Pet godina nakon razornog požara 2019. i temeljite obnove nedavno je iznova otvorena pariška katedrala Notre-Dame, zaštitni znak Pariza. Plamen je tada progutao krov i toranj na krovu, a unutrašnjost katedrale, gornji zidovi i prozori teško su oštećeni.

Veću štetu spriječio je kameni strop koji je zadržavao krov dok se urušavao. Mnoga umjetnička djela i druge relikvije evakuirane su, dok su neke koje su ostale unutra uništene ili oštećene. Dva para orgulja i tri rozete iz 13. stoljeća pretrpjele su malu ili nikakvu štetu.

Notre-Dame je katedralna crkva Pariške nadbiskupije posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Nalazi se na jugoistoku Ile de la Cité, otočića u središtu Pariza na rijeci Seini. Stoljećima je bila najviša pariška građevina te danas u gradu i u cijeloj Francuskoj predstavlja simbol najviše vrijednosti.

Izgradnja je započela na poticaj biskupa Mauricea de Sullyja te se protegnula kroz više od dva stoljeća, od 1163. godine sve do polovice 14. stoljeća. Nakon Francuske revolucije na katedrali su poduzeti značajni i često osporavani renovacijski pothvati tijekom kojih su u strukturu i arhitekturu katedrale uvedeni novi elementi i motivi.

Ovi zahvati razlogom su da umjetnički stil zdanja nije jedinstven, iako su prevladavajući elementi rane i klasične gotike. Dvije rozete koje se nalaze na krajevima transepta najveće su u Europi.

Katedrala Notre-Dame građevina je snažnog simboličnog značenja za sveukupno francusko društvo i bila je mjesto brojnih značajnijih događaja francuske povijesti. Tijekom srednjeg vijeka bila je župna crkva te je 1239. godine u nju pristigla relikvija koja se prema tradiciji smatra Kristovom trnovom krunom.

Godine 1804. uz prisustvo pape Pija VII. u katedrali je okrunjen Napoleon Bonaparte. Nakon što je 1944. godine Pariz oslobođen od njemačke okupacije, pod svodovima katedrale pjevao se »Magnificat«, a 1970. u njoj je održan pogrebni obred za francuskog predsjednika Charlesa De Gaullea.

Vjekovima je katedrala, koja ima status papinske bazilike, bila jedna od najvećih građevina zapadne civilizacije. Poput brojnih drugih francuskih crkava, Notre-Dame oskvrnuta je tijekom Francuske revolucije. Tada su nad katedralom izvršeni brojni vandalski čini: nekim kipovima na galeriji kraljeva na središnjem pročelju otrgnute su glave, a uskoro su i cijeli kipovi uklonjeni.

Također su uništeni i svi veći kipovi osim onoga Djevice Marije. Kult Razuma preuzima vlast nad katedralom 10. studenoga 1793. godine te dekretom katedrala postaje hramom Razuma, a središnji oltar postaje oltarom boginje Razuma. Krajem tog istog mjeseca studenoga katolička liturgija zabranjena je u cijelom gradu, a katedrala postaje skladištem za vino.

Krajem revolucionarne diktature te nedugo nakon sklapanja konkordata Francuske države s Papom, 18. travnja 1802. godine, katedrala je ponovo namijenjena katoličkoj liturgiji. Nakon kraja napoleonskog doba, katedrala se poslije desetljeća nebrige našla u tako tragičnom stanju da su gradski upravitelji razmatrali mogućnost da je u potpunosti sruše.

Međutim, tu je ključnu ulogu odigrao romantičarski pisac Victor Hugo, veliki zaljubljenik u Notre-Dame, napisavši roman »Zvonar crkve Notre-Dame«, objavljen 1831. godine, koji je imao ogroman uspjeh među publikom te je uspio pobuditi svijest stanovništva o neizmjernoj vrijednosti ove građevine.

Ta svijest postala je utoliko snažnija jer su te iste godine opljačkani trezor i zgrada nadbiskupije, a mnogi vitraji su razbijeni od strane protumonarhijskog pokreta u Francuskoj. Svojim književnim djelom Victor Hugo je neizmjerno pridonio očuvanju katedrale Notre-Dame, a pokrenut je i program njezine obnove. Enormna popularnost njegova romana u tadašnjoj je Francuskoj potaknula razvoj pokreta za očuvanje povijesne baštine i bitno ojačala neogotičku arhitekturu.

Victor Hugo (1802. – 1885.) francuski je romanopisac, pjesnik, esejist, dramaturg i aktivist za ljudska prava, te možda najutjecajnija ličnost francuskog romantizma. Kao priznati vođa francuskih romantičara i slavni književnik bavio se i politikom, zbog liberalnih stavova i zalaganja za republiku bio je i u progonstvu, a kad se vratio stekao je ugled javnog radnika i borca za prava siromašnih i obespravljenih.

