Dobitnik nagrade Status Hrvatske glazbene unije za Vrhunsko umijeće i vještinu sviranja, Robert Mikuljan, ponovo je ponudio povod za predstavljanje široj javnosti i novi razgovor o svojoj karijeri i novome albumu.

Rođen je 1981. u Puli, a odrastao je i živi u Labinu. Aktivno svira trubu od svoje dvanaeste godine. Njegovo glazbeno obrazovanje započelo je na neformalan način, uz grupu glazbenika tridesetak godina starijih od njega. Jedan od njih bio je i njegov otac.

U to doba svirao je plesnu glazbu i pokoji jazz standard. U maniri američkog jazza, učio je od starijih i iskusnijih, jer u njegovoj okolici nije postojala mogućnost formalnog obrazovanja i učenja sviranja trube.

Danas, gotovo trideset godina nakon glazbenih početaka postao je nekima od njih učitelj na jazz tečajevima ili dirigent u gradskom orkestru. Drugi glazbeni korak bilo je sviranje bas gitare i trube u pop rock cover sastavu i pratećem bendu Alena Vitasovića, The Company Bandu.

Uslijedile su naporne svirke, »skidanje« većeg obima repertoara u kratkome roku, kao i prva pojavljivanja na festivalima i televizijskim emisijama, sve što glazbenicima koristi u stjecanju iskustva i napredovanju.

Fascinacija jazz glazbom

No, sve više ga je fascinirala jazz glazba, tako da je nakon deset godina napustio pop-rock band. Od tada je posvećen isključivo jazzu, trubi i osobnome usavršavanju. Nedostatak formalnog obrazovanja i općenito život u manjem mjestu, usporio mu je glazbeni put, no trudio se, ulagao u sebe i crpio znanja iz različitih izvora, na različitim mjestima.

»Mogućnosti koje su dostupnije u malo većim gradovima za mene su tada bile nepostojeće«, objašnjava. »Upravo je to na kraju postala prednost, jer sam stvorio snažnu samodisciplinu.«

To ga je potaknulo da započne s formalnim obrazovanjem na jazz odjelu talijanskog glazbenog konzervatorija u Trstu i pridruži se Big Bandu Pula, a kasnije i JazzIstra orkestru.

»Nakon završenog studija na Tehničkom fakultetu i rada u struci – inženjer sam elektrotehnike – u tridesetoj godini života krenuo sam na petogodišnji studij jazz glazbe u Italiji«, prisjeća se.

»Nekoliko ljudi pitalo me kakav je to tečaj i traje li duže od godinu dana. Nisu mogli pojmiti da netko u tridesetoj godini započinje petogodišnji studij u inozemstvu, posvećuje se isključivo tome i na neki način počinje ispočetka, bez paralelnog rada na nekom radnom mjestu i slično.

Samo što ja to nisam shvaćao na način da ‘počinjem ispočetka’, već da prelazim na viši, željeni i očekivani stupanj bavljenja glazbom. Zato sam studij shvatio krajnje ozbiljno. Na prvoj godini nisam imao stalni smještaj, a ujedno sam bio i jedini student iz Istre na jazz smjeru.

‘Natukao’ sam automobilu 40.000 km u nepunih godinu dana. Ponekad bih došao iz Labina u Trst radi jednog predavanja, dok bi neki Trieštini koji su živjeli iza ugla ostali doma, jer je padala kiša. To je ta disciplina koju sam spomenuo, a neki bi rekli ludost.

Upao sam u dobru generaciju na faksu, nastupao po Italiji i Sloveniji te sam snimio nekoliko albuma u sklopu fakultetskih projekata. Zanimljivo je bilo i sudjelovanje na LOLA projektu u kojem je svirala nekolicina studenata jazza u Trstu sa studentima ljubljanske akademije i to online, u realnom vremenu.

Možda to ne zvuči kao nešto posebno gledajući iz današnje perspektive, ali pričam o 2012. godini.«

Statist trubač

Samo tri dana nakon obrane magistarskog rada, Mikuljan je dobio poziv da sudjeluje kao statist trubač u filmu »Bijeg do mora« Veljka Bulajića.

