Kako bi kazao Josif Brodski, emigrant je biće koje postoji negdje u rascjepu između prošlosti i sadašnjosti i stalno proživljava i obnavlja trenutak raskida, pokušavajući iznova izgraditi svoj identitet između života kakav je nekad bio i sadašnjega postojanja koje je obilježeno napuštanjem onog prethodnoga. O zamršenom pitanju migranta, odnosno pitanju egzila, koje je povezano i s pitanjem otuđenosti, identiteta i konflikta, čime se bave različite humanističke discipline, pisali su i Edward Said i Julia Kristeva, a razumijevanju kompleksnosti problema i(li) pitanja migracija i migranata nedvojbeno će pomoći i na Sa(n)jmu knjige u Istri nedavno predstavljena knjiga »Domaći stranci: Filozofija migracije« talijanske političke filozofkinje i sveučilišne profesorice dr. sc. Donatelle Di Cesare, koja ističe da »razmišljati o migraciji ujedno znači preispitivati državu«, pa preispituje postojeća saznanja o migracijama u kontekstu »država koje se suprotstavljaju i podržavaju«.

O migracijama, filozofiji migracije u kontekstu (državnih) granica, kao i kompleksnoj poziciji migranta, ova talijanska filozofkinja govori za naš list.

(Pre)ispitivanje koncepata

U uvodu vaše nove knjige »Domaći stranci: Filozofija migracije« ističete kako je nemoguće pronaći rješenja za pitanja migracije – upravljanja migracijskim tokovima, razlikovanja ekonomskih migranata od izbjeglica, kako ih integrirati – već se zbog politike koja je pragmatična, ali podrazumijeva isključenje, ona preispituju. Možete li to dodatno pojasniti?

– Na početku knjige ističem da cilj mene kao filozofkinje nije dati takozvana rješenja; naprotiv, cilj je preispitati duboko ukorijenjene koncepte i neka shvaćanja koja su očekivana, što je u kontekstu migracija ključno. Nastavimo li kroz vizuru političkoga promišljati o nacionalnosti, državi, suverenitetu građana, koji mogu odlučivati o tome s kime žele voditi suživot, uvijek će se primjenjivati ista rješenja, što vodi do odbacivanja, izbjegličkih kampova, centra za zadržavanje, da ne spominjemo i slučajeve smrti na moru. Zato, kad se u javnim debatama razgovara o temi »migrantske krize«, svatko prešutno uvijek zauzima poziciju onoga tko pripada nekoj drža­vi. Nije slučajno što se dvojbe vrte samo oko toga kako upravljati »pri­ljevom«. Razlikuju se u najboljem slučaju oni koji u useljenicima vide šansu, priliku, i oni koji ih proglašavaju opasnošću. Državocentrična optika uvijek je ujedno normativna. Građanima, koji pripadaju državi, a priori se priznaje sloboda odlučivanja, pravo da prihvate ili isključe stranca koji kuca na njihova vrata. Suvereno pravo da kažu ne djeluje nedvojbeno i neosporno. Države polažu pravo na ovlaštenje da odrede tko može prijeći unutar njihovih granica, a koga će zaustaviti na granici. U državocentričnom globalnom poretku, kojemu migracije prijete, pravo na isključenje tako postaje validacija i znak državnog suvereniteta. Jer ono potvrđuje i odmjerava njezinu moć. Međunarodno pravo, sa svojim normama, ne čini ništa drugo nego podupire i potvrđuje zahtjeve država. Politika granica u domeni je suverenih država. Ali može li se reći da je to pravo, makar bilo legalno, također i legitimno? Mogu li države spriječiti ili ograničiti useljavanje?

Fluidnost prijelaza

Kako kažete, »migrant ukazuje na mogućnost drukčije uređenog svijeta, predstavlja deteritorijalizaciju, fluidnost prolaza, autonomni prijelaz, hibridizaciju identiteta«, »migrant raskrinkava državu«. Leži li strah od migranata zapravo u činjenici da smo u konstantnome strahu od drugoga, tko god on bio?

