Tajming! Dobar, pravi tajming je majka mudrosti, ako već to nije bila nebeska milost da praktički istu minutu kandidat za predsjednika Miro Bulj krene na jedna vrata Zagrebačkog velesajma, a mala ekipa Novog lista na druga. Bulj put Državnog izbornog povjerenstva, a mi put Sajma hrane i zdravog življenja i onog što se zove CroAgro. Baš kako treba, makar da su nam ciljevi bili skoro pa isti. Jer dok Bulj stremi narod povesti za sobom na Pantovčak, premda cijeli narod gore i ne može stati, na Sajam zdrave hrane i življenja ide se, kako su kazivali organizatori, naći svoj duševni mir. Sve je to potraga za boljim životom, samo su taktike, eto, mrvu drugačije.

No, na stranu Bulj. Ajmo mi tamo gdje 350 izlagača svojim proizvodima zorno pokazuje što to održivost jest. Sve što treba je uključiti sva osjetila. Za početak bi osjetilo njuha.

– Što ste to raspršili naokolo? Što je to lijepo zavonjalo!?, navalili mi na gospođu što oko svoga štanda hoda i naokolo šprica zavodljiv miris.

Spužve i ulja

Smije se Milka Ergarac. Kaže, ona je tu na štandu firme Aromara čiji su proizvodi u svim ljekarnama i to već 33 godine. Aromaterapija, ulja, eliksiri, čudesa neka što smiruju, pomažu, preveniraju, može bit i liječe. Ali, što je zamirisalo!?

– Zamirisao je eliksir svetog Roka, na to će Milka.

– Sveti Roko ima eliksir? Što li je sve u njemu, u čudu smo.

– Četrnaest ulja, zagonetno će Milka.

A onda se dohvatila etikete.

– Pogledajte što sve ima; metvicu, eukaliptus, lavandu, origano, ružmarin…, nabraja Milka.

– Pa to je bolje stavit u gulaš od divljači nego ga trošit na zrak što nas okružuje, šale se neznalice.

– Ali miriše super. I ne samo da miriši, nego i dezinficira prostor, ne da se isprovocirati Milka.

Pomaže on, kaže, kad su prehlade i gripe, ako nemate gdje oprati ruke poškropite se s eliksirom, ali ima tu i drugih proizvoda dakako. Tu su proizvodi za hemeroide, pa crni kim za imunitet i alergije…

Foto Davor Kovačević

– Kad čovjek dođe u neke respektabilne godine, bit će da mu sve od ovog treba, taman da bankrotira, zaključujemo.

Smije se i na to nešto sitno Milka, a mi blagoslovljeni kapima eliksira svetog Roka hitamo dalje. A tu malo dalje eto spužve, one morske. Za štandom tvrtke Pinna Nobilis iz Vodnjana stoje mlado momče i njegova majka, Sven i Gordana prezimena Iskra.

– Rano ste ga nešto, čini se, probudili, šalimo se malo s ozbiljnim Svenom, jer ne možeš nego bit ozbiljan kad svoj proizvod nudiš.

– Najbolji je to pomagač na svijetu. Na mladima svijet ostaje, mi ih učimo od ranih nogu da se znaju snaći u ovom svijetu i rado pomogne, kazuje nam Gordana.

Nego, zašto nude poluobrađene spužve, pita se naivac. Što ne bi bilo bolje da su posve obrađene!?

Foto Davor Kovačević

– Jadransko more ima jednu od najkvalitetnijih spužvi na svijetu, ubrajamo se u sam svjetski vrh što se toga tiče. One su antibakterijske, antialergijske, rade prirodan piling tako da su genijalne. Zaboravili smo da ih imamo, sintetika je preuzela sve, dok cijeli ostatak svijeta zna što je naša spužva i traže je. Poluobrađena zato što ima jedan kemijski procese manje u vidu izbjeljivanja. To znači da radi mrvu grublji piling, prirodnija je, manje tretirana i duže traje, objašnjava Gordana.

Obiteljska priča

Pa dok naš svijet traži onu posve žutu spužvu, turisti prepoznaju baš tu poluobrađenu kao kvalitetniju i više je traže. Ova se spužva vadi iz mora tu negdje na zapadnoj obali Istre. Tamo je, kaže Gordana, more plitko, ima i stijena i pijeska i pogodno je stanište za spužve, puno je planktona i brzo raste. Ma, ako već turisti rado spužvu kupuju i za ovu spužvu se zna, zbog čega svejedno valja biti na sajmu ove vrste!?

