Višestruko nagrađivani autobiografski dokumentarni film, »Naša djeca« Silvestra Kolbasa, snažan i dojmljiv, obiteljski i emocionalno nabijen, koji ne prestaje oduševljavati publiku svoju je riječku premijeru imao u Art-kinu Croatia, uz gostovanje samog redatelja Silvestra Kolbasa.

Dokumentarni film izdvaja se snažnom emocijom, a na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu film je osvojio Zlatne arene za najbolju režiju i montažu, na Danima hrvatskog filma i na bjelovarskom DOKUartu nagrade publike, dok je nagradu za najbolji film osvojio na na opatijskom Liburnia Film Festivalu.

Prema službenom sinopsisu i opisu filma, cijenjeni hrvatski snimatelj i redatelj Silvestar već je neko vrijeme najstariji Kolbas u svojoj obitelji.

Roditelji su mu umrli, šezdeset i osam mu je godina, drugi je put oženjen te ima troje djece: najstarijeg, Jakova, iz prvog braka, Evu iz drugog braka, rođenu postupkom umjetne oplodnje te Antu, usvojenog iz dječjeg doma u dobi od osam godina.

U vrlo osobnoj priči o svojoj djeci, supruzi i sebi, Kolbas gledatelje uvodi u intimni svijet svoje obitelji, prateći je kamerom nekoliko desetaka godina, pritom vrlo iskreno iznoseći svoje roditeljske dvojbe, promišljanja i nesigurnosti.

Osvrnuvši se na svoje prethodne uratke, redatelj je kazao kako je njegov prvi film proizašao iz životne situacije, a glede nastajanja filmova naglašava i kako je bilo poticaja od producenta Puhovskog, no »svaki put je bilo drukčije, da bi završilo tako da na filmu rješavam svoju muku«.

A njegov je novi film, kazao je, »film iz obrnute perspektive, jedan roditeljski pogled na svoju obitelj s fokusom na djecu«.

– Proces rada na filmu pomogao mi je da se nekako posložim stvari i utvrdim da je crno crno, bijelo bijelo, odnosno što je počelo prije i što je uzrok čemu u nekoj mjeri.

Kao što mi je proces rada na filmu poslije »Ratni reporter« pomogao da lakše spavam, tako mi je ovaj da se lakše nosim sa time.

Mislim da je i u obitelj on donio neku malu katarzu, međutim ne treba to precjenjivati. Do kraja nisam znao kako će biti prihvaćeno.

Moram biti prezadovoljan, jer je obitelj dobro prihvatila tu situaciju. Čini mi se da su danas ponosni što su dijelom tog nečeg vrijednog, a u isto vrijeme je malo ostalo i srama, jer mi svi živimo u jednoj kulturi uspjeha i uobičajeno je isticati ono što mislimo da nam je dobro, na što smo ponosni, a skrivati ono čega nas je sram.

I svi imamo to u sebi, tako da i moji dragi su negdje između ta dva pola, a čini mi se da će i ostati tako, ističe redatelj.

Zbog autentičnosti filma, obiteljske intime koja se filmom razotkriva, Kolbas ističe da mu mnogi prilaze, »prvenstveno zbog mogućnosti poistovjećivanja, jako suosjećaju i na našoj strani su, dok mlađi zamjeraju svog snimanja drugih«, što se događa »zato što nije dio istog vrijednosnog sustava«.