– U državnocentričnom kontekstu, migranta koji se pojavljuje na granici doživljava se u prvom redu kao opasnog stranca, prikrivenog i podmuklog neprijatelja, a restrik­tivne i ograničavajuće uvjete gostoprimstva nameće implicitno temelj­no neprijateljstvo. Ako je strah veza koja upravlja društvom, granica, simbolično, postaje svojevrstan »imunološki« nasip koji štiti unutrašnjost i svaki alteritet drži podalje od nje. Ano­nimne gomile, neodređene i nejasne mase (migranata) koje se iskrcavaju bude strah; ne znamo ništa o njihovim životnim pričama, o tome se ne priča, a baš zato smo lišeni emocionalnoga poistovjećivanja.

U knjizi naznačujete razliku između migranta, stranca i građanina; koja je razlika između stranca i migranta, a koja je sličnost?

Foto Manuel Angelini / Sanjam knjige

– Migrant više nije stranac. Moderno je doba strancu oduzelo njegovu auru; on više nije onaj koji dolazi iz drugog mjesta. Kao krajnja verzija suvremene bijede, koja nadilazi čak i ono ekonomsko poniženje, nema nikakve očaravajuće draži, ne izaziva nikakvu egzotičnu fascinaciju. U svojoj mutnoj i nelegitimnoj golotinji, on je utvara gosta kojemu je esencija zanijekana i kao takvoga nikakvo ga gostoprimstvo ne može učiniti postojećim u punom smislu riječi. Migrant je stranac lišen svoje svetosti, svoje epske pridošlosti. Sunce koje je simbolično obasjavalo slavu njegova prolaza, puta – još uvijek priznata u dvadesetostoljetnoj panorami – zašlo je. Stranac ustupa svoje mjesto novim figurama prostorno-vremenskog kaosa na koji se migracije sada svode. Ustupa mjesto – da tako kažemo. Stranac je mogao polagati pravo na to da zadrži svoje mjesto jer je došao iz drugoga svijeta, koji mu je osiguravao prijelaz između ovdje i drugdje. Čak je imao stanovitu moć zahvaljujući onoj tajanstvenoj auri koja je okruživala nje­gov svijet, u čijeg se nositelja prometnuo. Kao gola koža stranca, migrant je izgubio poveznicu s drugim svijetom i zato nema pristup ovome ovdje. On je bezmjesnik, netko tko ne bi trebao ostati ondje gdje se nalazi.

Pravo krvi i pravo tla

Što je, dakle, filozofija migracije?

– Knjiga »Filozofija migracija« nastoji dekonstruirati mnoge klišeje, počevši od primata građana, koji se očituje u njihovoj moći kontrole granica i upravljanja prebivalištem, a izražava se kroz gramatiku »mi« i »naše.« Ono što je bitno jest »naša zemlja,« koju građani smatraju legitimno svojom, čime stječu pravo uskraćivanja ili ograničavanja pristupa strancima. Ljudi imaju ideju o građanstvu kao o nečemu što je izjednačeno s posjedovanjem zemlje, što je ideologija suverenizma temeljena na pretpostavljenoj homogenosti, odnosno na integritetu nacije i vlasništvu nad teritorijem.

Što se tiče nacionalnog integriteta, jasno je da država nije homogena etničko-nacionalna zajednica, kao što ni kultura ne može biti shvaćena kao identitetska svojina. Svaki pokušaj obrane navodne etničke homogenosti ponovno oživljava one stare ideje, ius sanguinis (pravo krvi) i ius soli (pravo tla), pri čemu je potonje – pravo na temelju rođenja na određenom teritoriju – još pogubnije. Tu se krije nesporazum glede toga da biti građanin znači biti vlasnik mjesta na kojem se živi. Ukratko, teritorij države bio bi privatno vlasništvo njezinih građana, kao da svatko može tražiti dio svojeg, od tog zajedničkog vlasništva.