Punih petnaest godina boravio je u egzilu te se nakon pada drugog imperija 1870. vraća u Francusku. Bio je izabran za člana Nacionalne skupštine, a poslije i Senata.

Iako je u Francuskoj najpoznatiji po svojim pjesmama i dramama, u ostatku svijeta znamo ga po romanima »Jadnici« (istoimeni mjuzikl trenutačno se s uspjehom igra u zagrebačkom Kazalištu Komedija) i »Zvonar crkve Notre-Dame«.

U mladosti je Hugo bio ekstremno konzervativan, ali je prolaskom godina postajao sve bliskiji ljevici. Postao je strastveni republikanac i njegova djela bave se političkim i socijalnim problemima i umjetničkim trendovima tog vremena.

Njegovo djelo »Posljednji dani čovjeka koji je osuđen na smrt« iz 1829. godine odražavalo je oštru socijalnu svijest koja će uvelike utjecati na jedno od njegovih kasnijih djela, a imalo je dubok utjecaj na književnike kao što su Camus, Dickens i Dostojevski. »Claude Gueux«, kratka dokumentarna priča o ubojici iz stvarnog života koji je pogubljen u Francuskoj, pojavila se 1834. i kako je sam Hugo tvrdio, ona je bila preteča njegova najpoznatijeg djela »Jadnici«.

U romanu »Zvonar crkve Notre-Dame« opisan je život u srednjovjekovnom Parizu, a u središtu je gotička katedrala. Kako uvodno objašnjava sam autor, motiv za pisanje ovog djela je riječ sudbina, urezana gotičkom kaligrafijom, koju je Victor Hugo pronašao u mračnom zakutku jednog zvonika.

Roman »Zvonar crkve Notre-Dame«, izvorno nazvan samo »Notre-Dame de Paris«, pripovijeda priču o unakaženome i dobroćudnom zvonaru Quasimodu, ciganskoj plesačici Esmeraldi i pokvarenom svećeniku Claudeu Frollou.

Dok je središnja priča većini poznata, najveća vrijednost romana ostaje u pozadini – priča je to o velebnoj katedrali, spomeniku gotičke kulture, koja je na neki način istinski glavni lik romana.

Prema riječima književnog kritičara Branimira Donata, katedrala Notre-Dame nije samo poprište svih najznačajnijih zbivanja u romanu; ona je njegovo topografsko središte, zapravo i glavno lice kroz čiju se egzistenciju prelamaju životni putevi svih ostalih likova.

Katedrala je svjedok svih događanja, tihi promatrač, dom i utočište, simbol vječne umjetnosti. Ona je središnjica oko koje se okuplja srednjovjekovni pariški svijet, od francuskog kralja do društvene periferije i kriminalaca.

Tišina monumentalne građevine i buka različitih građana zajednički svjedoče o istinskom životu u svim svojim verzijama. Hugo majstorski dočarava istovremenu punoću i prazninu jednoga vječnog spomenika, katedralu kao mjesto susreta duhovnoga i svjetovnoga, spokoja među hladnim zidinama i živahnosti svih slojeva društva koji se u njezinoj blizini okupljaju.

Predstavljanjem katedrale kao zasebnog lika Hugo je upozorio na zanemarivanje umjetnosti i na važnost očuvanja spomenika kulturnog svijeta te uvelike pripomogao činjenici da se Notre-Dame danas promatra sa strahopoštovanjem.

Dodajmo i da postoji cijeli niz izvanrednih Hugoovih crteža koji prikazuju njegove gotičke vizije katedrala, čiji monumentalizam prožet tajanstvenošću odgovara osnovnom tonu njegova romana.

Kasnije je katedrala iznova bila ugrožena. Socijalistička Pariška komuna iz 1871. godina skoro je uništila Notre-Dame. Nekoliko pobunjenika je čak podmetnulo požare koji su vrlo brzo stavljeni pod kontrolu i nisu prouzročili veće štete, dok je kroz dva svjetska rata prošla bez velikih oštećenja.

Tijekom 1990-ih godina proces čišćenja fasade, koja je tijekom stoljeća pocrnjela usred gradskog onečišćenja, vratio je katedrali bjelinu izvornog kamena. Nakon požara 2019. pariškoj katedrali sada je vraćen stari sjaj.

A čitateljima je poziv da iznova čitaju »Zvonara crkve Notre-Dame « Victora Hugoa ili pogledaju neku od njegovih ekranizacija.