Mjesec prosinac jedan je od najzahtjevnijih mjeseci za kazališne umjetnike zbog povećane potražnje za konzumiranjem kulturnih sadržaja koje publika traži. Nažalost, već dugi niz godina popularni »Orašar« toliko je dominantan da počinje istiskivati većinu drugih projekata s velike scene jer se čini, barem prema potražnji za ulaznicama, kao da bi publici bio dovoljan upravo navedeni balet svaki dan, cijeli mjesec. Dobro, može se eventualno ugurati i novogodišnji koncert, ali tu priča staje.

Prosinački prikladan

U Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci ove su godine odlučili obnoviti mjuzikl »Sunset Boulevard« premijerno izveden 2019. godine, a čija poveznica s prosinačkim radostima, osim one žanrovske, dotiče doček nove godine koji je vidljiv i na sceni kao glamurozni završetak prvoga čina. Iako je sama priča o ocvaloj filmskoj divi Normi Desmond (prema filmu iz pedesetih godina prošlog stoljeća) prilično morbidna i započinje i završava ubojstvom, može se ustvrditi da je »Sunset Boulevard« itekako prikladan za jednu kazališnu večer sredinom prosinca.

Foto Vedran Karuza

Produkcija iz 2019. godine uključivala je gotovo cijeli ansambl HNK-a, a vremena su to u kojima su se pažljivo birali naslovi i izvedbene mogućnosti pa je gostujućih umjetnika bilo vrlo malo. Izdvojiti u tom smislu valja tek Damira Kedžu koji je i tada bio dobra produkcijska odluka jer je uz kvalitetan glazbeno-scenski nastup cijelom projektu dodao i željenu vidljivost u javnosti. Prijevod i prepjev ovog opsežnog mjuzikla skladatelja A. Lloyd Webbera učinio je autor ovog članka koji je tada bio i dirigent cijele predstave. Raskošna produkcija imala je svojih poteškoća, ali je ipak proglašena za najbolju predstavu u cjelini prema sudu samog Kazališta, a gostovanje je ostvareno i u prilično ispunjenome KD-u »Vatroslava Lisinskog« u Zagrebu.

Foto Vedran Karuza

Dirigentski iskoraci

Danas, pet godina kasnije, u obnovu se krenulo od osnovnih postavki, pa su u autorskom timu ostali redateljica Renata Carola Gatica, koreografkinja Tihana Strmečki, scenograf Dalibor Laginja i Paola Lugarić, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović te oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić. Novi dirigent Matija Fortuna učinio je određene iskorake i doista je ostvaren određeni napredak, ne toliko u samom sviranju, već u ukupnom zvučnom dojmu što je vidljivo i u nekoliko važnih tehničkih intervencija. Ako bi se nešto ipak moralo komentirati na zvučni dojam onda je to povremeni manjak zvuka gudačkog korpusa orkestra (posebno u apoteoznim trenutcima), nešto manje dinamičke amplitude (što je čest slučaj kad umjetnici sviraju na mikrofone zanemarujući da dinamika i dalje postoji i da je važna) te poneka prebrza tempa (npr. underscore za Novu godinu ili melodijski repetirajući razgovori Joea i Betty uz gitaru i udaraljke).

Foto Vedran Karuza

Scenski dio predstave slijedio je osnovni koncept, ali je vidno osiromašen s nekoliko ključnih detalja od kojih se posebno ističe pravi automobil oldtimer koji je dolazio na pozornicu, a sada ga nije bilo, iako je važan dio dramske priče. Jednako tako, velika scena HNK-a uvijek je potencijalno praznjikava, a kada već i tako mali scenski izričaj dodatno osiromašite, dobijete, na trenutke, vrlo skroman rezultat. Izgubili su se, nadalje, i brojni sitni detalji, stvari koje čine razliku između osrednje i kvalitetne produkcije, a to se posebno očituje u interakciji pjevača, poštivanju žanrovskih pravila scenske igre i sl. Tako, primjerice, brojni umjetnici nisu poštovali suptilne elemente priče, kojih je puno (ne treba zaboraviti da se ovdje primarno radi o filmu!) i koji imaju svoje značenje. Scenski pokret valjalo bi doraditi da poštuje zakonitosti žanra, jer kod mjuzikla je sve u prijenosu dramske igre iz scene u glazbu i obrnuto.

Dramaturški vrhunac

Za razliku od nekih drugih mjuzikala u kojima se može govoriti i o nekom koncertu s pričom, ovdje je dramaturški stvar dovedena do vrhunca te ne treba izvornoj autorskoj zamisli ništa dodavati ili oduzimati. Posebnu kritiku, ovoga puta negativnu, valja uputiti zboru (zborovođa Matteo Salvemini) koji je u većini nastupa bio statičan, bez potrebne energije, a što je, nevjerojatno, bilo slušljivo i u pjevanju zborskih uloga koje su mahom bile tanke, tihe i neprikladne.

