U ovom trenutku dok raspravljamo o posljednjem tragičnom događaju ubojstva djeteta i ozbiljnog ozljeđivanja više djece i učiteljice, u Hrvatskoj imamo oko 50 tisuća djece s problemom koji vezujemo uz narušeno mentalno zdravlje, kao što su anksioznosti, depresije, poremećaji hranjenja ili problemi osobnosti – kaže prof. dr. Jasminka Zloković s Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Dodajući da izražava najdublje žaljenje i sućut obitelji smrtno stradalog djeteta, prof. dr. Zloković navodi da nema te priče ili kazne počinitelju koja može umanjiti ili otkloniti bol obitelji ubijenog djeteta u zagrebačkoj školi, a koja se izvjesno mogla i spriječiti.

Pojašnjavajući da se psihopatologija djece i mladih mijenja pod utjecajem brojnim čimbenika, kao što su promjene obiteljskih odnosa, utjecaj okruženja i medija, ranije seksualno sazrijevanje te dulje trajanje obrazovanja i usavršavanja, izloženost nasilju i slično, upozorava da problem nije nastao preko noći.

– Unatoč činjenici da se nalaze u najosjetljivijem razdoblju života, procjenjuje se da oko 45.800 adolescenata godišnje izvrši suicid. Na svjetskoj razini, suicid se nalazi na petom mjestu uzroka smrti osoba u dobi od 10 do 19 godina, a kod onih od 15 do 19 godina je na četvrtom mjestu.

Upravo se period adolescencije tako smatra periodom značajnog rizika za razvoj mentalnog poremećaja. Dob početka razvoja mentalnog poremećaja koji će vjerojatno kasnije perzistirati u odraslom životu upada u uski vremenski okvir, raspon od 12 do 24 godina starosti.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo mentalni poremećaji se prema učestalosti nalaze na 4. mjestu, iza kardiovaskularnih bolesti, malignih bolesti i ozljeda. Kod djece školske dobi problemi anksioznosti i depresivnosti se javljaju u 10 do 20 posto slučajeva, a zadnjih nekoliko godina se bilježi lagani porast učestalosti mentalnih poremećaja.

Problemi ove djece bili su ili su trebali biti vidljivi na samom početku i to roditeljima, nastavnicima, prijateljima, kada je učinkovitost stručne pomoći gotovo zajamčena. Roditelji zatvaraju oči, ne žele vidjeti problem, izgovaraju se nedostakom vremena za svoje dijete, odgojno-obrazovne ustanove abdiciraju i od odgojne i preventivne uloge, objašnjava.

Problem nečinjenja

Mnoga djeca prepuštena su sama sebi, svojim vršnjacima, nepoznatim ljudima, svojim neizgovorenim problemima. U široj javnosti nerijetko se čuje da je problem nasilja postojao i postojat će i nadalje.

– Čujemo od strane »sveznajućih« da znanstvenici i struka »umjetno« proizvode problem nasilništva time što o problemu govore više nego »prije«. To su neki stavovi koji nas upućuju da odista imamo još mnogo posla i kao struka i kao građani koji nerijetko u društvu imaju ključnu ulogu prevencije mnogih društvenih anomalija.

Jedna od njih je pojava nasilja koje nalazimo u svim segmentima i porama društva. Nasiljem se u obitelji poručuje djeci kako se na isti način ponašati prema drugima, nasilju smo izloženi na ulici, u socijalnim i zdravstvenim i odgojno-obrazovnim ustanovama, iz najviših vrhova politike nasiljem šaljemo negativne poruke svima – i mladima i odraslima i onim starijima.

Nasilje se ne događa izolirano i »rezervirano« za neke druge, nama daleke i kulturološki manje bliske sredine. Nasilje je naša svakodnevica koju na svjesnoj i nesvjesnoj razini podržavamo i u obitelji i socijalnoj okolini, a nadasve to činimo nečinjenjem da nasilje preveniramo ili barem svedemo na neku minimalnu i sporadičnu pojavnost.

Kad kažem nečinjenjem, onda tu prije svega mislim na obitelj kao prvu i osnovnu jedinicu ne samo društva, nego životne i odgojne sredine svakog ljudskog bića od rođenja pa izvjesno do terminalne faze života.

Unatoč mnogim promjenama koje su se dogodile, do danas nije pronađen općeprihvaćeni supstitut za obitelj. Međutim, mnogi roditelji odgoj svoje djece prepustili su »institucijama«, često i nepoznatim ljudima.