Bliska poveznica između suvereniteta države i privatnog vlasništva nad zemljom ne smije se zanemariti. Međutim, to pravo nije nigdje zapisano – ono je mit autohtonosti nastao u antičkoj Ateni i koji se uspješno održao. Autohtonost znači da, ako sam rođen na određenome mjestu, to mjesto pripada meni, ono je moje vlasništvo, i mogu iz njega maknuti druge.

Uočavam tu parohijalizam i šovinizam blagostanja. Uslijed neopravdanih zabluda poput one da je državljanstvo ekvivalentno posjedovanju zemlje ili da pripadnost znači i privilegiranost, društvena pravda ograničava se na nacionalne granice. Siromaštvo se suprotstavlja migrantima. Tvrdi se i da društvena skrb može funkcionirati samo na nacionalnoj razini, kao da globalizacija ne zahtijeva razmišljanje o globalnoj pravdi i borbu za nju.

Državnocentričan pogled

Imate i zanimljivu tvrdnju o samoj filozofiji u kontekstu migracije, postavljenu u kontekstu filozofije migracije, kojom podcrtavate da »filozofija ne ide korak ispred vremena«, već »stiže sa zakašnjenjem, kad se u nuždi već počelo graditi javno mnijenje, kada definirana moralnost nadahnjuje i vodi međunarodne konvencije i sporazume«. Zašto je tome tako?

– Za svaki slučaj, moram naglasiti kako u tome dijelu ne govorim o filozofiji općenito, već o načinu na koji filozofija problematizira pitanje migracija. Filozofija ne ide korak ispred vremena. Stiže sa zakašnjenjem, kad se u nuždi već počelo graditi javno mnijenje, kada definirana moralnost nadahnjuje i vodi međunarodne konvencije i sporazume. Ta moral­nost, često nekritička i nepromišljena, plod kompromisa, rezultat dr­žavocentričnog pogleda, na kraju zadugo ostaje prešutna i neosporena pretpostavka. Filozofija je ne demontira. Stigavši sa zakašnjenjem, ona nastavlja gurati migracije van iz svoga inventara, osporavajući toj temi filozofsku razinu, ili se pak sama prilagođava toj raširenoj moralnosti. Migranta se promatra kao stranca koji može ugroziti, ako ne i poništiti, već utvrđenu solidarnost. Eto zašto, u liberalnom shvaćanju dobro uređenog univerzuma država, zadatak filozofije postaje u najboljem slučaju to da upravlja migracijskim to­kovima i ustrojava ih.

Iz toga se nameće pitanje i koliko su migracije kao termin i kao fenomen stare te u kojim su povijesnim periodima bile intenzivirane?

– Koliko god se pokušavalo skicirati povijest migracija, nedvojbeno je da prekidi dubinski označavaju kontinuitet, da razlike prevladavaju do­tle da se možemo zapitati o homogenosti toga fenomena. Ustvari, nije dovoljna neka generička mobilnost da bismo govorili o »migraciji«. Migriranje nije biološka datost, nije ono puko kretanje; ona se odnosi na krajolik u kojem dolazi do susreta sa strancem, u kojemu se rastvara etičko-politička praksa gostoprimstva.

Nema migracije bez promjene mjesta, bez drugoga, i bez susreta koji može eskalirati u sukob. Migracija je egzistencijalni i politički čin, čije pravo tek treba biti priznato. Ljudsko pravo novog tisućljeća je ius migrandi, a potpomognuto militantnim udruženjima, međunarodnim pokretima i sve svjesnijim i budnijim javnim mnijenjem, ono će zahtijevati borbu usporedivu s onom za ukidanje ropstva. U pozadini nije teško iščitati klasični argument prava na azil, onako kako ga je formulirao Kant, prema kojemu, ako je dopušteno gostoprim­stvo, shvaćeno kao privremeni posjet, to ne znači da je dogovoren trajni boravak. Dakle, pomoć nije isto što i prihvat.