»Očekivao sam da će mi prvi angažman nakon završenog studija biti svirački, ali hej, bar sam ‘glumio’ trubača«, rekao je u očekivanju da će pogledati taj film koji još nije prikazan.

Tijekom, a i neposredno nakon studija, sudjelovao je u workshopovima koji su ponekad doveli do konkretne suradnje, koncerata i snimanja u inozemstvu i Hrvatskoj.

Nakon što je ostvario suradnje s Jazz orkestrom HRT-a, Porto Etno orkestrom i JazzIstra orkestrom, njegovo djelovanje naišlo je na veću vidljivost, što je 2019. dovelo do osvajanja nagrade Status. Zapravo, stekao je bogato bigbendaško iskustvo, a još uvijek je predan tome načinu izražavanja.

Član je Big Banda Pula, JazzIstra Orchestra, Atma Mundi Ensemblea i Porto Etno Orchestra te je ostvario mnogobrojne suradnje s Jazz orkestrom HRT-a u vidu koncerata i studijskih snimanja.

Kroz to je ostvario i suradnje s uglednim glazbenicima kao što su Zakiya Hooker, Lee Sanders, Chris James, Frank Volgmann, Bart van Lier, Javier Girotto, Marko Tolja, Tamara Obrovac, Joe Kaplowitz, Valerija Nikolovska i Viktor Lipić.

Osim toga, svestranost je stjecao svirajući sa stilski različitim glazbenicima, uglavnom vezanima uz kvarnersku i istarsku glazbenu scenu kao što su Elvis Stanić, Branko Sterpin, Zvjezdan i Vedran Ružić, Denis Razumović-Razz, Adriano Bernobić, Luka Žužić, Borko Rupena, Aldo Foško, Zoran Majstorović, Dušan Kranjc, Darko Jurković-Charlie, Tamara Obrovac, Marco Quarantotto i Lela Kaplowitz, ali i nekima s međunarodne scene kao što su Giovanni Maier, Daniele D’Agaro, Richardo Chiarion, Giancarlo Schiaffini, Matteo Alfonso, Klaus Gesing, Oleg Kireyev, Denis Lambert, Amira Medunjanin, Max Ravanello, Melanie Bong, Manuel Šavron itd.

Sa saksofonistom Denisom Razumovićem vodi projekt Mikuljan & Razz Wind Factory, s pijanistom Aldom Foškom RM Conversations te vodi sastav pod svojim imenom, »Robert Mikuljan«, najčešće u formi kvinteta, ali po potrebi djeluju u formi tria pa do septeta.

Skladateljska vizija

Mikuljan djeluje i kao glazbeni pedagog, trenutno u labinskoj Umjetničkoj školi Matka Brajše Rašana te glazbenom odjelu Osnovne škole Vladimira Nazora Pazin. Uz to vodi i Gradski orkestar Labin. Neki od članova tog orkestra su oni uz koje je počinjao svirati kao dijete.

»Bilo da pristupam djeci, vršnjacima ili starijima od sebe uvijek razmišljam kako bih ja volio da mi se objasni da sam na njihovom mjestu, da me se potakne i pouči«, tumači.

»Na taj način djelujem, neovisno koje glazbalo ili teoretski dio glazbe poučavam. Kolega iz benda Aldo Foško, ujedno je kolega i u pedagoškom smislu. Jednom prilikom, zatrebao mu je basist u školskom orkestru i sjetio se da sam nekad svirao bas gitaru.

Nisam je imao u rukama desetak godina. Uvjerio me da nastupim, a ja sam shvatio da mi bas nije posve funkcionalan, pa sam ga brže bolje krenuo sređivati u Puli. Jedna izreka glasi: ‘Čovjek se najlakše odmori od jedne vrste posla tako što će započeti drugi’.