Izostanak roditeljske odgovornosti i skrbi za dijete od rođenja pa sve do punoljetnosti je »siguran i čvrst temelj« za razvijanje nasilnog ili nekog drugog asocijalnog ponašanja djece, ističe prof. dr. Zloković.

Potonuće u apatiju

Ukazujući na patologiju »nečinjenja«, kaže da tu misli i na institucije i ljude koji u njima rade koje uz dužno poštovanje onih predanih i humanih profesionalno čvrstih djelatnika, postaju i sami mjesta »tihih nasilnika«.

Dodaje da čitavim svojim profesionalnim radom ukazuje na kompleksne probleme djece i roditelja te promiče interdisciplinarni i humano-razvojni pristup.

– Znate, pitanje »Zašto mi nitko ne želi pomoći« – koje mi je sa suzama u očima postavila jedna duboko nesretna majka, odzvanja mi neprekidno. To pitanje izaziva u meni bol, tugu. Ta majka godinama je pokušavala i pokušava još i danas spasiti svojeg sina iz pakla droge i svega onoga što ona posljedično nosi čitavoj obitelji i okolini.

I unatoč deklarativnom i proklamacijama o brizi za čovjeka, mnoga vrata koja bi trebala biti širom otvorena mnogim ljudima u potrebi, ostaju čvrsto zatvorena. Ostaju zatvorena čak i vrata bolnica, socijalnih ustanova…

Jedni upućuju na druge i tako kao da se netko igra s tuđim životom. Mnogi roditelji koji su mi se u očaju, izloženi nasilju svoje djece, obraćali plačući govorili su o »zatvorenim« vratima institucija koje su igrale ping-pong s ljudskim sudbinama.

Liječnici su ih upućivali socijanim djelatnicima, oni su upućivali policiji, policija je upućivala psihijatrima, psihijatri su upućivali socijali…

I tako sve dok roditelj ne bi izmrcvaren od svega klonuo i utonuo u apatiju, strah, depresiju, zdravstvene probleme i probleme na poslu, utonuo u očaj i život u strahu, sve do onih koji su pokušali suicid.

Društvo koje misli biti civilizirano ne može dopustiti da niti jedna osoba ima opravdani razlog postaviti pitanje »Zašto mi nitko ne želi pomoći«!, upozorava prof. dr. Zloković.

Forenzičari i vještaci

Kaže i da se roditelje, djecu i mlade, njihove probleme i potrebe različite vrste, socijalne ili zdravstvene, trenutno u društvu sramotno ignorira.

– Nedostaju nam institucije psihološke i psihijatrijske pomoći, nedostupna je pravovremena stručna pomoć. Na neke prve preglede i dijagnostiku čeka se mjesecima. Mi imamo minorne kapacitete, posebice za pružanje pomoći djeci i mladima s psihičkim problemima.

Istovremeno stigmatiziramo neke bolesne ljude, što je i razlog izbjegavanju traženja pomoći, čak i ako je riječ o maloljetnom djetetu, naglašava.

Na pitanje jesu li institucije pogrešno procijenile stanje ubojice djeteta u Zagrebu, kaže da na to trebaju dati odgovor forenzičari i vještaci.

– Ono što bi valjalo doznati je koji su to argumenti da se osoba koja je već bila višekratno hospitalizirana i s više psihijatrijskih dijagnoza i unatoč jasnom iskazivanju roditelja straha od te osobe i ukazivanja na abnormalno ponašanje, otpušta izvan kontroliranih uvjeta liječenja.

Roditelji su jasno ukazivali na nasilno ponašanje prema njima, što je školski primjer izvjesnog nasilništva i prema nekom drugome iz okoline. Radi li se o liječničkom nemaru, o deficitarnosti ili izostanku uvjeta liječenja, mi to za sada ne znamo, a hoćemo li kao javnost i doznati, i to je upitno jer nije nam strano iskustvo prikrivanja informacija na koje građani imaju neupitno pravo.

Valja znati da ni svi liječnici nisu oni koji se drže svojih zakletvi i pravila struke, a neke kolege u tome ih podržavaju godinama, zaključuje prof. dr. Zloković.

Nasilje djece nad učiteljima tabu tema

Počinitelj nasilja u OŠ Prečko krvavi pohod učinio je u svojoj bivšoj školi. Navodeći kako se ne zna radi li se o pokušaju osvete nekome od djelatnika ili je ozlijeđena učiteljica »slučajna« žrtva, prof. dr. Zloković kaže da se ne zna ni radi li se o nekim negativnim iskustvima koje je u školi doživio ili pak o halucinaciji i imaginarnoj prijetnji koju je počinitelj imao.

