Mogao je tjedan što je za nama biti upravo divan, sve je davalo na to, na posvemašnju bezbrižnost i trivijalnu zabavu što krasi svaki izborni ciklus u nas, pa gdje neće izbore za predsjednika. Mogao je ovo biti tjedan koji će kulminirati suzama radosnicama i zahvalom majci, onako kako su se i suze i zahvala dogodile Niki Tokiću Kartelu kojeg su preplavile emocije zbog uspješno prikupljenih preko 10.000 potpisa bez kojih kandidature nema.

»Hvala majko, bit ću hrvatski predsjednik«, poruči otprilike Tokić Kartelo, baš kao da se rezultat utrke osam veličanstvenih već zna. Da se bar zna, bilo bi nam možda i bolje. No, kad god čovjek pomisli da ipak jesmo ozbiljna neka država, eto ti belaja. A mogao je ovo biti baš blagdanski razbarušen društveno-politički tjedan.

Počelo je sve s Brenom Lepom u Zagrebu. Napuniti Arenu nekih osamdeset osam dana za redom odavno nije neki problem ni njenim blijedim kopijama, pa gdje će biti onoj koja je skoro 50 godina tu negdje na vrhu.

Više se nitko na to i ne osvrće, više i nema dežurnih dušebrižnika da kažu kako nam cajke i folk, istok i ekavica kvare djecu. Sada se i naše zvijezde trgaju da gostuju makar na čas na tim megapriredbama, a mladosti ionako možeš staviti soli na rep kad sluša ama sve.

Još kad se Brena s iskrenim štovanjem i simpatijom spomene i Oliverova rođendana, pa zapjeva »podseti me što to beše ljubav«, otupi u svakog kritičara oštrica osim u Dikana Radeljaka. E, sada će oni mlađi dobiti u zadaću da guglaju tko je to Dikan i po čemu je poznat i kakve je to on poteze u životu vukao, ako ih baš išta od toga zanima.

On je tu ionako samo ilustracije radi koliko sve to skupa više i nije važno. I dobro je da je tako. A ako baš ima još koji dikanoljubac, taj je jamačno morao biti bolesno zadovoljan što je Brena na bini slomila zglob, pa tako ozlijeđena otpjevala još jedno dvadesetak pjesama prije nego je završila na Traumi. Eto ga na, Brenin skočni zglob konačno je bio u hrvatskoj ruci! Barem za operacije. I to je to. Samo nek’ se zglob čim prije vrati u formu.

I ta mala epizoda sugerirala je kako bi sve moglo mirisati na ljubav, ljubav koja je očito na tren ponijela i samog premijera. Nema ga tko nije krvav ispod kože, pa nije drugačiji ni premijer koji je hvaleći lik i djelo ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, braneći i nju i sebe od svakotolikog novinarskog spominjanja njena imena u kontekstu afere Geodezija, kazao kako voli suprugu, ali bome voli i ministricu.

Bi’ to izjava za žešće klikanje. Kako i neće kad reče: »Imam suprugu koju volim i Ninu u koju sam afektivno zaljubljen kao ministricu.« Eto to je premijer rekao da čim jače prisnaži kako ministrici vjeruje u potpunosti. Samo, što to uopće znači »afektivno volim«!?

Guglajte i to guglajte, premda ništa pametniji čovjek nije kad pročita da je to, recimo i između ostalog, svojstvo pojedinca da na sve nove situacije, psihičke dodire i utjecaje snažno čuvstveno reagira. Što god, međutim, da je premijer htio reći, nekako je zazvučalo pomalo neugodno i to ponajprije za žene o kojima govori i koje voli. Ali ajde, dogodi se i najboljima.

Ministar gospodarstva Ante Šušnjar mlad je i agilan, barem za njega tako kaže njegov šef. A kad si mlad i agilan, pa te još stave da si tako mlad i agilan ni manje ni više nego ministar gospodarstva, kad te odluče školovati uz rad i praktički oblikovati od nule, onda i ne čudi da ti se dogodi da izađeš pred novinare pa cijelom narodu poručiš da manje kuka zbog cijene pekarskih proizvoda a više kruh peče sam.

Dali smo vam plin i struju, regulirali cijene brašna, ulja, mlijeka, pa kad je tako, rezonira ministar, pecite kruh. I skočili ljudi na stražnje noge, počeli mu spominjati onu nesretnicu koja je narodu poručila da jede kolače ako je kruha gladan, a on se koprca i objašnjava što je zapravo htio reći.

Valjda je htio reći da bi cijene pale da ne kupujemo mahnito sve i sva. Ma, pojelo je neiskustvo mladog i agilnog ministra. Lako to, ma još je tu nešto zaparalo uši, ono i ponosno priznanje Šušnjarovo kako u njega doma supruga skrbi o kruhu, kako je ona ta koja ga – kuha!

