Tri groba, svijeće, cvijeće te žena koja leži preko cvjetnih aranžmana s posljednim pozdravom na jednome od grobova. I njezin pozdrav mogao je biti posljednji, no težina njezine ljubavi to joj (ipak) ne dopušta – kratak je to opis i sukus nedavno izvedene predstave »Minotauri« u Filodrammatici, monodrame redateljice, glumice i dramske pedagoginje Denis Kirinčić koja se temelji na istoimenome autorskom tekstu Mihovila Rismonda.

Kompleksan svijet

Predstava u trajanju od otprilike sat vremena gledatelja uvodi u kompleksan svijet neimenovane protagonistice koja se nalazi na groblju svoga preminulog supruga, a svojim beskrajnim monolozima daje filigrantsku dobro osjenčanu skicu prenapregnute mreže partnerskoga odnosa, onoga nekoć prividno sretnog bračnog para. Trodijelna struktura ove monodrame dodatno etiketirana scenografski, kostimografski i glazbeno signalizira vremensku cikličnost, protočnost, kao i psihičke mijene u protagonistice – »Glupa sjećanja. Samo mi skakuću po glavi i podsjećaju me na nas.«

Foto Nikola Blagojević

Minimalistički, no scenografski dostatno popunjenu pozornicu činila su samo tri nadgrobna spomenika, na svakome od njih pokoja svijeća, cvijeće na groblju aranžirano za pogreb i ruže. S obzirom na radnju predstave koja sugerira život zaodjenut tugom, boli i očajem, protagonistica je bila također odjevena u tri različite odjevne kombinacije (ili dvije od kojih je jedna s varijacijom postala i ona dodatna, treća). I osvjetljenje je također bilo zagasito, gdjekad je imitiralo sunce danju, u zenitu, a gdjekad, višekratno i sunce na zalasku, a nerijetko prodire tek trak svjetlosti (Lucija Miljković). Sunce na zalasku ipak je ponavljajuće s obzirom na samu radnju predstave i protagonisticu koja se na neki način oprašta od nekoć voljene osobe, a potrebna joj je distanca i izolacija od sviju. Jer ono što izgovara, ono na što sebe s ciljem razrješenja i oslobađanja tereta podsjeća (te istovremeno gledatelju razotkriva), initimistički su detalji jednoga bračnog života koji su se javili unutar četiri zida. Nerijetko su to oni detalji koji su ostali neizgovoreni, prešućeni, oni koji su visjeli u zraku kao kakav ružan i primjetan ukras, simbol utega, tereta i tegobe o kojoj je bolje ne govoriti, nego se jednostavno bolje praviti da ne postoji. Upravo je takva bračna disciplina, i (ne)zdrava komunikacija, i dovela do toga da se sva težina nagomilana u svijesti protagonistice simbolično slila u njezine monologe koji teku kao rijeke suza koje zapravo nisu nikad potekle.

Foto Nikola Blagojević

Simbolika predstave

S doslovnoga na simbolično, možda je sintagma koja najbolje opisuje simboliku predstave koja se krije u njezinome nazivu. A sam tekst negdje u drugoj polovini postupno nas vodi k potpunome saznanju; s predstave koju su protagonistica i njezin preminuli muž jednom gledali u Grčkoj, simbolika minotaura prelazi na simboličnu ravan. Nadovezujući se na izvornu grčkomitološku simboliku minotaura koja implicira potragu za istinom i suočavanje s onime mračnim u životu, naziv predstave metaforički upućuje na protagonističin unutarnji sukob, tugu i suočavanje s vlastitim slabostima i s odnosom koji joj (i dalje) ne da disati i koji ju je zarobio u prošlosti.

Ariadnina nit javlja se kao simbolično svjetlo spasa, jedina preostala nit za koju se protagonistica drži (ili koju veže oko vrata), a uz podršku nove osobe u njezinome životu, makar ona dovela do svojevrsnog ljubavnog trokuta s nepostojećom psihičkom utvarom mrtvaca koji i dalje reliktima psihičkoga živo operira, ukazuje na mogućnost novog života. Na kraju, campbellovski, i junakinja je u životnome labirintu iz kojeg ne može tek tako izaći, a simbol minotaura operira na simboličnoj razini i kao predmetak, prepreka i kao transformacijska kliznica. Frojdovski pak, labirint predstavlja nesvjesno, središnji minotaur kao slamka spasa, simbol unutarnjih nagona, dok je pokušaj izlaska iz labirinta suočavanje sa sjenkama prošlosti i gotovo šahovski potez individuacije.