Obitavati, dakle, znači boraviti, zadržavati se nakratko, kao na putovanju, onoliko koliko je dovoljno da se naviknemo, da se udomaćimo, a da se nikad doista ne vežemo i ne ukorijenimo. Jer putovanje uvijek zahtijeva odmak. Obitavati znači migrirati. Ako obitavati znači boraviti, onda ne može biti shvaćeno kao stabilno nastanjivanje na zemlji, niti se može uzeti kao potpuno odricanje od zemlje, bestemeljnost, manjak tla, zbog kojega prijeti opasnost da se moderni čovjek pretvori u »planetarnog pustolova«.

Foto Manuel Angelini / Sanjam knjige

Pitanje prava bezdržavnih

A tko je prvi ukazao na problematiku migracija, odnosno izbjeglica?

– Prva koja je razmišljala o migraciji kao o globalnom fenomenu bila je Hannah Arendt, koja je u izbjeglici prepoznala iznimnu figuru, izmaknutu iz teritorijalnog poretka nacionalnih država, a koja je u stanju, u svojoj nepokolebljivoj atopiji, pretkazati neki budući svjetski poredak, neku novu zajednicu koja će tek doći. U izvanjskoj perspektivi, dakle s one margine odakle se izbjeglica suočava s državnim suverenitetom, Hannah Arendt postavila je pitanje prava bezdržavnih, osoba bez državljanstva, ukazujući na to da su osobe bez državljanstva velika politička tema dvadesetoga stoljeća, a njezino se proročanstvo obistinilo naročito u ovome stoljeću.

Kad govorite o migrantu kao »protagonistu, glumcu i tumaču epohalne drame«, spominjete i to da filozofija migranta traži promatrača koji je otuđen, i to horizontalno; o čemu se točno radi, kakva je to horizontalna otuđenost naspram tzv. »dubinske«?

– Kad govorim o tome, oslanjam se na Arendt. Naime, migrantu je potreban drugi na obali, koji mu neće samo pružiti ruku, nego s toga ruba gleda, razmatra, svjedoči. Filozofija migranta traži promatrača koji je kadar prijeći iznutra van, i obrnuto, koji je u stanju ne samo ispripovijedati i iskupiti brodo­lom, nego i donijeti sud o njemu. Promatrač je građanin koji zna kako se učiniti strancem, napu­štajući fiksnost, prepuštajući se onom decentriranju koje omogućuje da budemo ondje gdje zapravo nismo, u onom prijelazu iznutra prema van, i obrnuto, koji posljedično dovodi do toga da se na toj obali više ne osjećamo kao kod kuće.

U kontekstu docrtavanja pojma granice, definirate i demokraciju, i to kao »veoma problematičan, sporan i osporavan koncept«, čiji su »obrisi fluidni«, »bit neuhvatljiva, temelj joj je prazan, a definicija upućuje na kontroverzu koja se nikad nije stišala«. Što demokracija onda jest?

– O granicama mogu reći – bi li bilo dovoljno jednostavno zagovarati otvorene granice? Ne. Apstraktna obrana mobilnosti, koja je zasigurno temeljno pravo pojedinca, nije ništa drugo nego ono drugo lice liberalne misli. Tražiti slobodu kretanja u tako apstraktnom obliku znači ne samo svesti migraciju na banalnu ideju cirkulacije, već i potpuno zanemariti ključno pitanje – pitanje dobrodošlice. Kako bi svi mogli slobodno prelaziti planet shvaćen kao prikladan prostor za razmjenu, golemo tržište odluka i prilika koje je otvoreno svima, bilo bi dovoljno ukloniti prepreke. No, osoba koja je prošla kroz torturu rata, podnijela glad i bijedu, ne traži da se slobodno kreće bilo kuda, već se nada stići na ono mjesto u kojemu svijet ponovo može biti zajedničko mjesto. Migrant očekuje mogućnost suživota s drugima.