– Valja se pokazati, da vide ljudi da postojimo, da smo tu i da radimo nešto. Valja biti tu da promoviramo naše proizvode, nešto što je naše lokalno i što je lagano otišlo u zaborav. A valja doći i radi poznanstva, kontakata. Svako iskustvo dobro dođe, mudro zbori Gordana.

Ugodna je ta šetnja između štandova, jedino što fotoreporter Dado mudro primjećuje da će nam ovim tempom trebati jedno deset sati da sa sajma odemo kućama. Valja to malo selektivnije, taman da nekako preskočimo predavanje vezano uz Knjigu Znanja i pokušaj da nas se na naglo produhovi. Na naglo se produhoviti čini lakše tamo gdje je OPG Rajčević iz okolice Bjelovara, tamo gdje su sir, slanina, šunka.

– Došli ste na sajam, donijeli sir za SirFest, imate kulen, slaninu, sve je zdravo, velimo.

– Sve je zdravo, domaće, sir od kravljeg do ovčjeg, domaći kulen, špek, čvarci jutros napravljeni, uzvraća Tesa Rajčević.

Foto Davor Kovačević

S jedne strane mirisi što ih odašilje eliksir svetog Roka, s druge strane mirisni vab slanine i šunke. Sudara li se to ili sljubljuje!?

– Ovo je sajam zdravog življenja, mora se tu napravit balans. Sve je zdravo, ali treba biti umjeren, mudro će Tesa.

Balans, sve je stvar balansa, ravnoteže. A dade li se živjeti od OPG-a ove vrste? Reći će Tesa da se da, ali i to da radnog vremena tu nema.

– Čovjek mora to ili voljeti, ili biti malo lud. No, ovo je obiteljsko gospodarstvo i ako ništa drugo, bar je obitelj cijeli dan na okupu, zaključuje Tesa.

Dvadesetak krava, 1.500 svinja u tovu, treba o tome bome i skrbiti. Ostaviti čovjek sve i ne može kad je počelo sve od pradjeda Tesinog, pa djeda, da bi njen otac i stric od deset krava i pet svinja napravili čudo. Obiteljska priča vabi i sa štanda na kojem je sir sirane »Vesna Loborika«. Teško ga je zaobići, ako je uopće moguće, kad te s velikog, sedam kila teškog koluta sira, gledaju oči i brci starine.

– To je moj praprapradide koji je prvi doša’ živit’ u Loboriku prije jedno 120 godina. Sve je nekako krenulo s njim, tako da smo odlučili posvetiti mu i sir, dati mu ime Rici. I to je definitivno naš najuspješniji sir što se nagrada tiče i naš najbolji sir okusom. To je kravlji sir, zrenje 12 mjeseci, referira Fuma Grubešić, Ricijeva praprapraunuka.

Foto Davor Kovačević

Pegula

Bilo bi Riciju, a tako starini bi nadimak, drago sve ovo čuti.

– A i sličite nekako vas dvoje, velimo Fumi.

– Hahahah! Je, je, ima neke poveznice, smije se Fuma.

– Samo se on čini strog. A vi strogi niste, usuđujemo se primijetiti.

– Mislim da se možda varate. Izgled zna zavarati, zagonetno će Fuma.

Sirana »Vesna Loborika« krenula je prije 40 godina. Fuma je najstarija kći u obitelji, uz nju su tu brat joj i sestra, a ključni moment za rast i razvoj sirane dogodio se kada je Fumi bilo četiri godine.

– Za četvrti rođendan sam dobila na poklon jednu kozu. Tako je sve krenulo. Kroz nekoliko godina imali smo stado od 80 koza i 25 krava. Mama je u ono doba krenula od vrata do vrata i nudila kozji sir. Danas imamo ozbiljnu priču, 20-ak zaposlenih, 15 do 20 kooperanata koji nam isporučuju mlijeko, imamo nekoliko trgovina, dostavu na kućni prag ne samo po dijelu Istre, već i Rijeka, Zagreb, Cres, Lošinj. Bavimo se ugostiteljstvom, maslinarstvom. I to je to, priča Fuma.

Uf, svega! Rici je sve pokrenuo, pa je sve na tren stalo, pa je Fuma dobila kozu, pa se sve zalaufalo. A kako ima sir imena Rici, tako ima i onaj što se zove Vesna, po mami. Tone je brat, no njegov sir nije Tone već Pegula. Pegula!? E ima i tu Fuma priču. A priča kaže da je brat Tone, koji je danas glavni tehnolog u proizvodnji, prije nekih deset godina iz večernjeg izlaska došao u siranu i posve krivo pomiješao mlijeko što kravlje, što kozje.

