Cijene i dalje divljaju, inflacija se vraća, a Hrvatska u cijeloj Europi u tome prednjači. Imamo najskuplju hranu, građani kupuju na akcijama, a oni koji žive blizu granice svako-toliko je prelaze da bi kupovinu obavili gdje je jeftinije.

Pogotovo se dovijati moraju radnici koji žive na minimalcu, koji je rastao, ali nedovoljno da uhvati ovolike cijene osnovnih dobara. Relativno su pak najgore prošli radnici nekadašnjeg srednjeg sloja koji su ostali u limbu starih plaća i novih cijena.

To su većinom visokoobrazovani radnici u privatnom sektoru koji ne može ili ne želi pratiti rast plaća, pogotovo ne tempom koji je Vlada nametnula prije izbora, ali i dio radnika iz javnog koji je godinama bio potplaćen i tek je malo digao glavu.

Populističkim politikama vlast je izazvala distorzije u sustavu, prvo (ne)promišljeno dijeleći šakom i kapom, a bez da razmišlja o općoj ravnoteži u društvu i strukturnim, a ne samo vizibilnim promjenama.

Tako su dodatno povećane nejednakosti i jaz između plaća po sektorima, što je dodatno raspirilo nejedinstvo radništva, gdje jedni gledaju da dobiju i više, a drugi više ne mogu ne primijetiti da uz isti stupanj obrazovanja imaju plaće i po dva ili tri puta niže.

No, ni oporba ovakvu politiku uopće nije u bitnom kritizirala, niti se dubinski pozabavila problemom rasta nejednakosti i dezintegracije društva. Radnik, pogotovo ovaj iz privatnog sektora, osjeća se već pomalo kao građanin drugog reda.

No, što se ustvari dogodilo? Kada je rast cijena vani krenuo, nakon pandemije i ostalih nedaća koje su uslijedile, bilo je jasno da je vrijeme stabilnih cijena iza nas. Kada rastu cijene, krenu ih loviti plaće, a kako su išli izbori, koji utječu na rast mase plaća i onda kada uvjeti nisu inflatorni, a kamoli kad jesu, poklopili su se politički interesi i prirodna želja sindikata da članstvu donese bolje uvjete.

Dio zaposlenika u javnim službama godinama je bio potplaćen stoga je politika dizanja plaća dijelom posve opravdana, i nitko to ne dovodi u pitanje, štoviše. No, dok je javni sektor pregovarao, privatni je vodio svoju politiku.

Privatnik gleda, prvo da preživi, a onda da, koliko je moguće, smanji troškove. Radnik je za njega trošak i držat će plaće na razini tek onolikoj da radnik ne ode – ako mu je uopće stalo da ga zadrži. To je tržište i tim tržišnim zakonima podvrgnut je dio Hrvatske koja radi i ravna se po tržištu.

I sam poslodavac će reći da i njega pritišće tržište jer da bi isplatio plaće, one se prvo moraju zaraditi kroz prodaju putem istog tog tržišta. Ako nema realizacije, nema ni prihoda, pa se nema otkuda niti isplatiti, a kamoli podići plaća.

To je točno, ali je tek dijelom točno da je podizanje plaća u javnom sektoru utjecalo na rast cijena. Jest, utjecalo je, jer se stvorila nova i dodatna potražnja koja može više i platiti pa su trgovci njome ohrabreni dodatno digli cijene. Međutim, dio tih poslodavaca, trgovci, hotelijeri, bankari i drugi servisni sektori itekako imaju koristi jer nabijaju cijene, a koliko plaćaju svoje radnike?

Evo, analiza Hrvatske narodne banke nedavno je pokazala da je najveća razlika između inflacije kod nas i prosječne u eurozoni proizašla iz djelatnosti vezanih za turizam, smještaj, restorani, kafići itd., ali se na to nadovezuje i trgovina na malo u kojoj ti isti turisti kupuju, zajedno s našim građanima, pa dakle utječu na cijene roba na koje cilja i domaći kupac.

Naš je turizam svoje cijene u dvije godine povećao 50 posto, dok su kod konkurencije na Mediteranu rasle tek 15 do 20 posto. Ništa to previše dugoročno ne može donijeti, već samo odvratiti turiste jer ni oni ne žele da ih se vuče za nos. No, problem je drugdje. Sindikati u turizmu izašli su s podatkom da radnici u tom sektoru većinom rade za minimalac.

Gdje je razlika između tog ogromnog prihoda generiranog pukim rastom cijena i plaće koja je ispod svih prosjeka i koja potiče na odlazak i bijeg? U profitima, naravno. Ne vjerujem ni da radnik na šalteru neke banke ima značajno veću plaću, a koliku dobit tek izvlači taj poslodavac, iz djelatnosti, ali i iz Hrvatske, doslovno.