Čovječanstvo drugog reda

Nadalje, u poveznici s time je i vaše poimanje granice, koju ste označili kao »mjesto demokratskog paradoksa«, u kojemu se odražava »napetost upisana u srce liberalne demokracije«, ili, riječima Étiennea Balibara, »posve nedemokratsko stanje« – zašto?

– Napisala sam knjigu čiji je naziv na engleskome »Immunodemocracy«. Naše zapadne demokracije, utemeljene isključivo na pripadanju, vrlo su udaljene od grčkog modela temeljenog na participaciji. Svaki je građanin pojedinac koji samo želi biti zaštićen, imun na sva zla koja kruže u kaotičnome svijetu epidemija, ratova i ekoloških katastrofa. Oni koji su unutra imaju prava (iako, očito, postoje nejednakosti), dok su oni koji su vani, kao kakvo čovječanstvo drugog reda, suvišno, otpad s kojim svijet ne zna što učiniti, izloženi svemu tome. Prihvatili smo ovu podjelu između iznutra i izvana, između onih koji imaju zaštitu i onih koji je nemaju, no imunodemokracija više nije demokracija.

Možemo li spomenute definicije demokracije i granice oprimjeriti na primjeru SAD-a i američkoga predsjednika Trumpa koji je najavio masovne deportacije i zatvorene granice – nedemokratsko stanje na teritoriju kolijevke demokracije?

– Da, svakako. Trump je najočitiji primjer ovog trenda. No, ne smijemo zaboraviti da je riječ »remigracija,« što je neologizam, doživjela veliki uspjeh u Njemačkoj. To je parola krajnje desničarske stranke Alternative für Deutschland (koja je već vodeća stranka u mnogim pokrajinama).

U jednome od vaših poglavlja naziv je Europa 2015.; po čemu je ta godina značajna u kontekstu tema i problema kojima se u radu bavite?

– Knjiga je nastala nakon velike migracijske krize 2015. godine. Kao i mnogi drugi, bila sam impresionirana sirijskim izbjeglicama koje su pokušavale preko balkanskog poluotoka stići do Njemačke, a u to vrijeme vladalo je ozračje dobrodošlice. No, bilo je to i razdoblje kada su europske zemlje počele sklapati sporazume s ostalim državama kako bi zaustavile izbjeglice: Njemačka s Turskom, Italija s Libijom, a ti sporazumi i dalje su na snazi. Od tada je Europa odlučila pogaziti vlastitu povijest i izbrisati ljudska prava; žene i djeca i dalje ostaju u internacijskim kampovima, u kojima su podvrgnuti mučenju. I sve to u naše ime. Iako to nasilje ne vidimo, mi smo odgovorni.

Strah kao temelj

Također, kad spominjemo tu godinu, koja je bila godina s najviše terorističkih napada u povijesti ljudske civilizacije, kao i 2016., u kojoj je također bilo mnogo terorističkih napada, valja uzeti u obzir ono što se nerijetko u javnome diskursu povezuje – terorizam i migracije. Je li to povezano, je li opravdan strah domicilnog stanovništva od izbjeglica koje dolaze s Bliskog istoka?

– Ne mislim da je ta poveznica opravdana. Zapravo vjerujem da to desnica sustavno koristi za izazivanje straha i stvaranje panike. Svođenje migracija na problem javnog reda dio je strategije europske desnice, jer desnica vlada na temelju straha, na štetu nas sviju, no problem migracija tako ne biva riješen.

Na to se nadovezuje i pitanje utopije, pa s jedne strane Edward Rothstein primjerice ističe da »ostvarivanje utopija zahtijeva razaranje«, dok Srećko Horvat, kad govori o terorizmu, također ističe da su teroristi zapravo svojevrsni utopisti koji reagiraju na zapadnjački imperijalizam, odnosno na njihovu konstrukciju islama kao »neprijatelja suvremenog neoliberalnog i pasivnog svijeta«. Biste li se složili s time?