Nakon tog nastupa u školskom orkestru bas gitaru nisam spremio u kofer. Kada odmaram od proba, podučavanja, pisanja dokumentacije i vježbanja trube, uzmem bas u ruke. Back to basics, ali mrvu ozbiljnije nego prije petnaest godina.«

Aktivan je i na diskografskom području. Sudjelovao je u snimanjima albuma »Stavi pravu stvar« Marka Tolje i Jazz Orkestra HRT-a, »Villa Idola« Tamare Obrovac i Jazz Orkestra HRT-a, »The Lonely Tiger« Jed Becker’s Groupa, »An Acoustic Christmas« Andreja Grozdanova i prijatelja, »13. Festival čakavske šansone Čansonfest«, »Mingus’ Grooves« L’Orchestra Laboratorio 3.0«, »Schengen« Orchestra Senza Confini, »Ljubav, Amore, Love« – CD/DVD projekta »XIIxII«, »This One Time« Aldo Foško Collectivea, »Musical Migrations« JazzIstra Orchestra, »Insomnia« Elvisa Stanića i »Discrepancies in Blue« Denisa Razza te u snimanju soundtracka scene iz filma »Labinska republika« i skladbe »Dvo po dvo« Bruna Krajcara, a u tijeku je i produkcija novog live albuma JazzIstra Orchestra.

Čista i artikulirana svirka

Nakon što je 2021. objavio album »Internal Walk«, prvo izdanje što ga je snimio kao vođa sastava, Mikuljan je nedugo objavio svoj drugi album, »Natura«, i ovaj za diskografsku kuću Nota Bene Records. Kao i za prethodni, na snimanju novog albuma svirao je trubu i krilnicu – nadahnuto, čisto, artikulirano, s jasnim zamislima u solima i zaokruženim zvukom.

Uz njega su svirali dugogodišnji kolege, glazbenici koji su mu se pridružili i na snimanju prvog: alt i tenor saksofonist Denis Razumović-Razz, pijanist i svirač Fender Rhodesa Aldo Foško, kontrabasist Bojan Skočilić te bubnjar Marco Quarantotto.

Sastav zvuči kao da godinama svira svakodnevno u ovoj postavi: uigrano, uravnoteženo i strastveno. Kao gosti na snimanju ovog izdanja pridružili su se trombonist Max Ravanello i gitarist Darko Jurković – Charlie koji su se uspješno uklopili u njihov sklad i zajedništvo.

»Posebno mi je drago da dio ekipe na drugom albumu čine Max i Charlie, koji su svojim doprinosom ostvarili viziju koju sam imao još pri skladanju«, rekao je.

»Prošli album imao sam priliku predstaviti na mnogim festivalima u Hrvatskoj primjerice na Jazz Timeu Rijeka, Barone Jazz festivalu, Jazz hr. u Tvornici kulture, Rab Jazz festivalu, Rovinj Spring Jazz festivalu itd. te se veselim sljedećim prilikama u predstavljanju novog albuma.«

Iako se album »Natura« u mnogočemu razlikuje od albuma »Internal Walk«, stilski, ali i emocionalno i duhovno jako su slični.

»Konceptualno, nadahnut je prirodom ljudi i okoline; aktivniji sam promatrač«, tvrdi Mikuljan.

»Većina skladbi nastala je krajem 2023. i tijekom 2024., dok sam ‘Alvonu’ i ‘Sakrameski’ izvukao iz ladice te ih malo doradio. Stilski je eklektičan, a taj mi pristup odgovara. Iako većina glazbenika želi izmisliti nešto novo i težiti inovativnosti, imam osjećaj da sve već postoji, pogotovo ako smo naslušani i poznajemo tradiciju.

U današnje vrijeme, posebnost polazi od osobnog i subjektivnog. Album ‘Natura’ možda je različit po tome što se uz neke modernije prizvuke i harmonije još uvijek može osjetiti tradicija jazz glazbe, bez koje ne možeš rasti kao jazz glazbenik.

Kao i u svakoj umjetnosti, a pogotovo u jazz glazbi, moramo naučiti i poštovati tradiciju da bismo na kraju mogli iskreno i kvalitetno primijeniti znanje u onome što volimo i čemu težimo. U glazbi me intrigira emocija, iskrenost, cjeloživotno učenje, različitost, komunikacija.

