RIJEKA Šale poput one kada otac na upit sina tko vozi ove bijesne automobile odgovara: »Odlikaši, sine«, ili Škotove riječi u stilu »Sine, budeš li dobar, ići ćemo gledati kako ljudi jedu kolače«, cipele su za nogu za grad uz Rječinu dok nam je sve bliže Svjetsko prvenstvo rukometaša, koje se održava od 14. siječenja do 2. veljače iduće godine, kojem je uz Dansku i Norvešku domaćin i Lijepa Naša. Brojnim ljubiteljima riječkog sporta one poruke gorko zvuče, nikome ovdje nije do štoseva s ulice koji su im više nego crni vicevi.

Odavno je poznato da Rijeka, desetljećima, još u bivšoj državi cijenjeni rukometni centar, nije sada među hrvatskim gradovima domaćinima, na tu ovdje nimalo ugodnu činjenicu podsjećaju sve češće reklame u medijima te jumbo plakati koji nam, htjeli to ili ne, upadaju više u oči nego oni predsjedničkih kandidata koji svi redom obećavaju svijetlu budućnost o kojoj slušamo od kada smo bili djeca.

Mnogi naši sugrađani pak iz tih dječjih dana pamte lijepu prošlost, značajne međunarodne rukometne predstave i to sve u ondašnjoj staroj dobroj trsatskoj Dvorani mladosti koja je, sagrađena prije više od pola stoljeća, u to doba bila hit, dvorana kakve ni Zagreb još nije imao, svjedočila je kakav je Rijeka centar.

Varaždin i Poreč

Ljubitelji rukometa i danas znaju prepričavati zgode sa Svjetskog juniorskog prvenstva, kada je krcata Dvorana mladosti (5.000 ljudi jer nije bilo stolica) slavila naslov svjetskih prvaka bivše Jugoslavije i zapažene role Zamećana, golmana Željka Hornjaka i Alvara Načinovića koji je potom nastavio niz osvajanjem velikih međunarodnih odličja. Na Europskom prvenstvu 2000. održanom u Lijepoj Našoj, Hrvatska je tu igrala s Ukrajinom (25. siječnja, pobjeda 26:18), također pred nakrcanim tribinama.

Sve je ovo bilo pradavno i od tada je Rijeka tapkanjem na mjestu postala obična hrvatska provincija, u ovom slučaju sve govori banalna činjenica da će se igrati u Varaždinu i Poreču, gradovima u kojima rukomet onom riječkom nije bio ni do kičice. Oni su, međutim, u tom dugom razdoblju sagradili adekvatne sportske domove, a Rijeka u odnosu na njih uz Dvoranu mladosti ima na Zametu još jednu »kućicu«, veliku dvoranu s malim gledalištem.

Poruka za vavek »ča će nam vela dvorana« tada istaknutog i političkog i sportskog djelatnika o gradnji zametske dvorane otvara upit je li taj stav plod slučajnosti ili je promišljen da se u Rijeci ne bi ipak događalo nešto međunarodno značajno i da ne bi slučajno došlo i do posezanja u gradsku kasu.

Provincijske priredbe

Bilo kako bilo, Rijeka je i tu »sto godina iza majmuna«, kao što recimo ne može ugostiti neki meč Davis Cupa, tako sada Riječani o skorašnjem SP-u u sportu koji je u nas desetljećima trofejni, mogu samo vidjeti i slušati reklame i moći će ga pratiti samo na TV ekranima.

Poreč i Varaždin imaju adekvatne dvorane, Zagreb da ne govorimo, spominjanje splitske i zadarske dvorane asocira na odlikaše, a Rijeka na »ponavljača« osuđena na provincijske priredbe kakve su prvoligaške u svim hrvatskim dvoranskim sportovima, na okupljanja rodbine i prijatelja. Zaludu poruke koje zvuče kao ona »usta moja hvalite me«, spomen tolikih konkretnih činjenica u nas je doticanje bolnog zuba.