– Misao Horvata mi je jako zanimljiva. Prije svega, želim naglasiti da je islam jedna od tri monoteističke religije i da se ni na koji način ne može poistovjetiti s derivatima džihadizma. Umjesto pisanja o terorizmu, pisala sam o teroru, jer smatram da je prvi pojam jedna etiketa koja stigmatizira određenu skupinu, druge, i pretvara ih u neprijatelje. Sebe nitko ne bi nazvao teroristom. Uostalom, držim da postoje različite vrste terora. Ne smijemo zaboraviti masakr na otoku Utøya u Norveškoj 2011., koji je počinio neonacist, ubivši desetke mladih ljudi. Tu su i drugi masakri supremacista i neonacista: napad u Buffalu u SAD-u (2022.), masakr u Christchurchu na Novom Zelandu (2019.), napad na sinagogu u Pittsburghu u SAD-u (2018.). Napadi koje su izveli islamisti mogu biti različiti – u mnogim slučajevima to su »vukovi samotnjaci.« Ako taj fenomen promatramo u političkim terminima, moramo uvidjeti da iza tih napada stoji radikalizacija koja posebno pogađa mlade generacije koje – u Francuskoj, Belgiji ili drugim europskim zemljama – ne osjećaju da su u potpunosti građani, što svakako iziskuje odgovor. Istaknuvši sve ovo, moram dodati i da vjerujem kako je velika greška ljevice što u organizacijama poput Hamasa vidi mogućnost za oslobađanje vlastitog naroda, jer se radi upravo o suprotnome.

Logička anomalija?

U knjizi »Terror and Modernity« povlačite jasnu paralelu između terorizma i moderniteta, odnosno njegovu povezanost s globalizacijom i tehnologijom. S obzirom na to da smatrate kako je terorizam manifestacija dublje patologije onoga društvenog, je li takvo ozračje u kojem stanuje panika, uz zasićenost informacijama, napose onim negativnim u svijetu simulakruma, pogodno i za stvaranje različitih teorija zavjere?

– Ovaj je fenomen u 21. stoljeću dosegnuo takve razmjere da bismo mogli govoriti o zlatnome dobu teorija zavjere. Tko stoji iza svega toga? Tko povlači konce? Teorije zavjere trenutačna su reakcija na kompleksnost, prečac za pronalaženje odgovora u sadašnjemu svijetu koji je postao nedokučiv. No, ne slažem se s onim uobičajenim objašnjenjima prema kojima se teorije zavjere nerijetko smatraju patologijom psihičkoga, logičkom anomalijom, ludošću ili pak laži, a ni antizavjerenička retorika nije ništa manje ozbiljna ili manje opasna. Svemu tome stoga pristupam malo drukčije; teorije zavjere za mene su politički problem koji nije toliko povezan s istinom, koliko s moći, jer razotkriva nepovjerenje prema politici. Demokratska moć djeluje kao iluzija, pa nemoć ljudi postaje zabrinjavajuć fenomen. Zavjerenička sumnja spaja se s određenom populističkom vizijom narodne moći, koja je svedena na simulakrum od onih »pravih centara moći«.

Dvosmislena priroda mučenja suštinska je problemska linija vaše knjige »Teror«, a kako smatrate, mučenje je nedvojbeno prisutno u današnjemu svijetu, no dobro »prikriveno« i prilagođeno modernim tehnologijama; možete li to razložiti?

– Od Guantanama do smrti Giulija Regenija – mučenje nije završilo u ovome stoljeću. Mučenje predstavlja prijetnju kad se oni nezaštićeni nađu u rukama moćnih koji provode svoj suvereni autoritet: u zatvorima, migrantskim kampovima, centrima za osobe s invaliditetom, institucijama za maloljetnike. Postoji politika mučenja. Naravno, nerijetko se mučenje vješto prikriva, pa je teško pronaći dokaze, no problem povezan s time, ljudsko dostojanstvo, i dalje ostaje.

Mogućnost preventivnog mučenja

Na koji je način povezano mučenje s terorističkim napadima?