No, ima sektora koji uistinu ne mogu isplatiti više jer njihove usluge i tip proizvoda tržište jednostavno više ne podržava. I kome da se žale? Tržištu? To se zove tranzicija, koja je svojevremeno ionako već na cestu izbacila brojne radnike u industriji koja je, kakva god da je bila, u svoje vrijeme bila vidljiva.

No, nije se mogla prilagoditi novim vremenima. A nešto bitno bolje nismo izmislili. Sada valjda ulazimo u drugi krug te prilagodbe koja će iskristalizirati nove žrtve tržišta rada i novu elitu nekog post-post-industrijskog društva. Vratimo se, međutim, na bitno: Vlada je socijalni partner zaposlenima u državnim i javnim službama, ali je i vlada svih građana.

Ako diže plaće, mora stvoriti slične uvjete za sve, a ne još doprinositi rastu nejednakosti i dezintegraciji društva. Regulacijom tržišta rada, poreznom politikom i borbom protiv neopravdanog dizanja cijena mora se uvesti red na tržište.

Jer, javni sektor ipak lakše pregovara sa svojim poslodavcem, jer je on uvijek likvidan – proračun pune svi građani, ali i tvrtke, njihovi dohoci i potrošnja, od kojih neki mogu trošiti više, a neki manje.

Uz to, taj poslodavac ima i neku javnu odgovornost, ali i politički interes. Ako diže plaće, uzme to iz proračuna koji punimo svi zajedno kao porezni obveznici, ali i kao korisnici javnih usluga. I one su, međutim, poskupjele, a ne samo roba u dućanima.

Cijene su za sve iste što najviše opterećuje najniže dohotke. Dohoci završavaju u potrošnji, preko poreza se to vraća u proračun, pa opet vrši pritisak na povećanje dohodaka.

Dijelom je to dakle politika iz šupljeg u prazno. Sve se međutim prelama na ljudima koji ostaju na minimalcu i ispod medijana. U tržišnoj ekonomiji postoji dakle i neka asimetrija gdje se čini da ne vrijede ista pravila za sve.

Za dio društva država određuje plaće i navodno brine o svemu, ali to je tek privid, jer čini to prije svega za svoj račun, dok je dio baš prepušten rigidnom kapitalizmu. Liberali i kapitalisti onda to koriste da nastave tvrditi da šanse treba izjednačiti tako da sve treba privatizirati i prepustiti sve tržištu, uz svoju uobičajenu »argumentaciju« i popratni folklor.

»Obični« pak radnik u privatnom sektoru prirodno razmišlja da bi u ovakvim okolnostima najradije i sam prešao u taj javni, kada vidi kako su mu kod nekih privatnika šanse da se pomakne s minimalca – minimalne.

Možda je dakle vrijeme da počnemo razmišljati obratno. Možda bi se izjednačiti trebali tako da se svi vratimo u javni sektor. Teza je apsurdna i ekonomski neutemeljena – ako je se gleda iz prizme tržišne ekonomije i formalnog jezika kapitalističke privrede.

No, klasnu hegemoniju treba prevladati, a jezik dekodirati. Jer, upravo tako naivno postavljena, običnim jezikom koji proizlazi iz stvarne potrebe, možda slučajno cilja bit…

Kad je sve javno i društveno, kad dakle postoji samo jedan sektor, to se, čini mi se, zove socijalizam. Jednom je već neslavno propao. I možda je utopija. Zato ga je svojevrsna hereza zazivati u dogmi tržišta.

No, i ovo kvazi-tržište već ima elemente tragi-komedije. Tržišna privreda se nekako povezuje s demokracijom, kao mjestom odabira parlamentarne većine, a onda i formiranja izvršne vlasti.

No, kad smo već kod toga, na vlasti je već desetljećima više-manje ista stranka, uz manje prekide, koja je svojim »za svakog ponešto« politikama pokrila sve opcije, od demokršćanske i neoliberalne, do elemenata socijalnog u populističke svrhe. Populizam nas je ovdje doveo.

Izbor teži da se suzi. Oporba je sve slabija. Sindikati zadovoljni mrvicama sa stola bogataša. Osobne slobode sad su pak već puno previše garnirane desnim, ali samo do stupnja do kojeg HDZ to hoće, i kraj priče.

Potrebna je korjenita promjena, a u obranu javnog i društvenog treba reći da novu, dodanu vrijednost, ionako ne stvara kapital. Rad je izvor vrijednosti, tvrdio je Adam Smith, što je preuzeo i Gotski program, a potom znanstveno razradio pa dijelom pobio, odnosno preciznije se izrazio Karl Marx u svojoj kritici: nije tek ni rad izvor svih vrijednosti, nego iskorištavanje rada. Tu istinu većina nas spozna kroz život.