. Domaći su imali možda 15-ak brodova. ACI marina Opatija je bila najbolja marina na Jadranu u to vrijeme. Ovamo su dolazili imućni gosti iz Beča, Njemačke… Sjećam se jednih divnih ljudi, bračnog para iz Beča, vlasnika lanca robnih kuća Komet. Uvijek su šetali sa svoja dva psa, njemačka ovčara, držali se za ruke, često su im dolazili uzvanici i prijatelji iz bečkog visokog društva, jet-set… A toliko su bili pristupačni i pristojni. Jedna zbilja lijepa atmosfera.

ACI marina Opatija je tada bila najmodernija marina u sustavu?

– Tako je. Naime, pošto je ACI, odnosno osnivač Veljko Barbieri koji bio veliki vizionar, napravio ogroman iskorak u nautičkom turizmu u našoj zemlji, svi ostali su pratili ACI, kako će ACI formirati cijene, kakvu uslugu će ACI ponuditi… Već kad sam ja došao, gospodin Veljko nije bio više na čelu društva, već je generalni direktor bio Milan Mužić s Lošinja.

Upoznao sam mnogo krasnih ljudi

Koliko ljudi je tada radilo u ACI marini u Ičićima?

– Kad je otvorena, tamo je radilo sigurno preko 100 ljudi, što u samoj marini, što u restoranu i ostalim sadržajima. Ja sam tu bio šef recepcije 10 godina, dakle, do 2004. To je jako zahtjevan posao, ali naučite. Znao sam sve goste po imenu i to je ta ljepota posla. Upoznate mnogo krasnih ljudi. Jasno, kad imate 300 gostiju, uvijek ima problema koje treba riješiti, no ja sam uvijek znao reći gostu – »nemojte se nervirati, vi ste ovdje na odmoru, uživajte, a mi ćemo se pobrinuti da problem riješimo«. To su lijepe uspomene, a drago mi je da su neki od tih gostiju i dan danas vjerni našoj marini.

Foto Sergej Drecshler

Očito je da ste uvijek iznimno pazili na taj odnos prema gostu. Što je iz vašeg iskustva potrebno u tom smislu za rad u turizmu?

– Opet puno tolerancije. Nikad ne smiješ doći u nekakav sukob s gostom, gosta moraš saslušati i pokušaš problem riješiti što brže i što bolje. I morate biti stalno u toku. Ja sam tu svaki dan osim nedjelje. Subotom prošećem po gatovima, upitam goste postoji li neki problem ili im treba oko nečega pomoći. I za neku sitnicu oko koje ste pomogli, gost bude jako zahvalan i to cijeni. Moram svakako istaći i to da imam krasne suradnike, iznimno profesionalne i vrijedne u koje vjerujem. Vrlo je važna komunikacija i s njima, mi jako puno razgovaramo, svatko ima svoju ideju kako nešto napraviti bolje, kako riješiti neku situaciju, tako da je taj timski rad također jedna od vrlo važnih odrednica ukupnog iskustva koje gost ima u našoj marini. Uvijek pokušavamo gosta zadržati u našoj marini i ja gostu nikad ne obećam nešto što neću moći ispuniti. Jasno, suradnicima treba uvijek odati priznanje kada nešto dobro naprave, cijeniti njihov rad. Često im kažem, stavite se u poziciju tog gosta, on je sam u stranoj zemlji, saslušajte ga, pomozite mu. Makar i sami možda imate loš dan. Svašta se dogodi, pokvari se motor, nešto se izgubi… Ali sve je to rješivo, bit će sve u redu. Naš uspjeh, uspjeh ACI-ja je na kraju krajeva rezultat rada naših ljudi.

Najjača smo čarter destinacija u svijetu

Vaš profesionalni put unutar ACI-ja nije vezan samo za ACI marinu Opatija čiji ste direktor postali 2005.?

– Da, sedam godina sam vodio dvije marine, ACI marinu Pomer i ACI marinu Pula, gdje sam opet upoznao nove, divne ljude. Vodio sam i ACI-jeve marine Supetarska Draga, Rab, Umag, Cres. ACI marina Cres je meni osobno, inače, najljepša ACI-jeva marina. I nigdje nisam imao problema, ako s ljudima uspostaviš kontakt te svojim primjerom pokažeš da želiš raditi i kako treba raditi, tu problema nema, oni će te pratiti. Evo recimo, 2009. smo u dvije marine napravili kompletnu izmjenu pontona. Pedeset brodova dnevno trebalo je premjestiti, zamijeniti ponton, vratiti brodove… Bez dodatnog angažmana posade, kako bi se to napravilo?