– Upravo to pojašnjavam u svojoj knjizi, u kojoj se osvrćem na neka promišljanja Giorgia Agambena o »izvanrednome stanju«. Nakon napada 11. rujna došli smo do toga da se više mnogi demokratski zakonski postulati ne primjenjuju, pa se suparnik ne tretira kao neprijatelj, već kao terorist, anđeo zla. Nakon napada 11. rujna, proglašeni »rat protiv terorizma« stavio je u suspenziju mnoge zakone demokracije te protivnika više ne tretira samo kao neprijatelja, već kao terorista, anđela zla, pa taj »nezakonit borac« bez nekog problema može biti podvrgnut mučenju. Štoviše, osobe koje se sumnjiče za terorizam mogu biti podvrgnute i preventivnom mučenju.

Kako navodite, mučenje služi ekonomiji zla te normalizira nasilje; vrijedi li to u kontekstu aktualnih ratova koji ne jenjavaju?

– Apsolutno, nismo nikada mogli zamisliti da će se situacija ovako razviti. Ušli smo u novu eru u kojoj je nasilje normalizirano, a dva rata, onaj u Ukrajini i onaj u Izraelu, predstavljaju prekretnicu. Nasilju smo svakodnevno izloženi, ono ulazi u naše živote putem televizijskih i računalnih ekrana, svaki dan razgovaramo o sve snažnijem oružju, o projektilima koji mogu dosegnuti bilo koju lokaciju, što podrazumijeva i stradavanja mnogih civila – pravi užas.

U knjizi eseja Utopijske vizije autor Edward Rothstein utopiju i distopiju izjednačuje, pa tvrdi da su upravo iz utopijskih ideja proizašli najveći užasi prošloga stoljeća, a svi ti rajevi (utopije), zapravo su varijante pakla; biste li se složili s time?

– Moje je razmišljanje o tome suprotno takvoj konstataciji. Smatram da je takav neoliberalni skepticizam posljednjih desetljeća bio štetan jer nas je doveo do toga da vjerujemo kako ne postoji alternativa svijetu kasnog kapitalizma u kojemu živimo. Smatran posljednjim u povijesti, taj svijet bio bi najbolji mogući,a sve bi utopije zapravo ispale užasne. Zbog toga smo i došli do jedne točke kad prihvaćamo sve: nepravde svih vrsta, ratove, masakre, klimatsku katastrofu. No naprotiv, mislim da nam je potreban vizionarski smjer, koja ukazuje na alternativu za izlazak iz svijeta – raja za neoliberale, pakla za većinu svjetske populacije – u kojem se nalazimo.

Budućnost okružena zidovima?

Die Mauer ist weg, odnosno zid je pao. Hoće li se zidovi podizati u budućnosti?

– Nažalost svugdje je izgradnja zidova postala uobičajena praksa; sjetimo se velikoga zida koji razdvaja SAD i Meksiko, no i Europa ih je izgradila na svim svojim granicama. Iako se nadam se da će ti zidovi, koji također služe za samoizolaciju onih unutar njih, uskoro srušiti, moram naglasiti da sam pesimistična glede toga.

Može li se onda uza sve to (danas) biti libertarijanac?

– Ne volim etikete – ni za druge, ni za sebe. Ne znam što znači »libertarijanac«. Možda je toj riječi pridodana kakva negativna konotacija, možda je to zastarjela stigma iz nekih prošlih vremena. Što se mene tiče, teško mi je definirati sebe samu, no s političkog stajališta, filozofiju koja ponovno pokreće demokraciju u njezinom inkluzivnom pozivu – protiv autoritarne tendencije desnice – smatram nužnošću.

Kakav nas život onda, uz brojne premrežene društvene probleme, očekuje u trećemu tisućljeću?

– Teško mi je predvidjeti, no jednostavno primjećujem da je život, posebice život drugih ljudi, čija nas smrt sve više ostavlja ravnodušnima, kao i naš vlastiti život koji je obilježen izolacijom, nesrećom te nesposobnošću da vodimo suživot s drugima, sve manje bitan.