Nakon što Donald Trump i službeno preuzme vlast krajem siječnja iduće godine, očekivanja su velika i oko pitanja kraja ili nastavka ukrajinsko-ruskog rata. Prema Reutersovoj nedavnoj analizi izjava i intervjua s osobama bliskim novoizabranom predsjedniku SAD-a, nekoliko je mogućih opcija, između ostalog i ona koje uključuje plan da se Rusiji ustupe istočni dijelovi Ukrajine, bez ukrajinskog članstva u NATO-u, a Zelenski sad govori da bi pristao na mir ako bi Ukrajina dobila pozivnicu za članstvo u NATO-u…

O tim i nekim drugim aktualnim temama govori prof. dr. sc. Marinko Ogorec, stručnjak za sigurnost i predavač na Veleučilištu Velika Gorica.

Opasan presedan

Sve se doima podosta kaotično, kako vi gledate na posljednje događaje?

– Zapravo, situacija se razvija prema logici koju nameće konkretno stanje na ukrajinskom ratištu, pa trenutno i nema previše drugih scenarija završetka sukoba od onih o kojima se više nagađa, a još uvijek znatno manje pregovara.

Nova američka administracija na čelu s predsjednikom Trumpom sve više uviđa potrebu pragmatičnog zaustavljanja borbenih djelovanja na trenutno dostignutim crtama bojišta, pri čemu bi se na neodređeno vrijeme zaustavio put Ukrajine u članstvo NATO-a.

Time rat svakako ne bi bio završen, nego samo zaustavljene borbene aktivnosti i stvorene pretpostavke za konačno političko rješenje sukoba, bez obzira na razdoblje u kojem bi to bilo moguće ostvariti (na sličnim principima donesen je Daytonski sporazum o Bosni i Hercegovini).

Naravno, u takvom slučaju velika je mogućnost da se stvori bipolarna situacija, kakva danas postoji između Sjeverne i Južne Koreje ili na podijeljenom Cipru. Drugim riječima, realni produkt takve politike bila bi podjela na istočnu i zapadnu Ukrajinu.

Samim time postoji i ozbiljna pretpostavka da bi istočna Ukrajina kroz izvjesno vrijeme mogla biti potpuno anektirana i integrirana u Rusku Federaciju.

Koliko čujemo, ukrajinski predsjednik posljednjih je tjedana ublažio retoriku, ali od članstva u NATO savezu ne odustaje, što je Rusiji i dalje neprihvatljivo…

– Prijedlog ukrajinskog predsjednika Zelenskog o pristanku na mir ako se odmah pošalje pozivnica Ukrajini za članstvo u NATO-u razumljiva je s njegova aspekta, ali je krajnje opasan presedan, jer gotovo je sigurno da bi se u slučaju službenog poziva u članstvo NATO-a Ukrajina odmah pozvala na članak 5. o zajedničkoj obrani i time uvukla NATO u direktni sukob s Rusijom.

Toga su svjesni i u čelništvu NATO-a, pa je malena vjerojatnost da bi pristali na takvu opciju. Naime, za prijam novih članica u punopravno članstvo tog saveza potrebna je suglasnost svih zemalja članica, a trenutno je gotovo sigurno da takvu suglasnost ne bi dala Orbanova Mađarska i Ficova Slovačka.

Vjerojatno je kako bi i neke druge zemlje članice imale veće ili manje dvojbe oko pristupanja Ukrajine u članstvo NATO-a u ovoj situaciji.

Treća opcija je nastavak ratnih operacija do potpune bezuvjetne kapitulacije Ukrajine (prema sadašnjem stanju odnosa snaga i dinamike operacija na ratištu). Naravno, ako ne bi došlo do nekog radikalnog zaokreta u strateškoj inicijativi.

Kapitulacija Ukrajine rezultirala bi potpuno nepredvidljivim razvojem događaja, jer bi veliki izbjeglički val iz te zemlje preplavio ostale europske zemlje pretvarajući i danas vrlo složenu gospodarsku, socijalnu i političku situaciju u Europskoj uniji u krajnje neprihvatljivu.

Velika je vjerojatnost da bi takav razvoj događaja mogao rezultirati i ozbiljnim turbulencijama u Europskoj uniji, pri čemu je moguća i njezina opasna destabilizacija. Osim toga, takav razvoj događaja značio bi i potpuni poraz zajedničke politike zapadnih zemalja, što bi izazvalo ozbiljne reperkusije na globalnom političkom planu i novi smjer u redefiniranju nove arhitekture međunarodne zajednice.

To bi se vrlo nepovoljno odrazilo i na novo pozicioniranje SAD-a na međunarodnom planu. Zbog svega navedenog malena je vjerojatnost da bi Zapad dopustio potpunu kapitulaciju i urušavanje Ukrajine, pa se zasad najizglednijom čini opcija koju, za sada dosta uopćeno, zagovara nova Trumpova administracija.

