RIJEKA Gimnastički klub Rijeka već tradicionalno u blagdanskom razdoblju organizira Božićnu Akademiju, na kojoj njegovi članovi pokazuju sve što su naučili tijekom godina treniranja, ali ove godine Akademija je imala nešto veći značaj. Rijeka je kao klub odlučila obilježiti 120 godina riječke gimnastike, samo nekoliko dana nakon što je u zagrebačkom Sokolskom domu proslavljeno 120 godina Hrvatskog gimnastičkog saveza i 150 godina Zagrebačkog tjelovježbenog društva Hrvatski Sokol.

Naime, 1904. godine osnovan je Primorski sokol, a pet mjeseci kasnije na Trsatu je osnovan Savez sokolskih društava, čiji je danas nasljednik Hrvatski gimnastički savez. U gradu na Rječini danas djeluju samo Rijeka, klub koji je prošle godine obilježio 50. obljetnicu osnivanja, te Vita, koja je krenula s radom 2000. godine.

– Kada su Sušak i Zamet htjeli da se sačuva nacionalni identitet, pridavali su tome veliku pažnju kroz sokolska društva i nalazili su tu smisao ne samo za tjelovježbu, nego i za održavanje nacionalnog identiteta. Iz Zagreba su htjeli da se što više potakne treniranje gimnastike pa su 1904. godine na Trsatu osnovali Savez sokolskih društava – objašnjava predsjednica Gimnastičkog kluba Rijeka Mirjana Jovičić.

I tijekom uvodnog dijela Božićne Akademije, Jovičić je istaknula dva imena. Zlatno razdoblje riječke gimnastike vezano je uz njezine same početke.

Obećanja

– Početak gimnastike na Trsatu osobno bih izdvojila kao najbolje razdoblje. Već 1928. godine gimnastika je imala Dragutina Ciottija, koji je ne samo prvi riječki, nego i prvi hrvatski gimnastički olimpijac, a osvojio je olimpijsku broncu. Dvije godine kasnije je Rafael Ban, kojeg se često zapostavlja, osvojio ekipnu broncu na Svjetskom prvenstvu. Bio je kasnije i trener jugoslavenske reprezentacije s kojom je osvojio još dvije medalje te je pisao knjige i davao termine za gimnastiku.

Mirjana Jovičić/Foto N. BLAGOJEVIĆ

Rijeka klub od 1953. godine djeluje u Sportsko rekreacijskom objektu Belveder. A danas u njemu stanuje još jedan klub, Vita, što predstavlja velik problem za trenere i članove oba kluba. Novi riječki gimnastički dom obećanje je već godinama…

– Kako se kroz godine i Vita dizala kao klub, njihovi članovi treniraju sve više i njima treba više termina, Belveder je postao jednostavno premali prostor. Premalen je i za naš klub, a kamoli za dva kluba. Imamo oko 500 djece, tu je 30 do 40 natjecatelja, i želimo još više raditi. Imamo upita i djeca žele trenirati, ali gdje ih staviti? Natjecatelji treniraju tri do četiri sata dnevno, ostaju u dvorani do 22 sata, zamislite kakvi su uvjeti tom djetetu…

Nije ni čudo da odustaju od sporta kada dođu do 12. ili 13. godine života i kada krenu “bubice”. Šteta jer ima kvalitetne djece, ali košta nas nedostatak dvorane i uvjeta te manjak trenera, koji isto ne žele raditi kada vide gdje moraju raditi. Koliko puta su nam obećavali novu dvoranu… Puno puta je gospodin Vojko Obersnel rekao da će se graditi nova dvorana, ali od toga još ništa. Prošle godine je zamjenica gradonačelnika Rijeke Sandra Krpan rekla da ćemo dobiti dvoranu.

Kada će to biti, ne znam. Mogu osjetiti sve te ljude koji su nekada radili, kroz što su sve prošli, gradili od svojih sredstava i onda kada to vidim, pitam se gdje smo mi danas nakon toliko godina? Zar stvarno nitko ne vidi i ne prepoznaje naš rad? Bazični smo sport, svi ostali sportovi trebaju gimnastiku zbog učenja koordinacije, fleksibilnosti…

Olimpijske igre

Do trenutka kada Grad Rijeka napokon odluči ispuniti svoje obećanje, i Rijeka i Vita će se nekako snalaziti, a pomoć će i dalje morati tražiti u drugim gradovima. Mnogi riječki gimnastičari odlaze u Zagreb ili Osijek na pripreme jer u svojem gradu nemaju uvjete za to.

Rijeka danas broji samo tri trenera profesionalca, uz nekoliko mladih asistenata. Seniori Nika Kukuljan Frleta i Marko Jovičić se ističu uspjesima, jednako kao i juniorka Ani Pughel, dok u Viti medalje redovito osvajaju Mila Prpić, Sofia Mešter te djevojčica Misha Mešter.

– I Mirna Hontić je vrlo uspješna, ali je sada već godinu dana ozlijeđena. Ima potencijala i djeca žele raditi, ali nemaju gdje. Odlasci u Zagreb ili Osijek opet stvaraju dodatne troškove. I trener koji otiđe tamo ostavlja djecu u Rijeci bez trenera.

Je li moguće uopće sanjati o nastupu riječkog gimnastičara ili gimnastičarke na sljedećim Olimpijskim igrama?

– Moguće je. Prva hrvatska i riječka gimnastička medalja na Olimpijskim igrama osvojena je 1928. godine i ako bi 2028. bila opet osvojena bili bismo prezadovoljni i presretni – zaključila je Mirjana Jovičić.