Kuha!? Kuha kruh!? Ministar gospodarstva jede kuhani kruh. Ako je tako, dobro je da nam je i ovako kako nam je. Ili, kako to lijepo sroči ministar demografije Šipić govoreći o mjerama zahvaljujući kojima bi djece trebalo biti k’o nikad prije, nema čarobnog štapića i sve je u našim rukama. Bože prosti, slikovitije ne može.

Elem, sve bi ipak bila tek šala i pošalica da se nenadano i praktički niotkud pojavio ni manje ni više nego Nikica Jelavić. E da, Nikica Jelavić, ali ne nogometaš kojeg se samo pedantni statističari spominju, već onaj Nikica Jelavić koji je za jedne uspješan poduzetnik, za druge kontroverzni poduzetnik, a za treće ime o kojem su onomad davno slušali i čitali kada su se spominjali »dečki s Knežije« i obračuni među moćnim nekim klanovima, navodno bliskim podzemlju.

Priča je posve filmska ta da kontroverzni poduzetnik zove na kavu frontmena Hladnog piva Milu Kekina koji je, eto, i suprug predsjedničke kandidatkinje Ivane Kekin. Pritom se, kako je ispričao Kekin, Nikica Jelavić predstavio tako da je kazao da nije »onaj mafijaš nego nogometaš«, da bi, kad su se ipak našli, pokazao velik interes za motive kojima se vodio Kekin kada je prije nekih sto godina napisao pjesmu »Bačkizagre stuhpa šeja«, a onda usput i spomenuo, kako prepriča Kekin, da se s ovima što grad vode malo što dogovoriti može k’o nekad s Bandićem.

Kava je kratko trajala, Kekin susret s onim koji ipak nije nogometaš opisuje na facebook profilu kao potpuno bizaran, da bi se u čas javili mnogi, prije svega kandidat za predsjednika Dragan Primorac.

Javio se da kaže kako bi Kekin trebala odustati od svega sada kada joj je suprug imao susret s »podzemljom«, pri čemu ovo »podzemljom« uopće nije tipfeler već citat. Sugerirati k’o iz topa da su sumnjivi poslovi u pitanju sve je što je Primorac uspio smisliti.

Kekini su, pak, otišli na policiju, Nikica Jelavić je za Jutarnji list kazao da od njih očekuje da javno kažu istinu i o čemu se tu doista radilo, a narod se mahom zabavlja jer je Mile Kekin toliko naivan da em ne zna kako Jelavić izgleda, em sa svakim tko ga zovne kavu pije.

Kandidati za predsjednika likuju jer su im šanse porasle za koji promil. Samo, mali milijun je pitanja na koje, barem dok se piše ovaj tekst, nema odgovora.

Ako je klopka za Kekine, loše je. Ako je pritisak na Možemo!, loše je. Ako je poruka nekom trećem, loše je. Sve je loše osim eventualno naglog interesa za povijest CRO rocka u Jelavića. Za čiji se uopće interes dogodila kava kad se čini da može biti i svačiji i ničiji!?

A onda se čovjek neminovno pita zašto bi uopće Nikica Jelavić odrađivao išta za ikoga kad već godinama živi na miru i daleko od očiju javnosti. Ništa tu nije jasno, ali ostavlja dojam posvemašnje nelagode, tim više što se ‘bizarnosti’ poput ove koje prizivaju sumnju u nekakvu združenu akciju političkog obavještajnog i svakog drugog podzemlja u nas nikad ne razjasne, ne riješe.

Plaši sve da i je tek petparački scenarij kakvih Sopranosa za siromašne, jer sugerira da nam je od politike ostao tek jeftin šund, kontroverzni poduzetnici na koje smo i zaboravili, afektivna ljubav, kruh što se kuha i Brenin skočni zglob!? Jednostavno, nije dobro, a nije ni zabavno.

Dotjeralo je dotle da se čovjek na koncu sa sjetom pita što bi na sve ovo rekao čovjek koji je živio, radio, što bi rekao Siniša Švec. Samo, njega evo više nema da u eteru komentira sve nesputano, drsko, na rubu korektnosti i s raskošnim talentom za humor, da kaže ono što normalan neki svijet misli, ali se ne usudu kazati.

Nema više Šveca da nas podsjeti koliko je sloboda važna i koliko je se ne smije uzimati zdravo za gotovo. I nema ga da servira dobru glazbu, da priča o jelu i pilu, baš kao ni da raskrinka one koji tvrde da se kruh kuha.

Nema ga da, na koncu, pusti tu famoznu pjesmu Hladnog piva pa da vidimo koliko u njenom tekstu ima nogometaša i(li) kontroverznog poduzetnika. Odlaze oni koji su nas činili boljima, obilježili nam živote, a da im se dostojne zamjene i ne vidi.

Ma ostat će štogod da ih se pamti, zašto ne recimo ona njegova: »Nek mostovi koje spalim osvijetle moj put.« Svjetla nam ionako treba k’o malo kad prije.