Neugodni udarci

S druge pak strane imamo rat između Izraela, Hamasa i Hezbolaha, a odnedavno i rušenje režima Bašara al-Asada u Siriji. Kakve su tu opcije moguće kad Trump krene u akciju, da se tako izrazim? Njegovi prethodni odnosi s Netanyahuom nisu baš bili idealni.

– Vidimo da se situacija u Siriji dramatično promijenila i došlo je do potpunog urušavanja Asadova režima. To je prilično neugodan udarac i za Rusiju i za Iran, koji su Asada i održavali na vlasti. Kako će se dalje razvijati situacija u Siriji, vrlo je teško predvidjeti, ali se može očekivati daljnja destabilizacija zemlje i brojni unutarnji sukobi koji bi mogli sličiti današnjem stanju u Libiji.

Za rusko čelništvo posebno je neugodna činjenica što bi mogle biti ugrožene njihove vojne baze u Siriji (zračna baza Hmejmim i pomorska baza Tartus), jedine koje imaju na prostoru Sredozemlja i iz kojih bi se možda morali potpuno evakuirati u dogledno vrijeme.

S druge strane, takav razvoj situacije dodatno pogoduje Izraelu, koji svojim glavnim protivnikom sve više smatra Iran. Nakon što je nanio teške udarce Hezbolahu (iako vjerojatno ne i odlučujuće) te u znatnoj mjeri neutralizirao Hamas u pojasu Gaze, Izrael se pripremao za više-manje neizbježan sukob s Iranom.

Međutim, sada se situacija znatno promijenila na štetu Irana i pitanje je kako će se razvijati daljnji događaji na prostoru Bliskog istoka. Nažalost, eskalacija nasilja i širenje ratnih sukoba uvijek su mogući, kao i ozbiljne posljedice koje bi iz toga mogle nastati i na globalnom planu.

Što se tiče bliskoistočne uloge SAD-a nakon što Trumpova administracija preuzme vlast, vjerojatno neće biti većih promjena. SAD je oduvijek bio neupitni saveznik Izraela i to se neće promijeniti ni u sljedećem razdoblju, pa Izrael i dalje može očekivati (realno će i dobiti) punu potporu i pomoć SAD-a u svakom smislu.

Na to neće utjecati ni osobni odnosi Netanyahua i Trumpa, koji se uostalom itekako brzo mogu promijeniti, ovisno o zajedničkim interesima.

Kad se sva ta zbivanja u svijetu (i neka druga krizna žarišta) sagledaju u nekom širem i dubljem kontekstu, napose onom sigurnosnom, jesmo li kao civilizacija dosegnuli najopasniju razinu ugroze mira nakon prestanka Hladnog rata, odnosno jesmo li korak bliže trećem svjetskom ratu? Stručnjak za nacionalnu sigurnost Mark Toth i bivši američki obavještajac, pukovnik Jonathan Sweet rekli su za MailOnline kako vjeruju da je svijet već u trećem svjetskom ratu.

– Aktualno preslagivanje globalne međunarodne arhitekture i u tom kontekstu povlačenje novih silnica i poluga moći, kao i redefiniranje novog svjetskog poretka, svakako je vrlo turbulentno razdoblje, koje sa sobom donosi prijetnje i izazove znatno ozbiljnije nego što je to bilo u razvijenoj fazi detanta tijekom »Hladnog rata«.

S druge strane, mislim da je svijet ipak bio znatno bliže trećem svjetskom ratu i nuklearnom sukobu u vrijeme Kubanske krize, 1962. godine, nego što je danas. Naime, aktualni sukobi za sada su još uvijek lokalizirani na određene regije i među velikim nuklearnim silama postoji ozbiljno poimanje nuklearnog oružja jedino kao sredstva odvraćanja, što još uvijek održava svojevrsnu kontrolu unutar pojedinog sukoba.

Možda je najbolji pokazatelj takvog odnosa ruska najava SAD-u da će lansirati »Orešnik« pola sata prije njegova ispaljenja. Također, SAD-u su najavljena ispaljivanja sustava »Cirkon« s ruskih brodova u Sredozemnom moru. Sve to svjedoči kako još uvijek nije prijeđena granica koja bi svijet uvela u treći svjetski rat.

Hibridni rat

Što se tiče trećeg svjetskog rata, uz strah od nuklearne katastrofe, brojni sigurnosni i vojni analitičari uvjereni su kako je svijet krenuo u novu fazu – razdoblje hibridnog rata, za koji drže da je zapravo neka vrsta trećeg svjetskog rata. Što je zapravo hibridni rat? I zašto se može voditi bez oružja? Ili je i sam oružje ratovanja, premda ne u klasičnom smislu? NATO upozorava na nova ozbiljna djela sabotaže i kibernetičke napade na teritoriju Saveza.

– NATO definira hibridno ratovanje kao neklasični vojni pristup koji uključuje aktivno sudjelovanje specijalnih snaga, upotrebu informacijskih tehnologija u svrhu provedbe psiholoških operacija i zastrašivanja te uporabu nevojnih elemenata s ciljem širenja nesigurnosti i stvaranja unilateralne prednosti okupacijom ili aneksijom određenog područja.