– Naravno da je ujutro bila drama, međutim napravili su i od tog sir da sirovina ne propadne. Nakon deset mjeseci izvadili su sir da ga probaju i taj je sir 2022. godine na World Championship Cheese Contestu bio drugi na svijetu, tako da je naša Pegula nama donijela uspjeh i medijsku pozornost, ponosno će Fuma.

Pjenušac od banane

Red sira, red slanine, red sira, red kobasice… Ima začaranih krugova iz kojih čovjek kadikad i ne želi izaći. OPG Josip Vinković, Bošnjaci, Slavonija. Za štandom dakako Josip. Na štandu kobasice pola metra duge i velika tabla slanine, između ostalog.

– Bavimo se proizvodnjom suhomesnatih proizvoda na svom gospodarstvu, imamo odobreni obrt, malo nas je kuga uzdrmala, ali smo uspjeli to prevazići i dići se ponovno. I idemo dalje, referira Josip.

I svinjokolju su riješili.

– I koliko je svinja platilo glavom, pitamo.

– Uuuu, ne smijem vam ni reć’, lukavo će Josip.

– Ajde mi onda recite što je na ovom štandu najzdravije s obzirom da je ovo sajam zdrave hrane, velimo.

Foto Davor Kovačević

– Sve je zdravo. Sve je kvalitetno, domaće, a to znači da nema emulgatora, nema nitrata, nema ničega. Domaće slavonske svinje, slavonska začinska paprika, bijeli luk, jedino sol ne koristimo morsku, nego tuzlansku. To je neka tradicija u Slavoniji, nikada se nije koristila morska sol, objašnjava Josip.

Tuzla. Zašto Tuzla?

– Pa zato jer nam je, ajmo to tako rećo, nekad bila pri ruci. Radila se robna razmjena s Tuzlom, nekad su stari naši išli u Bosnu voziti drva, kukuruz, ovo i ono, pa se razmjena radila, kaže Josip.

Gleda čovjek sva ta blaga na njegovu štandu, pa se mora zapitati kako je moguće da Slavonija svemu tome usprkos stagnira.

– Slavonija konstantno stagnira, ali ima nas koji smo još zaljubljeni u nju, koji smo od tamo, Šokci, i želimo živjeti i umrijeti u njoj. Borimo se i borit ćemo se, poručuje Josip, baš kao što poručuje da je zdrav početak dana onaj kad se krmeljavih očiju reže kobasica.

– A čvarak je delicija. Ali, to ode prvo. To kod kuće prodajemo, kaže Josip.

Dren i Kostrena

E da, zbori Josip Vinković da je milina, raznježi nas taman da na glas izgovorimo lošu šalu, da ga pitamo što mu je Tomo Vinković. »Traktor«, uz smijeh će Josip, a kako i ne bi kad nas je u startu pročitao.

Put vodi dalje, recimo uza sve i svud prisutan OPG Šulog iz Donje Bistre i njihovo egzotično voće. Evo su prigodnu ponudu obogatili i pjenušcem od banane zvanim Sexy Dreams.

Na štandu Primorsko-goranske županije zato svega, od rukotvorina do meda.

– A u sredini dren, proizvodi od drenjule, a znate da je stara poslovica ona »zdrav k’o dren«, šarmantno će Željka Egredžija s OPG-a E-Kos.

Svaki dan prije ručka bićerin likera od drenjule i zdravlje je zagarantirano, a za doručak pekmez, uči Željka. A sve se bere u Kostreni u vrtu, dakle prirodnije ne može. Zato se proizvod i zove DrenKo, da i imenom veže dren i Kostrenu.

– Važno je naglasiti da su to sve autohtone, stare voćke u našem vrtu. Nijedna nije posađena za našeg života, ističe Željka uz odobravanje svoje bolje polovice, gospodina Pavla.

I da, dren kao stablo može živjeti dulje od 200 godina, i to smo naučili. Ističe Željka još nešto, činjenicu da je sudjelovanje na sajmu izlagačima iz Primorsko-goranske županije omogućio županijski Upravni odjel za poljoprivredu, baš kao i to da je OPG E-Kos pomogla i općina Kostrena. Svi su oni i u Kašetici Primorsko-goranske županije.

Do ljekovite drenjule zato i čokanjčići, ali ne obični, već oni što umjesto čepa imaju heklanu kapicu pa još tako da je po motivima grba Hajduka i Dinama. Gdje je NK Rijeka!?

– Rijeka je u Zagrebu rasprodana prva, na to će Mirica Vrbanac iz delničke domaće radinosti »Vrbanac«.