Vjerojatno sam se i zato pronašao u jazz glazbi u kojoj je jako naglašeno sve navedeno. Zanimljivo mi je proučavati način na koji se jazz mijenja, raste i razbija sve barijere, onome tko si dopusti da ju upozna.«

Istančan glazbeni ukus

Mikuljan proučava sve aspekte jazz glazbe, njezinu povijest, razne podžanrove, ključne događaje, stvaralaštvo kultnih glazbenika, albume, kao i sve glazbene elemente koji jazz čine posebnom glazbom.

»Glazba me oblikovala od malih nogu, kroz slušanje, ali i sviranje«, objašnjava.

»Već se 30 godina bavim glazbom, računajući moj prvi ugovor koji sam dobio kao trinaestogodišnjak. U mlađim danima svirao sam rock i pop, svirajući bas gitaru i trubu, slušao sam metal. Moj ukus se postupno razvijao i postajao sve istančaniji i zahtjevniji.

Ljubav prema jazzu nije se dogodila preko noći, ali je podignula ljestvicu jako visoko. I dan danas poslušam različite stilove glazbe i nisam isključiv, ali tražim kvalitetu. Što se jazza tiče, pokušavam otkriti i neke nove glazbenike, ali se uglavnom vratim na onu moju početnu točku – tradiciju.

Volim bebop, swing, big band glazbu, ali i balade tako da mi je to nekako najbliže. Obožavam slušati dobru ritam sekciju jer ona je kotač svega. Od albuma moram spomenuti ‘Moanin’ Arta Blakeyja i Jazz Messengersa, ‘Blue Train’ Johna Coltranea, ‘The Turnaround’ Hanka Mobleya, ‘Afro’ Dizzyja Gillespia, ‘Inner Urge’ Joea Hendersona, ‘It Could Happen To You’ Cheta Bakera.

Od trubača volim poslušati Freddiea Hubbarda, Toma Harrella, Clifforda Browna, Dizzy Gillespieja, ali naravno neizostavni su Louis Armstrong i Miles Davis, kao i svirači drugih glazbala kao što su Charlie Parker, John Coltrane, Thelonious Monk, Duke Ellington i mnogi drugi.«

Upravo je oslanjanje na tradiciju jazza jedna od važnih karakteristika njegovog interesa i stvaralaštva i to u vrijeme kad mnogi žele biti ekstravagantni i izmisliti nešto novo.

»Utjecaj jazz glazbe danas možemo vidjeti svugdje, a da ljudi nisu ni svjesni toga«, govori.

»Imam osjećaj da je sada u Hrvatskoj više jazz glazbenika negoli prije deset godina, ali ta glazba može živjeti samo kroz live nastupe i uzajamnu ljubav prema toj glazbi. Iako mi je jako drago da sam imao priliku studirati u Italiji, još bi mi draže bilo da sam imao mogućnost izbora; želim li studirati u Hrvatskoji li ‘vani’.

Nažalost, u Hrvatskoj studij jazza ne postoji, dok u susjednim državama postoji jazz odsjek već i na srednjoškolskoj razini, kamoli ne na onoj akademskoj. Tu mi, jednostavno rečeno, kaskamo.

Drago mi je vidjeti mlade u jazzu, ali moramo još puno raditi na razvoju i obrazovanju same publike te omogućiti jazz glazbi da bude više zastupljena na televiziji, radiju i ostalim medijima, posebice live nastupima.«

Neponovljivost improvizacije

To je jedan od razloga zbog kojeg se trudi, u suradnji s lokalnom zajednicom, pružiti mogućnost slušanja jazz glazbe na Labinštini. Naime, već treću godinu organizira Raša jazz night u općini Raša, Jazz va brojdi u općini Sveta Nedelja i umjetnički je direktor Labin Jazz Festivala u sklopu Labin Art Republike koji postoji već niz godina.