– To mi ne znamo i ne smijemo spekulirati. Ponovit ću da struka treba na ovo odgovoriti, pokušati pomoći čak i nasilniku, budući da je izvjesno da će on i nadalje biti dio društva u kojem svi živimo, kaže prof. dr. Zloković.

Nasilje djece nad učiteljima još je jedna tabu tema, ali nažalost prisutna i mnogo više nego što se to u javnosti misli ili bolje rečeno dozvoljava da informacija do javnosti pristigne.

– Nažalost, neki ravnatelji škola prikrivaju tjelesno, verbalno, seksualno, materijalno i elektroničko nasilje prema nastavnicima kako valjda škola ne bi došla na loš glas, a njihovo upravljanje postalo upitnim.

I možemo govoriti i suprotno, o prikrivanju nasilja nekih nastavnika prema učenicima. Čini se da na veliku žalost imamo i taj nakaradni primjer gdje se godinama znalo za seksualnog predatora u školi koji je imao »unutarnju zaštitu«.

Ukoliko se to pokaže točnim, krivičnom progonu ne smije promaknuti niti jedan sudionik seksualnog zlostavljanja djevojčica, upozorava prof. dr. Zloković.

Mnogi roditelji i djeca žive jedan pored drugoga

Unatoč pokušajima istraživanja o etiologiji nasilja nije moguće jednoznačno odgovoriti zašto neki adolescenti ili odrasla djeca ozljeđuju svoje roditelje pa sve i do letalnih posljedica.

Ponavljanje modela ponašanja svojih roditelja, alkoholizam, ovisnost, bolest, siromaštvo, osjećaj odbačenosti, bilo od vlastitih roditelja ili šire socijalne okoline, kao i osjećaji besperspektivnosti, neki su od činitelja nasilja u međusobnoj interakciji.

Činjenice pokazuju kako je velik broj djece i mladih izloženo različitim eksternim i osobnim stresovima, egzistencijalnim problemima, socijalnoj marginalizaciji, a istovremeno im se putem medija i svakodnevnih odnosa prema temeljnim ljudskim vrijednostima poručuje da obitelj i moral, empatičnost prema drugim ljudima, pa i samim roditeljima, nije više »in«.

Nasilje kao pojava, na ulici, u ustanovama, obitelji, tolerira se i djeci poručuje kako je nasilje ok, prihvatljivo, nasiljem se postižu ciljevi, rješavaju problemi. Zaboravljamo kao odrasle osobe koje bi trebale biti odgovorne prema djeci da agresija rađa agresiju.

– Mnogi roditelji iz različitih »razloga« ne mare za svoju djecu, njihove potrebe i probleme, abdiciraju od svojih temeljnih roditeljskih funkcija, a nadasve one odgojne, socijalizacijske i emocionalne potpore.

Mnogi roditelji i djeca žive jedan pokraj drugoga, ali ne i jedan s drugim i tu vidim posebno krupan problem. Istraživanje koje sam provela još 2014. godine upućuje da je nasilje maloljetne djece nad roditeljima još uvijek jedan obiteljski i socijalni tabu koji generira i nasilnike u široj socijalnoj okolini, navodi prof. dr. Zloković.

Zar kamere i zaštitari mogu riješiti socijalni problem?

Povezujući slučaj u OŠ Prečko s nedavnim slučajem nasilnog djeteta zbog kojeg se cijeli razred ispisao iz škole, prof. dr. Zloković kaže da je pitanje hoće li i ovaj slučaj proći izostankom daljnje primjerene stručne pomoći.

– To dijete je »jednostavno » i uz izvjesno podršku nekog iz roditeljskog okruženja – nestalo! I mi mislimo da je problem time riješen!? Nas više ne zanima zašto su roditelji i dijete »nestali«, čija je žrtva to dijete, što će se s njime dalje zbivati i postaje li i to dijete »hodajuća nuklearna bomba«?

Smatraju li odista kreatori socijalne i odgojno-obrazovne politike da bi kamere, sigurnosni uređaji i zaštitari trebali riješiti jedan krupan socijalni problem? Smatraju li da su djeca i mladi vrijedni naše pažnje, truda i vremena, pa tako i da u odgojno-obrazovnim ustanovama je prioritet imati stalnu i popunjenu stručnu ekipu pedagoga i psihologa i logopeda i socijalnog pedagoga?

Razmišlja li netko da nakaradnu takozvanu pedagošku mjeru preseljenja djeteta u drugu školu valja ukinuti! Mjeru koja »legalno« dozvoljava da dijete s problemom izbacite iz zone svoje odgovornosti na drugu ustanovu i drugu djecu, ističe prof. dr. Zloković.