Emotivne oscilacije

A bol je vidljiva, prisutna i primjetna, jaka i oštra, ona koja razdire protagonisticu, što će i sama naznačiti riječima »stvari koje su me nekad činile sretnom, sada me žele povrijediti, ujesti me za vrat«. Njezini trenuci očaja stoga variraju od onih u stanju opće apatije, nemoći, rezignacije i prepuštanja tuzi i ljutnji koje je vode za ruku, onih povremenih krešenda koji rezultiraju emocionalnom navalom, bijesom koji pršti negdje iz dubine i dolazi do gornje granice, da bi prešao u suspenziju osjećaja, te nastupa razumskog trenutka koji disolvira onaj vođen srcem.

Foto Nikola Blagojević

Takvi su osjećaji repetitivni, nikad posve isti i nikad predvidivi, za što je zaslužna izvrsna gluma Kirinčić koja majstorski potretira ono duboko, prekapa po slojevima unutrašnjosti. I to se očituje na dvije razine, onoj gestikulativno glumačkoj, etiketama facijalnih ekspresija koje dosljedno ostaju u zoni posttraumatskog, kao i na razini izvrsne dikcije, jasnoće, akcentiranja, dodatnoga naglašavanja, uopćavanja i konkretno situacijskoga izdvajanja, čime svaka fraza dobiva svoj dodatan smisao. No svakako, ono što je najvrednije u njezinoj izvedbi žene koja oplakuje i koja pokazuje cijeli koloplet onih emocija koje poput kakva grumena padaju niz njezinu nutrinu svakako jest njezina glumačka kreacija koja je legla u kalup tekstnoga predloška, tako da biva apsolutno uživljena u svoju ulogu.

Almodovarovska žena

Na kraju, nije li monodrama jedan od najtežih oblika za izvođenje, onaj koji zahtijeva izvrsnoga glumačkog vodiča, napose u situacijama u kojima je pozornica minimalistički uređena, a njome vlada svega jedan (jaki ženski) lik. Također, kad se govori o scenografiji i veličini pozornice, nije nebitno koliko će i hoće li lik maksimalno iskoristiti svaki pedalj prostora kojime vlada s kojega nas transcendira s našeg gledateljskog mjesta i pozicionira u neke druge sfere u kojima smo tako blizu glumčeva proživljena iskustva da nas dotiče na energetskoj razini, dobacuje. Što je umjetnost ako je ne osjetiš! A glumici je to svakako pošlo za rukom.

Žena koju potretira Kirinčić ona je koja nije almodovarovski na rubu živčanoga sloma, već ona koja je proživjela živčani slom, ili nekoliko njih, a pokušava se i dalje nositi s teretom života i s fatumski nevidljvim smjerokazima. Žena je to almodovarovska, no zapravo njegova replika Cocteaua koja očajava nad prošlim životom, nad izgubljenim. Baš zato, povlačeći u kontekstu (d)ocrtavanju emocionalne složenosti te susljednosti psihičkoga stanja paralelu između izvedbe Kirinčić i izvedbe Tilde Swinton u Almodovarovom filmu »Ljudski glas«, možemo ustvrditi i kako je Kirinčić mnogo sugestivnija i glumački fleksibilnija u svojoj ulozi one koja očajava nad prošlim, izgubljenim.

Jačina glumičina glasa i ekspresivnost postigle su to da se s povjerenjem predamo njezinome vrtlogu emocija te da uopće zaboravimo na glazbenu podlogu koja je ipak prisutna; radi se o klasičnoj glazbenoj noti koja, neutralno dozvoljavajući emocionalnu konstelaciju, u ovome kontekstu, ponekad dozirana, ponešto jača, postupno tiša (Enver Krivac), izvrsno funkcionira.

Glupa sjećanja

Melodijski kotač vrti se do samoga kraja te svoju vrtnju nastavlja i nakon što vječno počivalište vidimo u mraku, uz lampione koji svojim neumornim svjelucanjem – dok se ne ugase – podsjećaju na tinjajuću dušu u nekim višim prostranstvima, kao i protagonističina posvećenost nerazriješenom, bolnom, prešućenom i neostvarenom. »Glupa sjećanja«, »ne mogu mi ništa«?

Rezignatna, potentna, glumački autentična predstava »Minotauri« počiva na izvornome, promišljenome tekstu logičnoga slijeda koji nije nipošto repetitivne naravi, već odmjereno i postupno uz glumačku pripomoć vodi na putovanje zonom hamartijskoga i tragikom života kojime dominira žena almodovarovske jačine, na rubu. Simbolično, crvena narativna nit razmotava se postupno, tako da kad jednom biva puna u svojoj dužini, možemo joj vidjeti liniju života. Kao i u stvarnome životu, i u ovoj introspektivnoj monološkoj igri, na kraju »uvijek stvaraju nove minotaure«….