»Posebno mi je drago vidjeti da na svim navedenim događanjima broj posjetitelja iz godine u godinu polako, ali sigurno raste«, napominje.

»U početku je pljesak za solo dionice bio bojažljiv, a sada već krene. To je to, razvoj publike. U organizaciji razmišljam objektivno i subjektivno; znam što mi kao glazbeniku treba kada negdje gostujem i upravo to želim pružiti onima koje ugostim, dok ujedno i bolje razumijem organizatore.

Najgore je kada se na mjestu organizatora nađe osoba kojoj je osjećaj za glazbu i kulturu općenito tek prividan, pa ponizi glazbenika pristupom, odnosom i najčešće financijskom ponudom, zbog osobne koristi.

Jazz glazba, iako neposredno sveprisutna, nije mainstream, nije glazba najvišeg financijskog profila i to je u redu. Volio bih da se jazzu pristupi bez predrasuda, jer ipak on je u svojim početcima prije svega bila plesna glazba.

Svatko je može osjetiti, primjetiti komunikaciju između glazbenika, neponovljivost improvizacije. Sve ovisi o razlogu dolaska na bilo koji koncert, shvaćamo li glazbu kao nešto pozadinsko dok pričamo ili kao nešto što će nas taj dan oplemeniti.«

Osim toga, Mikuljan na Radio Labinu uređuje 3. sezonu emisije Umjetnost jazza, koja ide svaki tjedan. »Stalo mi je da se ta glazba sluša i vrti u eteru, jer teško možeš zavoljeti nešto što nemaš prilike često čuti«, tvrdi. »S druge strane, možda je jazz za nekoga upravo to; nešto novo i ekstravagantno.«

Do zadnje kaplje

No kod Mikuljana je to prvenstveno odraz njegove osobnosti. Ona se osjeća u njegovim skladbama i izvedbama, estetici i poetici.

»Kroz moju glazbu može se raspoznati moja osobnost, jer sve što unosim u glazbu je čista emocija, iskrenost i radost«, objašnjava.

»Možda će me netko bolje upoznati slušajući moj album nego kroz razgovor. Naime, u razgovoru sam ponekad suzdržan, što u glazbi nije slučaj. Glazba je za mene poruka pisana zvukom; komunikacija i emocija.

Meni draga uzrečica, kao srž moje glazbene filozofije glasi: ‘Do zadnje kaplje’. To znači da glazbi pristupam iskreno, bez kalkulacije, zadrške i suzdržavanja. Jedan od najboljih citata vezanih uz glazbu dao je Louis Armstrong koji je rekao da postoje samo dvije vrste glazbe: dobra i loša.«

Poput Armstronga, Mikuljan svoju osobnost iskazuje svirajući trubu.

»Što se tiče branda trube, svaki puhač ima viziju tona koji želi dobiti ovisno o osobnim preferencijama, i potraga za tim željenom tonom je konstantna«, kaže.

»Trenutno sviram na Yamahovom modelu trube Bobby Shew te na krilnici Van Laar B6 i zadovoljan sam. Važno je osvijestiti, pogotovo mlađim kolegama, koliko je do trube, a koliko do trubača. Sjećam se svog prvog nastupa s Big bandom Pula.

Svirao sam na starom modelu trube istočnonjemačkog branda, koja je meni tada bila cijeli svijet, a većina bi se složila da je dobra jedino za objesiti na zid. Nakon nastupa kolega me zezao da smo imali pojačanu ritam sekciju, jer su ventili moje trube lupali, ha ha, ali izvukao sam svoj prvi lead nastup.

Kada su u pitanju balade i nježnije skladbe, posežem za krilnicom koju obožavam svirati, jer tada do izražaja dolazi njezin mellow sound i punoća. Rad na zvuku podrazumijeva konstantno vježbanje, učenje, disciplinu, kao i rad na svom fizičkom zdravlju.

Truba je sama po sebi zahtjevan instrument i svaki trubač traži način kako se dovesti do stanja da mu izvođenje nekih vježbi bude što prirodnije i lakše. Primjerice, nedavno sam imao priliku sudjelovati na workshopu i jam sessionu s Alexom Sipiaginom koji je podijelio s nama neke vježbe vezane za izdržljivost i fleksibilnost u sviranju koje su mi se pokazale korisnima.