Foto Vedran Karuza

Nije samo opera početak i kraj umjetnosti, a profesionalnost se vidi i u poštivanju svakog umjetničkog i radnog zadatka, pa se od profesionalnog zbora ovoga puta očekivalo više. U ovome žanru na sceni se doslovno gine, mjuzikl je žanr pretjerivanja i ukoliko se stvar »odradi« samo pristojno i korektno, cijeli nastup doima se skromno. Najbolji promjer toga je nastup muškog zbora u sceni krojača koja je toliko ingeniozno napisana da je teško možeš promašiti, ali je ansamblu ovoga puta i to pošlo za rukom: statično, nečujno, nedovoljno razigrano u ulozi Manfreda – jedva da je pobralo ikakav aplauz publike (koji je ovdje zamišljen kao zicer) i to onaj iz pristojnosti. Ženski zbor u ulozi kozmetičarki, koji ima pet puta slabiji glazbeni broj, posao je odradio mnogo bolje. I ono što se često zaboravlja: u mjuziklu je osim scenskog pokreta, koreografije i glasa jako važna i mimika lica koja može biti svakakva, ali nikako indiferentna.

No, nisu zboru uvijek na pomoći bili ni vodeći solisti koji su također imali nekih svojih izazova. Vodeća u podjeli, Leonora Surian Popov kao Norma Desmond, pokazala je kilometarsko iskustvo u ovoj ulozi te joj se malo toga može prigovoriti. Ipak, energija kojom je zračila bila je mladenačka, a scenski pokret živahan, što nije odveć u skladu s ulogom šezdesetogodišnje dive. Jednako tako, u želji da stvar učini komičnom, ponekad je otišla u karikaturu dodajući priči neistinite elemente. Tako, primjerice, u tangu s Joeom mimikom i pokretima otkriva kako je svjesna da ga mami u svoj ljubavni zagrljaj, ali svjesna na prijetvorni način, što nije točno. Također, karikaturni smijeh i naricanje nakon pokušaja samoubojstva toliko je iskarikiran da je Joeov poljubac u publici izazvao smijeh, a ne iznenađenje. Joe, naime, u sebi ima unutarnju borbu koja se u tom trenutku očituje, što zbog nepotrebne komike ovoga puta izostaje.

Glumačka prirodnost

U ulozi Joe Gillisa mogli smo po prvi put vidjeti i čuti Matiju Kačana kojeg pohvaliti valja zbog glumačke prirodnosti kojom je na sceni zračio. Ipak, ovdje se ne radi o drami, već o mjuziklu pa bi Kačan trebao poraditi na poštivanju žanrovskih pravila. U pjevačkom smislu otkrio je jedan začudno dobar glasovni trenutak velikog potencijala. Zapravo, rijetko se može čuti tako potentan glas upravo za mjuzikle, pružajući lepezu interpretativnih mogućnosti uz jednu prirodnu boju i savršenu dikciju. Međutim, konačni rezultat barem u ovom trenutku pjevački je takav da pokazuje značajan prostor za napredak (posebno vidljivo u songu »Sunset Boulevard« i u ljubavnom duetu s Betty).

Žanrovski bolja i s više iskustva bila je Elena Brumini kao Betty, scenski vrlo točna, glumački promišljena, a glasovno prolazna (zapravo joj je više odmogla kombinacija s Kačanom). Iznenađenje podjele bio je Robert Kolar, inače operni solist velike karijere, u ulozi Maxa koji je svoj zadatak odradio znalački. Trudio se Kolar glasovnu interpretaciju odmaknuti od opere što je u većem dijelu i uspio, a čistoća intonacije i suradnja s dirigentom bili su pravo osvježenje predstave. Od ostalih uloga može se izdvojiti korektan nastup Andree Ticha u ulozi Artiea Greena. Posebnu pohvalu valja uputiti i ostatku ansambla, posebno malobrojnom baletu i ostalim glumcima (npr. Aleksandru Cvjetkoviću kao nenadmašnom C. B. DeMilleu, Marti Voinei Čavrak kao Mladoj Normi i Giuseppeu Nicodemu koji je nastupio u više uloga).

Zahtjevnost mjuzikla

Sve u svemu, predstava nije bila loša, a publika se dobro zabavila, što je, žanrovski gledano, jedan od ciljeva. Međutim, davno je mjuzikl prestao biti samo zabava za mase, a postao vrlo ozbiljan oblik umjetničkog izričaja koji u brojnim elementima i zahtjevima nadilazi većinu drugih scenskih vrsta. Stoga, nije dobro slati poruku da nešto »može proći«, već je potrebno uložiti više, posebno ako se jasno vidi da postoji ogroman potencijal i još veći interes s jedne i druge strane pozornice.