Znani su oni po svojim suvenirima, ima tu nakita gospođe Mirice, a ima i suvenira od drva što ih izrađuje njen Marko. Svega tu ima, sve je ekološki prihvatljivo, sve je od bukve i jasena goranskog, a onaj najneobičniji suvenir je bez sumnje daska prijateljstva. Nije nju lako riječime opisati, to se treba vidjeti, ali ajmo pokušati. Tu je daska koja se rastvoriti dade, pa se unutra stavi čaša, kakav bićerin recimo, pa se daska sklopi taman tako da zahvaljujući nacrtu i izvedbi ne može iz daske čaša pasti van.

– I onda vi držite s rukom jedan kraj daske, a ja drugi, natoče se čaše i pijemo, uči Marko.

Nagnu u isti čas dva prijatelja dasku i nemaju kud nego ispiti sadržaj čaše. U protivnom sve bi se prolilo, taman da odbiti zdravicu nije mudro. Tako se tu prijateljstvo gradi.

Poslije zdravice i nije nam se činilo potrebnim odslušati predavanje o liposomskim vitaminima. Zato nismo mogli pobjeći terapeutskom masažeru Nano sport. Dovoljan je trenutak nepažnje da vas zaskoče Vesna i njen kolega, i u čas vam aparatom što vibrira razbiju čvorišta u ramenu, na vratu, mišićima noge. Evo se prodaje u pola cijene i ide k’o lud. Štono bi se reklo, ne dajte da vas masiraju, masirajte se sami.

Ono što je počelo uz pomoć Svetog Roka, pa se nastavilo delicijama svake vrste, moralo je završiti svojevrsnim otrežnjenjem. Bez muke ipak nema ničeg, a da bi muka bila lakša evo i mehanizacije razne, traktora ponajprije. Evo hrvatske premijere najnovijeg modela Steyr mrcine. Mali se čovjek kraj njega čini, a on, ovako nov, baš nekako lijep.

– Traktor je poljoprivredniku alat, k’o čekić, k’o vama fotoaparat, veli nam Tomislav Petrić iz tvrtke Grapak.

Uf, lijep je, ali golem, pregolem za naše neznanje o poljoprivredi kao takvoj. Možda smo ipak trebali zastati kraj onog štanda gdje nam se duhovnost nudila, ili je sve, ipak i k’o uvijek, u balansu, u ravnoteži.

Digitalizacija poljoprivrede

Sajam CroAgro nudio je u najkraćem štošta bez čega ozbiljne poljoprivrede danas i nema. A kako su vremena moderna, tako su i klinci od tri-četiri godine rado buljili u veliki dron poljoprivredni. Čudo se zove DJI Agras T50 i nudi ga Digital Agro i, kako nam rekoše, najveći je dron na sajmu.

– Mi smo firma koja nudi cjelovito rješenje za poljoprivredu, za digitalizaciju poljoprivrede. Ovaj dron služi za prskanje, a ima i spremnik za sijanje i gnojidbu, priča nam Iva Hrelja.

Kaže, najviše je tu posla u onog tko će dron koristiti oko planiranja njegove misije. Jer, kad ga jednom dignete u zrak, on radi sve automatski.

– Morate sve jako dobro isplanirati, morate ga imati pod nadzorom, morate znati kakav vam je teren, kako ćete prskati, kojim smjerom ići, u koje doba dana to radite, ističe.

– Znači, nije to igračka, zaključujemo.

– To nije igračka, potvrdno će Iva.

A kupaca ima itekako, makar mu cijena i nije mala, nekih 20.000 eura ona osnovna konfiguracija, veli Iva.

Belgijska čokoloda i bučino ulje

Nisu samo domaći izlagači predstavili svoje proizvode. Bi i stranih izlagača, recimo Slovenaca poput momaka iz čokolaterije »Hiža Tara« iz Moravskih Toplica. Prvo što tu u oči upada je zanimljiv dizajn, grafička rješenja omota njihovih čokolada.

– To crta moja mama, k’o iz topa će Aleš Šrok.

Eto ga na. E sada, valja pitati i tko je Tara po kojoj se čokolaterija zove.

– To je bio naš psić. Labradorka. Umrla je i po njoj smo ime dali, kaže Aleš.

Jest, slaže se i on s nama kako su Slovenci možda čuveniji po vinu i pivu, ali zašto ne, veli, i čokolada. Tim više ako je, kako kaže, sve ručni rad, pa još tako napravljena da se sljubljuje belgijska i domaća sirovina, recimo čokolada s njihovim bučinim uljem, ili medom, ili čilijem.

-Samo, malo vi čokolade jedete. Gdje su vam kile, velimo Alešu.

– Nije čokolada problem, problem je u ćevapima i u pivu, sa smiješkom će Aleš.