Važno je konstantno se usavršavati kroz različite oblike suradnje s drugim glazbenicima. Ljudi s najviše znanja su pristupačni i skromni, jer su svjesni koliko toga još ne znaju ili koliko im je trebalo vremena i truda da postignu određenu razinu.

Ego je redovito neprijatelj tehničkog napretka, posebice u onih kojima prerasta glazbeno znanje. Takve pustim da pričaju. Kada govorimo o estetici jazz glazbe, nemam nekih stilskih ograničenja, ali me jako privlači jednostavnost, fraziranje, ljepota tona glazbala, senzibilitet glazbenika i priča same skladbe.

Najvažnije mi je okružit se dobrim i pozitivnim ljudima, onima koji dijele sličnu strast i emociju prema glazbi kao ja. Najprije budi čovjek, a onda ide sve ostalo. Tu nema laži, to se odmah osjeti.«

Fasciniran rukama

Takve zamisli vodile su ga i u pisanju skladbi. One sjajno oslikavaju njegov karakter, njegovo unutrašnje stanje, njegov duh. »U pisanju skladbi uvijek me vodi ideja i emocija«, objašnjava.

»Sve skladbe na albumu ‘Natura’ nadahnute su prirodom, zemljom, blatom, osmijehom, pozitivom, ljubavlju i mojim gradom. Primjerice, dvije su skladbe nadahnute govorom i područjem u kojem živim, a to je grad Labin.

To su ‘Alvona’ i ‘Sakrameski’. Sakrameski znači lukav, vražji, dovitljiv, a Alvona je staro ime Labina. Sama skladba je rhythm changes, s izazovnom i brzom formom s modificiranim bridgeom, u kojoj sam pokušao dočarati penjanje kroz uske ulice i dolazak u Stari grad Labin na Forticu s koje se pruža pogled na cijelu Labinštinu.

To su stepenice koje sam prolazio kad sam odlazio na svoje prve gaže. Album otvaram skladbom ‘Natural World’. Kako obožavam prirodu, zrak, zemlju i miris mora te boravak na otvorenome, ova je skladba posvećena upravo njima.

Skladba ‘2&4’ je swing u kojemu do izražaja dolazi melodija koju puhači i gitara sviraju unisono, a na kraju se izredaju solisti. Tu možemo osjetiti niz 2-5 jazz progresija i tradiciju same glazbe koja mi ja vrlo bitna.

Skladba ‘Time as a Model’ govori o tome kako nam vrijeme može biti uzorak odnosno uzor na način da nikad ne staje. Tako i mi u životu trebamo težiti napretku, uvijek biti najprije čovjek i ići samo naprijed, nikad nazad.

Oduvijek mi je Afrika bila zanimljiva kao zemlja kao i njihova glazba, ritam i ljudi. Swahili je afrički jezik koji je melodičan i emotivan, a skladbu ‘Amani’ možemo protumačiti kao zajedništvo, slobodu i mir u svakodnevnom životu.«

Na albumu se nalazi i balada znakovitog naziva »Ruke«. Naime, Mikuljan je fasciniran rukama. Najdojmljivija na prethodnom albumu njegova je osebujna i sugestivna skladba »Crne ruki«, nadahnuta rudarskom tradicijom njegovog kraja, ali i istarskom tradicijskom glazbom.

Skladba »Ruke« je još jedan dokaz njegove umješnosti u pretvaranju emocija u glazbu; donosi nježne osjećaje, dirljiv iskaz ljubavi, empatije, podsjećajući na Rodina kojem su ruke također bile nadahnuće za skulpture od kojih su neka remek-djela.

»Ruke ostavljaju trag u svemu«, rekao je. »One su neizbježne u svakodnevnom govoru. Iako je pojam i značenje ruke vrlo širok u ovom slučaju simboliziraju zagrljaj i radost.«