Nautički turizam, slobodno se može reći, poznajete »u dušu«. Koliko se nautika u Hrvatskoj općenito svih tih godina promijenila? Gdje smo danas?

– Rekao bih da smo, nažalost, otišli u jednu krajnost. U kojem smislu? Posljednje vrijeme se jako puno govori o održivom turizmu i mislim da smo mi prešli tu granicu održivosti te da je vrijeme da dignemo kočnicu. Ne moramo više povećavati čarter flotu, ona je svake godine veća, najjača smo čarter destinacija u svijetu, dok su naše more i obala ostali isti. Jasno da razgovaramo s našim gostima kamo će ploviti i slično i posljednje vrijeme se radije zadržavaju na Sjevernom Jadranu, nego da idu ploviti u Dalmaciju. To je najljepše nautičko područje na svijetu, ali u srpnju i kolovozu toliko napučeno brodovima da stvarno treba »stati na loptu«. Isto tako, tko god od nautičara ima priliku, dolazi na more u lipnju i rujnu. Čarter industrija se kod nas izuzetno razvila, ove godine se samo preko 400 novih plovila spustilo u more. Za usporedbu, naša marina ima 285 brodova. I nas često pitaju kada ćemo marinu proširiti pa znam reći kako nema smisla širiti je jer ćemo izgubiti tu prisnost s gostom. Ja ne želim da mi gost ikad postane »samo broj«. Isto tako, ono što se s vremenom promijenilo, jest to da se i hrvatski standard povećao pa danas u ACI marini Opatija ustvari imamo čak više domaćih gostiju nego stranih. Osim toga, nekad su talijanski nautičari, bez obzira na to što čine većinu u talijanskim marinama, ljeti svi dolazili k nama u tranzit, ali nema ih više u tom broju.

Sigurno da smo se i cjenovno približili, u svim segmentima. Sjećam se da su mi gosti znali reći kako im je jeftinije doći k nama na vikend i otići u neki dobar riblji restoran, nego otići na večeru u, primjerice, Veneciji. U međuvremenu je i u Hrvatskoj nastalo dosta novih marina, konkurencija je jača, no i tu treba biti izuzetno pažljiv da sačuvamo prirodne resurse. Po meni je uvijek bolje rješenje urediti marinu u nekom već građevinski devastiranom prostoru, nego koristiti netaknutu obalu. Ako pretjeramo, izgubit ćemo atraktivnost. Općenito i tu betonizaciju i apartmanizaciju obale treba zaustaviti.

Kako taj nautički razvoj usmjeravaju druge zemlje?

– Jako cijene prostor prije svega. Talijani, naprimjer, imaju jedan drugi sistem. Naime, oni prodaju vez uz nekakvu nekretninu za stanovanje. Slično kao i Španjolci.

Podići kvalitetu ponude

Kako vidite budućnost ACI marine Opatija, ali i cijele Opatije i Rijeke, s obzirom i na činjenicu da bi Rijeka za koju godinu trebala dobiti ACI marinu s pet sidara?

– ACI marina Opatija je uvijek puna, dominira stalni vez tako da nismo ni toliko sezonalno orijentirani. Nalazimo se u jednom prekrasnom ambijentu Opatijske rivijere i nema nikakvih problema za njenu budućnosti. No, trebamo podignuti kvalitetu ponude na ovom kopnenom dijelu marine. Isto tako, ovo je jedna od najsigurnijih marina na Jadranu, nalazimo se blizu Opatije, Rijeke, lungomara. Mi smo izuzetno atraktivni. Tim više što destinacija Opatija živi čitave godine. A i autodestinacija smo. Sami gosti, pak, često znaju reći kako im se ovdje sviđa mir. Mi nemamo čarter bazu i taj popratni čarter šušur, pa to našim gostima paše. Uz buduću ACI marinu Rijeka, sigurno da će čitava regija dobiti na prepoznatljivosti, i što je meni osobno jako drago, da će Rijeka jače živjeti otvorena prema moru.

Sportski ribolov me opušta

Kada govorimo o moru, godinama se bavite sportskim ribolovom?

– Sportski ribolov mi je još jedna velika ljubav. Godinama sam član Sportsko-ribolovnog društva zubatac iz Lovrana gdje vodim školu ribolova za djecu i voditelj sam juniorske momčadi kluba. Ponosan sam na njih, godinama smo prvaci Hrvatske, naš Patrik Uhač je viceprvak svijeta… To je nešto što me opušta i ispunjava.

• Sponzorirani sadržaj