S druge strane, hibridna ugroza svaki je protivnik koji se u sukobu istovremeno i unutar istog bojnog polja koristi konvencionalnom i nekonvencionalnom taktikom, terorizmom i kriminalnim djelima s ciljem dostizanja vlastitih političkih ciljeva.

Iz takve definicije može se zaključiti kako je oružano nasilje sastavni čimbenik hibridnog rata, jednako kao i svakog drugog konvencionalnog, samo se oružani sustavi upotrebljavaju na nekonvencionalne načine.

No jedno se nedvojbeno može konstatirati – hibridni rat nije nikakav treći svjetski rat. To je oblik asimetričnog sukobljavanja koji je poznat već dugo vremena iz raznih oblika specijalnih vojnih i nevojnih operacija, iako se sam naziv »hibridni rat« upotrebljava tek odnedavno kako bi se objasnila sinergija konvencionalnih i nekonvencionalnih oblika borbenih djelovanja.

Jedna od specifičnosti hibridnog ratovanja je što se može primjenjivati (vrlo često se i primjenjuje) i kad nema izraženih neprijateljstava između dviju latentno sukobljenih strana, kao prethodnica otvorenom sukobu, a često se i samo metodama hibridnog ratovanja mogu ostvariti politički ciljevi, bez potrebe za eskalacijom u otvoreni, konvencionalni oružani sukob. Vjerojatno je da će takvi oblici destabilizacije pojedinih država i dalje biti opcija u međunarodnim odnosima, pa se za to treba pripremiti na odgovarajući način.

Globalna histerija

Bez obzira na to bilo ili ne trećeg svjetskog rata, mnoge se države za njega intenzivno pripremaju i organiziraju, kao što to čine, primjerice, Šveđani, Norvežani, Finci i Danci. Njima su, naime, na kućne adrese stigle »krizne brošure«, svojevrsni »vodiči za preživljavanje«, s uputama o tome kako si mogu pomoći u prvih tri do sedam dana u slučaju dramatičnih kriznih situacija. Je li globalna histerija oko mogućeg trećeg svjetskog rata pretjerivanje ili ozbiljna prijetnja?

– U ovom slučaju ti tzv. vodiči za preživljavanje svojevrsni su pokušaj nadoknađivanja ozbiljnih propusta koje su te države napravile zbog razgradnje sigurnosne kulture svojih populacija. U velikom broju europskih zemalja posljednjih nekoliko desetaka godina prevladavala je teza kako ratovi više nisu moguća opcija za rješavanje međunarodnih tenzija, kako je čovječanstvo dosegnulo razinu civiliziranosti koja isključuje ratovanje i nasilje kao model rješavanja sukoba, kako se problematika sigurnosti treba prepustiti profesionalnim vojnicima i policajcima, koji bi to eventualno rješavali u sklopu visoko sofisticiranih, strogo kontroliranih operacija uz primjenu minimalno nužnog, a precizno vrlo determiniranog nasilja.

Ostali državljani ne bi trebali biti uključeni u takve sigurnosne izazove i nastavili bi svoj život i aktivnosti kao da ih se potencijalna sigurnosna prijetnja uopće ne tiče. Stvarnost je takav način razmišljanja demantirala potpuno i pokazala kako su suvremenim prijetnjama najizloženiji i najranjiviji upravo oni koji o njima najmanje znaju i kojih se takva prijetnja u pravilu ne tiče sve dok ih osobno ne pogodi (najčešće s nepopravljivim posljedicama).

Praksa je pokazala kako svaka kriza ostavlja najteže posljedice na sustav i pojedince koji za nju nisu pripremljeni, zbog nedovoljne edukacije, nepoznavanja mjera zaštite, neshvaćanja načina rješavanja krize te materijalne i psihološke neotpornosti. U tom kontekstu ne radi se samo o ratnim ili terorističkim prijetnjama nego i o svakom drugom obliku prirodne ili tehničko-tehnološke katastrofe.

Naravno, tzv. vodiči za preživljavanje neće biti od velike koristi sustavima i pojedincima koji su zahvaćeni ozbiljnom katastrofom, nego samo prethodno provedena sustavna edukacija koju je potrebno provoditi već u školskom sustavu, zatim vraćanjem obveznog služenja vojnog roka, raznim vježbama kriznog upravljanja i slično.

Za to je potrebno i materijalno se pripremiti te znati upotrebljavati sredstva i zaštitnu opremu prilikom rješavanja krizne situacije ili sanacije posljedica pojedinih katastrofa. U velikoj mjeri većina europskih zemalja s time je jako zakasnila i potrebno bi im bilo redefinirati cijeli sigurnosni sustav i nacionalnu sposobnost odgovora na svaku krizu. To se u velikoj mjeri odnosi i na Republiku Hrvatsku.